spio sam ono što nisam uspio sam sobom kao tenisačem – njemu promijeniti glavu. Ne tenis, već glavu. Možda sam bolji kao trener u tome, jer sebi nisam uspio pomoći. Zato sam ponosan na sebe, ali i na njega jer je to prihvatio. Nije bilo lako bilo je trenutaka kada se pogubio – kaže Goran Ivanišević
Kako ste se osjećali kada je Marin imao meč loptu i kada ju je realizirao?
– Ja sam takav, ne mogu sjediti kako Ivan Lendl ili Bob Brett. Pitao sam Marina što želi. Tražio je da ga bodrimo. Ne mogu ja sjediti mirno, ja bih najradije ušao u teren. Počeo sam opet čarati, nije bilo brijanja, pa kava, koleti, kapa… Bilo je nervoze, ali osjećao sam se sigurno. Bila je divota to gledati, čast biti tamo. Naravno, zasluge ima Slaven Hrvoj, koji je tri godine s Marinom. Slaven ga je dobro spremio… To je i meni olakšalo posao jer ako nisi spreman, ne možeš igrati. Slaven i ja smo također kliknuli, nadopunjujemo se, zezamo se. Atmosfera je stvarno odlična, a svatko je obavio svoj dio posla, Marin najviše jer on igra. Odigrao je i bolje nego što sam ja ikad mislio da će igrati, pokazao svijetu što može. Sve se poklopilo i sve je ispalo dobro.
– Ja sam najponosniji trener. Ali možda se ne bih toga ni uhvatio ovoga da mi je došao netko drugi, zbog jezika, upoznavanja… Nije da ja ne znam engleski jezik, ali lakše mi je za objasniti. Dok ja smislim, prevedem, prođe vremena, a ja to moram reći u toj sekundi… Mogu se jedino Marinu zahvaliti na prilici, povjerenju, činjenici da mi je vjerovao i što se nikad nije preispitivao u onome što mu govorim. Nije sve išlo glatko, nisam ni mislio da će odmah prihvatiti neke stvari, ali znao sam da će te stvari doći. Vidio sam da pokušava pa se uzmakne, kao malo dijete koje ide po čokoladu dok se ne opeče. Ali znao sam da će, kada jednom dođe do kraja, to biti to. Sada je došao na autoput, postao opasan, a tada ga se treba čuvati. U Parizu je ušao na autoput… – kaže Splićanin.
Vaši zajednički američki dani počeli su u New Yorku?
– Došao sam u ponedjeljak navečer iz Europe, on iz Cincinnatija. Trenirali smo navečer na centralnom »Arthur Asheu«. Poslije desetak minuta treninga Marin me pita: »Kako je moguće na ovom terenu igrati loše?«. Uzvratio sam mu da ne znam, ali da ga držim za riječ. Odigrao je tri neviđena meča na tom centralnom terenu… Sve se prelomilo u petom setu protiv Simona. Isti scenarij kao na onom vražjem Australian Openu, 2:1 u setovima, mučenje u četvrtom setu pa »break« lopta na početku petoga seta. Pitao sam se je li moguće da će mi taj Simon uništiti godinu. Od tog trenutka Marin kao da je rekao: »Sad ću ti ja pokazati kakav tenis mogu igrati!«. Pokazao je svijetu na impresivan način kakav tenis može igrati. Peti set sa Simonom, Berrdych, Federer… S Federerom njegov je tenis bio čista poezija. Zatvarao mu je sve, igrao mu je brzo, nije mu dozvoljavao da on njega šeće. Gledali smo snimiku njihova meča u Torontu. Federer je puno puta reternirao »slice«, s kojim Marin nije ništa radio. Rekao sam mu da na svaki taj »slice« zatvara teren. Da ne mora odmah doći naprijed, ali da mora zatvoriti mrežu, bez povlačenja. Marin je napravio sve što je trebalo. I sjajno je servirao. Bila je to demonstracija moći! Nije imao visok postotak prvoga servisa, ali pogađao je kada je trebalo. Frka, a on as, as. Servira za meč – tri asa… To su stvari na kojima smo radili. Svi pričaju o servisu, ali mi smo na servisu uvjerljivo najmanje radili! Marin brzo shvaća, a ja ne volim crtati i filozofirati.
Novi motivi
Zahvaljujući vama Marinova je igra doživjela velike promjene?
– Uvijek sam bio iskren prema njemu. Govorio sam mu na početku godine, kada počneš igrati kako trebaš igrati, to će biti to. U Parizu protiv Novaka Đokovića prvi se put vidjelo da se ne povlači. Jest da je to bio riskantan tenis, nekima i loš, ali meni je bilo važno vidjeti nešto novo. Vidjelo se to i u Wimbledonu, tada je protiv Đokovića odlučivalo nekoliko poena na početku četvrtoga seta. Vidio sam taj pomak koji je meni davao za pravo da će on prije ili kasnije napraviti veliki rezultat. Nisam se nadao da će to biti US Open, ali znao sam da u sebi ima Grand Slam.
Koja je tajna Marinovova napretka, nisu u pitanju samo savjeti?
Pune gaće
Kroz US Open vrtila se priča o jednom vašem razgovoru u Rimu?
– Rekao sam mu da ima dvije mogućnosti. Rekao sam mu da je će uvijek biti među 15 jer je predobar igrač, ali da neće napredovati. Već je tri godine stagnirao i trebalo je nešto napraviti. Rekao sam mu da proba jer ne može ništa izgubiti. Ili ostati na istom ili ići na Mount Everest. U Parizu sam prvi put vidio pomak, dok se u New Yorku osjetilo da je u njemu nešto kliknulo. Osjetili su se užitak i smirenost. Svako napuni gaće, ali ako ti Federeru kada serviraš za meč zabiješ tri asa i bekend »winner« da se on ne pomakne… U finalu opet ista stvar. Znao sam da će obojica napuniti gaće, ali dobit će onaj tko prvi izađe iz toga. Nije se znalo tko je bio nervozniji… Marin je u prvom gemu spasio »break« loptu sjajnim forhendom, prvi je izašao iz nervoze i poslije je to bio jednosmjeran meč. Nishikoriju nije dao ni najmanju šansu vratiti se, toliko je brzo igrao. Drugo, cijelo mu vrijeme govorim »paralele, paralele«, jer ljudi su stalno trčali na njegove dijagonale, u prazan prostor. Zato je Nishikorija hvatao na krivoj nozi. Puno smo radili na paraleli, onu s bekendom smo vratili.. On stvarno nije znao što bi igrao, sve je djelovalo raštimano.
Čilić je pronašao svoj tenis, vi svoj put?
Novi val
– Drago mi je što sam pogodio četiri nova igrača koji će obilježiti ovu godinu: Nishikori, Dimitrov, Raonić i Čilić. Svi u prvih deset.
Sada vodite Ivana Ljubičića s 1:0 u trenerskim Grand Slam naslovima?
– Ljubičić će sigurno osvojiti Grand Slam s Raonićem. Veliki smo prijatelji i čestitao mi je. Koliko je njemu drago, toliko će biti meni kada Miloš osvoji. Ovo što se dogodilo ove sezone, pobjeda Wawrinke u Melbourneu, sjajni rezultati Raonića i Dimitrova, super je za tenis. Nove face. Dolazili su nam u New Yorku Mats Wilander i John McEnroe, pričaju o Marinu i svi su oduševljeni. Ne znam što moraš napraviti da te McEnroe pohvali. A govorio je o Marinovoj teniskoj savršenosti. Koji put se probudim, kao kada sam osvojio Wimbledon, i pitam se jesam li to zaista napravio. Jesam, dobro je. Pa vidim Marina negdje na televiziji s peharom pa pomislim, uf, dobro je, osvojio je. Trebao je i Hrvatskoj novi idol, ovo je došlo u najbolje vrijeme.
Da je barem »Zec« imao Gorana za trenera glasio je nedavno naslov u našem listu. Riječi vašeg sugrađanina Vese Matijaša?
– Ono što nisam uspio sa sobom, uspio sam s njim. Ne mogu se žaliti na svoju igračku karijeru. Sampras ili ne, da sam osvojio Wimbledon 1992. možda bih osvojio još deset Grand Slam turnira. Trebao sam i 1996. osvojiti US Open. Ali ovo je meni velika zadovoljština. Ljudi su mene drugačije doživljavali. Volim se zafrkavati, ali kada se radi… Marin je udario milijun forhenda, bekenda. Ja sam tu i tamo ubacio koju bazu da se to lakše podnese.
Becker, Roche, Lendl, Mandlikova i vi, to je kratka lista pobjednika Grand Slam turnira kao igrači(ca) i treneri?
– Nema ih puno. I drago mi je. Ali drago mi je zbog Marina. Ovo se nije moglo dogoditi boljoj osobi, poslije nepravde lani, pada na 36. mjesto. Vratimo li se pet mjeseci unatrag, njega baš nije bilo na mapi. Po meni, sada više ne bi smio ispasti iz prvih deset. I godina još nije gotova. Sada se sve mijenja, on je Grand Slam pobjednik i više ništa neće biti isto. Jedino ćemo mi biti jedna zajebantska ekipa koja radi jer želim da se godina završi kako treba.
Može li Marin ući u top 3, dostići vaše drugo mjesto, ili čak biti prvi?
– Može! Marin može hladno završiti sezonu kao peti, četvrti. Vidim ga kao pobjednika još jednog Grand Slam turnira dogodine. Uz ovakav način razmišljanja ne znam gdje je njegov kraj. Međutim, treba nastaviti raditi, uvijek treba dodati nešto novo. Sada ima igru, ima stav i složio je ekipu.
