RIJEČANIN NIŽE USPJEHE

Vitomir Maričić, svjetski prvak u dinamici s perajama: “Jedva čekam vratiti se treningu u dubini”

Ivana Vaupotić

Vitomir Maričić/Foto Marko Gracin

Vitomir Maričić/Foto Marko Gracin

Svi osim mene su očekivali da ću osvojiti titulu jer sam u dinamici s perajama već neko vrijeme dosta autoritativan. No, tri tjedna uoči prvenstva još uvijek sam bio pozitivan na COVID-19 pa mi je cilj bio osvojiti medalju bilo kojeg sjaja - kaže Maričić



RIJEKA Vitomir Maričić još je jednom pomaknuo granice vlastitih mogućnosti. Ne, ovoga puta nije srušio svjetski rekord u ronjenju na dah u dinamici s perajama, već je na Svjetskome prvenstvu, domaćin kojega je bio Beograd, osvojio titulu prvaka izronivši 254,3 metra samo tri tjedna nakon što je prebolio COVID-19.


– Na prvenstvu sam bio najavljen kao favorit i svi osim mene su očekivali da ću osvojiti titulu jer sam u dinamici s perajama već neko vrijeme dosta autoritativan i uveo sam neke nove tehničko-taktičke načine ronjenja koje sad prihvaća sve veći broj sportaša u svijetu. No, činjenica je da sam dosta vremena bio bolestan i da sam tri tjedna uoči prvenstva još uvijek bio pozitivan na COVID-19 pa mi je cilj bio osvojiti medalju bilo kojeg sjaja. Planirao sam nastup u svim disciplinama, sve dok ne osvojim medalju, a na kraju sam osvojio zlato drugi dan – započeo je 36-godišnji Riječanin, koji se koronavirusom zarazio tijekom natjecanja Svjetskoga kupa u Sharm El-Sheikhu na kojem je popravio svoje nacionalne rekorde u dubinskoj diciplini sa i bez peraja.


– Srećom, cijepljen sam pa sam dobio lakši oblik bolesti, osjećao sam jedino jak zamor i imao sam blago povišenu temperaturu, no moj kolega Petar Klovar je dobio upalu pluća. U Egiptu smo osjetili prve simptome, zaradili smo i ranije traume pluća pa smo odmah po povratku u Rijeku otišli na hitnu pomoć gdje su nam napravili dodatnu obradu i uputili nas nas što dalje. U tom periodu nisam napravio niti jedan jači trening, ali načelno sam uvijek u solidnoj formi, pa mi je teško reći koliko je COVID-19 ostavio posljedice na moja pluća. Još uvijek nisam stigao napraviti pravi trening u moru, ali se jedva čekam vratiti treningu u dubini – nastavio je Vitomir Maričić i objasnio razliku između ronjenja na dah u bazenu i u moru.


Mentalna sprema




– Prije svega, razlika je u pritisku i stresu. U bazenu nemamo problem s promjenom pritiska, ali je zaron fizički i neurološki puno teži i stresniji jer se tu uvijek ide do kraja. Ako se u moru dogodi gubitak svijesti, to je uglavnom pogreška ronioca, posljedica stresa ili krive procjene, dok je u bazenu to sasvim normalna pojava jer se uvijek ide do kraja i nekad je jako teško odrediti granicu. Zbog gubitka svijesti ronjenje na dah mnogi percipiraju kao opasan sport, što ni u kojem smislu nije točno. Ljudi očekuju da mozak pritom ostaje bez kisika, što nije točno. Gubitak svijesti se događa upravo da bi se mozak maksimalno očuvao od toga pa nas stavlja u to privremeno stanje mirovanja, koje u ronjenju na dah prestaje čim osjetimo zrak na licu. Naše tijelo uvijek ima aktivne te mehanizme očuvanja protiv kojih ne možemo ništa. Svojevoljno se ne možemo natjerati da nam mozak ostane bez kisika, na to bi morala utjecati neka vanjska sila ili pak nepoštivanje osnovnih pravila ronjenja, od kojih je najvažnije da ne ronimo sami, upravo iz razloga da nas netko izvuče do zraka ako se ipak nešto dogodi. Koliko god ekstremno duboko ili daleko ronili, kod nesreća je uglavnom riječ o ribolovcima ili ljudima koji nisu educirani ili ignoriraju pravila. Ronjenje na dah je kompleksan i težak sport u kojem je mentalni aspekt puno izraženiji nego u ostalim sportovima, ali nikako nije opasan – nastavio je svjetski rekorder u dinamici s perajama, koji kao važan aspekt ronjenja na dah ističe mentalnu spremu.


– Mentalna sprema je važna u svakom sportu, no u ronjenju na dah je nužna već od prvog tečaja na kojem rekreativci tek uče roniti. Pritom uče mentalne tehnike koje trebaju savladati i odmah vide kako one dobro djeluju na sam zaron. Najveći neprijatelj u zaronu su naš strah i stres koji osjećamo slično kao i u drugim sportovima, samo što je tu rezultat toga puno očitiji. Zato je tu puno jasnija i aplikacija tih tehnika, koje onda lako prenosimo i u druge aspekte života – dodao je Maričić, koji se dokazao i kao uspješan organizator natjecanja. Adriatic freediving trophy prošle je godine uslijed pandemije koronavirusa bio jedno od najvećih svjetskih natjecanja, na kojem su nastupili ronioci iz desetak zemalja.


Željni natjecanja


– Igrom slučaja je naše natjecanje na Kvarneru bilo praktički najbolje na svijetu prošle godine. Zbog koronavirusa su otkazana sva veća natjecanja, a sport je iz mjeseca u mjesec u takvom eksponencijalnom rastu da teško da ga može zaustaviti i pandemija. Iskreno, mislio sam da će nedostatak natjecanja i njihovo otkazivanje djelovati demotivirajuće na sportaše i da će većina prestati trenirati jer nemaju cilj koji će im donijeti osobno zadovoljstvo i profit. Meni osobno je bilo tako, pokazalo se jednim dijelom i ostalim sportašima, no u svima nama se nagomilala želja za natjecanjima na kojima ćemo moći pokazati na čemu smo radili. Tako da je moguće da je pandemija koronavirusa donijela sa sobom i nešto pozitivno jer su se svi jako zaželjeli natjecanja i jedva čekaju nove izazove.


Raduje im se i Vitomir Maričić, koji se osim za nastupe na svjetskim prvenstvima u Cipru i Turskoj, te organizaciji novog izdanja Adriatic freediving trophyja, što će se od 4. do 11. rujna održati na Krku, sprema za rušenje Guinessovog rekorda za vrijeme kardiološke konferencije u Thalassotherapiji u Opatiji gdje već duže vrijeme radi s timom liječnika na istraživanjima ronjenja na dah.


– U Opatiji ćemo raditi najduži podvodni hod i praćenje zarona iz medicinske perspektive, što će biti dosta zanimljivo za vidjeti. Planova je uvijek puno, prvi je da odradim tečajeve i edukacije koje držim i nakon toga se maksimalno fokusiram na treninge dubine, koji će se ove godine vjerojatno odrađivati nešto južnije jer nam trebaju veće dubine koje je kod nas teško naći. Na svjetskim prvenstvima priželjkujem, naravno, medalju, uvijek sam bio među prvih šest na svijetu, ali nikad nisam imao pravo očekivati medalju. Mislim da se ove godine situacija promijenila, konkurencija će biti izuzetno jaka, ali mislim da je realno da se nadam borbi za medalju ako se uspijem fokusirati na pripreme.


Ronilačka velesila

Vitomir Maričić jedan je od osnivača riječkog kluba Ocean, koji okuplja 20-ak aktivnih članova.


– Koronavirus nas je malo omeo u radu kluba, ali formirali smo kvalitetnu ekipu koja polako počinje ići na natjecanja. Imamo najbolje moguće uvjete, vrhunske mentore, svjetske i nacionalne rekordere, treba nam samo još prostora i vremena da oplemenimo kadar koji imamo – kaže Maričić, koji stalno radi na promociji svojega sporta s ciljem da privuče nove članove.


– Teško je reći je li ronjenje na dah popularan sport u Hrvatskoj, ali činjenica je da Hrvatska ima jednu od najuspješnijih reprezentacija i smatra se ronilačkom velesilom. U Francuskoj i Italiji ronjenje na dah je važan nacionalni sport u kojem se puno radi i u kojeg se puno ulaže, u Sjevernoj Americi je također u velikom rastu, a sve se više budi u Kini, koja ima jako velik potencijal i velik broj dobrih instruktora iz Europe koji mogu neometano raditi tijekom cijele godine u Aziji, gdje su možda i najbolji uvjeti za dubinu. Tamo se natjecanja održavaju praktički svaki tjedan i ogroman broj ljudi se bavi ronjenjem na dah rekreativno i natjecateljski.