I danas u Rijeci u rukometnim krugovima na spomen Vlade Stenzela potekne bujica pohvala pa se bez pretjerivanja njega može nazvati hrvatskim rukometnim »trenerom svih trenera«, čovjekom koji je očarao svijet i godinama sjajno pretakao u razne sastave svoje znanje kojem kao da nije bilo kraja. Rukometni inovator je u biti bio ispred svog vremena i kao takav pravo bogatstvo za brojne sredine u kojima je radio, tako i za onu riječku s tadašnjim Kvarnerom. Nakon silnih desetljeća u Njemačkoj vratio se doma, živi u šibenskom zaleđu nedaleko Skradina, odakle se spusti uživati u čarima mora.

– Tu sam već dvije godine, kupili smo kuću u jednom divnom selu, u Todorovićima, kaže stari sportski vuk koji je nakon silnih godina protkanih mnogim velikim sportskim bitkama u svojim poznim godinama (rođen je 1934. godine) sada uplovio u mirnu luku.

– Lijepo je ovo mjesto, ovaj kraj je prekrasan, ovo šibensko zaleđe kod Skradina od kojega sam udaljen pet kilometara. To je malo mjesto s čistim zrakom, more je blizu te mogu na kupanje. Tu živim već dvije godine, nakon 47 godina zasitio sam se Njemačke. Uglavnom, odlučio sam se vratiti u domovinu.

U tim godinama, naravno, daleko je od klupe na kojoj je bio silnih desetljeća, ali rukometni plam i dalje gori u njemu, zanimanje za rukomet se u njemu ne gasi.

– Ja uvijek sve pratim od kada sam u Njemačkoj, tako i sada kad sam u Hrvatskoj. »Debelo« pratim rukomet, pa to je moj sport! U toku sam s događanjima.

»Matirana« taktika

S godinama se sve mijenja, različiti su novi trendovi u glazbi, filmu i na mnogim drugim poljima, naravno da je tako i u sportu.

Današnji je rukomet nešto sasvim drugo od onoga kada je šjor Vlado vodio razne selekcije u brojne pobjede. O ovom današnjem, »atomskom« rukometu, on ima niz opaski. Uz ostalo, nije pristalica teorije o današnjoj vrlo brzoj igri.

– U odnosu na onaj rukomet, u današnjem se promijenilo to da sada treneri ne mogu puno odlučivati s taktikom. Recimo, danas ima pravilo da se u igru uvodi sedmi igrač, dakle i golman može biti sedmi igrač ako ta pravila ne promijene. Ja se nadam da će ih i promijeniti. Tako sada ne možete igrati »čovjek na čovjeka«, ne može se igrati određene vrste obrane koje se prije igralo jer vam suparnik dolazi u napad s viškom igrača. Stoga su sada te taktičke varijante vrlo oskudne kod trenera. To je prvo, a kao drugo, činjenica da neki igrači igraju obranu, a neki napad, usporava igru. U naša su vremena svi igrali i obranu i napad, nije bilo šanse da bi netko bio samo obrambeni igrač, kao drvosječa bio samo u obrani. Nema šanse! Bio je brži rukomet. Uz to se danas dosta gube lopte. Suci, naime, puno više dosuđuju pasivnu igru i ustvari daju lopte obrani koje ona uopće nije zaslužila. Dakle, ne možemo reći čak da je tu prestižan neki rezultat, ovo sada je neko trčanje slično hokeju na ledu. Trebat će se sve ovo promijeniti pomoću boljih pravila, da rukomet opet postane normalan sport.

Nova pravila

Stenzel stoga suosjeća s trenerima kojima u ovakvoj plovidbi s nepredvidljivim vjetrovima nije lako odrediti pravilan kurs. U svemu se itekako obrušio na krojače novih pravila koje je prozvao, kao i čelnike IHF-a, Svjetske rukometne federacije. Nova pravila smatra apsurdnima, kao da su proizašla iz nekog Kafkinog djela.

Simeon Simo Kosanovic i Vlado Stenzel snimljeni 1970. godine

– Sigurno da je u ovakvoj situaciji treneru teže. Ja, recimo, već dvadeset godina nisam trener na klupi jer mi je želja dugo živjeti. Tu trener može poluditi, ovo su ludila. Što oni to rade?! Kako danas znati što je probijanje, a što nije?! Tko bi to znao, kao i to kako će sudac zaključiti da se igra pasivna igra! Dogodi se da brazilski sudac misli kako je nešto pasivni napad, švedski sudac pak odredi da je pasivni napad nešto drugo. Uglavnom, stvarno se vidi da su teške budale ti koji vode Svjetsku federaciju, koji odlučuju o pravilima rukometa. Imamo nesreću da o tim pravilima odlučuju suci, a ne visokokvalificirani rukometni stručnjaci. To su suci koji se iživljavaju s tim pravilima i doveli su nas na rub propasti. To je čudo. Ja velim da imam tri najveća neprijatelja. Najveći neprijatelj mi je smrt, naravno, ne volim smrt. Drugi najveći neprijatelj mi je pušenje, cigareta. Svi moji prijatelji pušači su mrtvi. Svi oni, ima ih najmanje stotinu. Treći najveći neprijatelj su mi rukometna pravila. To su moja tri najveća neprijatelja. Protiv njih se borim koliko god mogu. Ponavljam, već 20 godina ne sjedim na klupi, povremeno sam bio savjetnik. Trener nisam bio da možda ne dobijem neki srčani ili moždani udar. Sjediti danas na klupi, to je strašno. Ja svakom treneru skidam kapu, tom čovjeku koji sjedi na klupi i misli da će on nešto promijeniti. Danas su mogućnosti trenera vrlo male.

Otvoren i dostupan

Tako slavni trener kao što je on, vrlo komunikativan, često je bio meta novinara s kojima je imao itekako dobru komunikaciju, koju je sačuvao do ovih dana.

– Moj odnos s novinarima je bio odličan. Imao sam super odnos s novinarima u Njemačkoj, kao i ovdje u Hrvatskoj. Govorio sam, naravno, dosta o sportu, a malo u onom političkom dijelu, što bi bilo dosta interesantno. Imam, naime, veliko, veliko njemačko iskustvo, tamo sam se kretao i bio u svim društvenim staležima – od najbogatijih do najsiromašnijih. Bilo me je i u svim dijelovima Njemačke te dobro poznajem tu zemlju i mislim da premalo pričam u novinama o tome, ali s druge strane pitanje je koliko mogu pomoći svojim savjetima.

U dugoj karijeri je vodio čitavu plejadu velikih igrača, svjetskih zvijezda, imao je posade s kojima je trebalo znati kormilariti, ali i znati stvoriti pravilan odnos u poslu u kojem svi moraju dati doprinos za ostvarenje željenih rezultata. I dandanas se rado susreće s ljudima koje je nekada na utakmicama vodio do velikih uspjeha.

– Odnos s igračima je bio dobar. Eto, na proslavi 85. rođendana mi je iz njemačke reprezentacije došlo dvanaest igrača. Došli su i ovi moji Hrvati, koji su mogli. l svi zajedno su napravili veliku feštu na mom rođendanu. Inače, ona moja njemačka ekipa, tadašnja reprezentacija, se sastaje svake godine na tri dana, svaki put u nekom drugom mjestu, a isto tako se sastaje ona jugoslavenska reprezentacija, mislim na olimpijske pobjednike iz 1972. godine. Mi se sastajemo svake godine.

Pune tribine igralista kod Ekonomske skoleVjekoslav Mitrovic (RK Kvarner) u akciji na utakmici s beogradskim “Partizanom”

Rukometni »Brazil«

Spomen na jugoslavensku reprezentaciju s Igara u Münchenu 1972. godine, asocira na pravi pravcati »rukometni Brazil«. Golman Abas Arslanagić i igrači ispred njega su se s konkurencijom igrali kao mačka s mišem. Svojim posebnim šarmom su sve očarali, projurili su do najviše stepenice pobjedničkog postolja kao vihor.

– Prije samih Olimpijskih igara, pobijedili smo na čak 35 turnira. Ta je ekipa bila toliko uigrana da se već u polufinalu vidjelo da može na vrh. Bili su tu, recimo, Pribanić na desnom krilu, Popović na crti, na lijevom krilu Pokrajac, na lijevom vanjskom Lazarević, na srednjem beku Horvat, a na desnom Lavrnić. Na klupi smo, uz ostale, imali onog jakoga Zdravka Miljaka te Karalića. No, ono je bila prva postava s Abasom Arslanagićem na golu. To je bila ekipa koja je od 1970. do 1972. godine na svim turnirima igrala i pobjeđivala. Osvojili smo ih, ponavljam 35 zaredom. Na posljednja dva smo namjerno gubili. Isprobavali smo na njima taktičke varijante, na velikim turnirima u Bukureštu i u Pragu.

Vježbali smo, primjerice, oduzimanje lopte i slično, a uz to smo namjerno gubili da ne bi dobili još ta dva turnira prije Olimpijskih igara, da se igrači malo osvijeste. Naša momčad je bila toliko uigrana mašinerija da je to super. Tada se prvi put pojavila i zona »6-0« s visokim igračima u sredini, koji su bili pokretni i brzi. Uglavnom smo u finalu s osam golova razlike pobijedili Čehoslovačku, dakle, ni slučajno nam nije bilo tu nekih problema. Vidi slučaja, reprezentacija je bila sastavljena od šest Hrvata, šest Bosanaca i šest Srba. Tri puta tri. To je bila čista slučajnost, nisam tu ništa kalkulirao.

A gdje je lijevi bek?

A »tri puta šest« nas vraća na kraj prošloga i početak ovoga stoljeća, na višedesetljetni boravak hrvatskog rukometa na vrhu ili pri vrhu svjetskog rukometa. Prvi reful medalja je bio »devedesetih« kulminiravši olimpijskim zlatom, drugi s početka prošlog desetljeća sa svjetskom i olimpijskom zlatnom medaljom, a trend se nastavlja i danas. U bogatu kolekciju od čak 14 odličja na najvećim natjecanjima ove je godine dodana srebrna medalja na Europskom prvenstvu. Legendarni trener upozorava na jedan nedostatak u ovoj sadašnjoj hrvatskoj reprezentativnoj postavi.

– U ovoj postavi imamo premalo lijevih vanjskih igrača te su nam srednji igrači igrali lijevog beka. To je tako u posljednje vrijeme s ovom ekipom koja je skoro uvijek blizu najvećeg uspjeha. Uglavnom, nismo izgradili pravog lijevog beka, lijevog vanjskoga. Tu je priča vrlo jednostavna. Recimo, i Duvnjak je više srednji u tim godinama, srednji je i Karačić, kao što je srednji i Luka Cindrić. Svi su oni bolji na srednjemu, a lijevi bek je poseban igrač, kao što je to na desnoj strani Stepančić ili Kopljar. Lijevi vanjski nije pronađen, nije izgrađen, nije se radilo na njemu. Stalno smo se zavaravali, a na kratkim pripremama se nije moglo doći do jednog pravog lijevog vanjskoga. Recimo, to je samo povremeno bio Mamić, a to nije bilo dovoljno. To je najvažniji razlog zbog kojega nismo išli na više. Ljevaka imamo, a Lino nije nikada imao vremena za stvaranje lijevog beka, pravog šutera jer je prvenstvo brzo stizalo, pripreme su bile kratke. Stoga je bilo bolje da to igraju Duvnjak i Cindrić, koji su uigrani. Mi smo pak imali duže pripreme. Stanje je takvo da bi trebalo više novaca za sport, za rukomet. Recimo, u nas kultura ima četiri puta više novaca od sporta. Rukomet treba pomoći. Mogao bih i ja stručno pomoći, to bih učinio vrlo rado kada bi se to sve moglo financijski podići. Nemam zdravstvenih problema, fit sam i sutra mogu pomoći ako treba. No, sada nemamo financijsku podršku.

Više priprema

Stenzel ističe da je treneru u današnjem rukometu jako teško, a trofejni strateg Lino Červar je već godinama na komandnom mostu reprezentacije.

– Sva sreća da je tu Lino, on je dobar trener. Iz onoga što je imao i što je mogao napraviti, uvijek je izvukao neki maksimum.

S obzirom na tradiciju, na rezultate i na imena kojima raspolaže, hrvatska reprezentacija svakako ima mogućnosti za nastavak ove ionako bogate žetve medalja.

– Hrvatska može biti najjača na svijetu svih vremena, kao što je Francuska. Ali treba stabilizirati ekipu, treba više priprema i treba ciljano raditi u tom pravcu, recimo da se stvori dva prava lijeva beka koja se moraju uigrati i kojima se mora dati prilika. Prvenstvo uvijek nekako brzo dođe i onda se ne stigne.

Jasno da je u njegovim godinama prvo i osnovno odmaranje, uživanje i miru i ljepoti šibenskog zaleđa, no s druge strane, kada je rukomet u pitanju, »u svići još ima ulja«.

– Planiram se kupati i dobro, zdravo jesti, popiti povremeno dobrog vina iz mog kraja ha, ha… Zdravlje, dobra prehrana, kupanje, to je najvažnije. S druge strane, pomoći ću koliko mogu. Prijatelj sam Lina Červara i svih naših trenera, može me čuti tko god hoće. Uvijek si porazgovaramo o vrhunskom sportu, poručio je Vlado Stenzel.

Epopeja Vlade Stenzela

Vlado Stenzel, rođen u Zagrebu 23. lipnja one davne predratne 1934. godine je protagonist rukometne epopeje od koje zastaje dah još od onih s Prvomajskom iz »pedesetih« kada je kao golman u dva navrata bio državni viceprvak i stigao do jugoslavenske reprezentacije. To je bila artiljerijska priprema za nezaboravnu trenersku karijeru u kojoj su dva najveća bisera olimpijsko zlato s Jugoslavijom 1972. i titula svjetskih prvaka s Njemačkom 1978. godine. Još 1962. godine je ušao u trenerske vode s Medveščakom s kojim je bio finalist Kupa EHF-a. Nizali su se potom Crvena zvezda, Krivaja iz Zavidovića, a i riječki Kvarner od 1970. do 1973. godine. Od 1974. do 1982. godine je bio zapadnonjemački izbornik, a u tom je razdoblju sve do 2006. godine radio u čak dvanaest tamošnjih klubova. U Njemačkoj su mu nadjenuli nadimak Čarobnjak, inspirirani znanjem ovog rukometnog sveznadara.

Rijeka u rukometu može biti kao Zagreb

Rijeka desetljećima daje asove koji osvajaju medalje na najvećim natjecanjima. Počevši od Alvara Načinovića, preko Valtera Matoševića, Mirze Džombe, Renata Sulića, Ivana Stevanovića, tako je do danas, do ovogodišnjeg europskog prvaka Vlade Matanovića. Sve se to, nažalost, događa na tankoj financijskoj grani, što zna i Stenzel, koji ima itekako značajno mjesto u dugoj povijesti riječkog rukometa. Bilo je to u romantičnim prvoligaškim danima na asfaltu ispred Ekonomske škole.

– Činjenica za riječki rukomet je da Zagreb uvijek pokupi sve igrače. Kada se rodi neki dobar igrač, ode tamo jer Zagreb jedini ima novce i on to uzima i krade godinama. Ne dozvoljava da se kod nas razvije neki jaki klub osim njega. Bude li riječki rukomet financijski sposoban da mu igrači ne odlaze, on će isto biti jak. Ako Zagreb ima lovu, mora je imati i Rijeka, priča je jednostavna. Uz to, kada se pojavi riječki ili neki drugi igrač, to je vezano i uz reprezentaciju, ako odeš u Zagreb, igraš u reprezentaciji. Sve se to podudara, tako da igrači vole ići u Zagreb. Međutim, kada bi se stvorio pravi klub, kada bi bili jaki ljudi koji bi ga stvorili i financijski podigli visoko, u Rijeci bi se sigurno mogao napraviti klub jak kao Zagreb i igrači ne bi odlazili. Vi imate dobre trenere. Imate dobre dvorane, imate tradiciju, čak sam i ja bio tamo trener »prije stotinu godina«. U sportu, tko je jači, taj kvači. Tako je bilo i bit će svuda. Za riječki rukomet je jedina šansa da se financijski podigne, da mu igrači ne odlaze i da čak kupi neke dobre igrače i da onda dobro radi. I onda je u Kvarneru bilo teško, mučili smo se financijski. Tada sam volio raditi s »polovičnim« igračima, mladima i visoko talentiranima. Recimo, imali smo Hibšera, Milevoja, a najjači igrač kojeg smo dovukli, kada je imao 16 godina je Zdravko Beli Rađenović i već je igrao u Prvoj ligi. Bio je tu Vukić, Jurica Lakić, dobar je bio i Damir Čavlović. Tu je bio Seđak, također dobar igrač, koji se pretvorio u dobrog trenera, kasnije je došao Periša iz Šibenika. Da se s tim igračima dugo radilo i puno treniralo, to bi bila velika ekipa. Ali, isto je opet zapelo na novcima s kojima smo se uvijek mučili. To je bio naš problem kada sam tu bio dvije godine i onda sam kao olimpijski pobjednik iz Kvarnera otišao u Njemačku. Rijeka je uvijek htjela nešto, nakon Kvarnera je došao Zamet, ali je sve to na koncu propadalo jer je rad bio dobar, ali je bilo premalo novaca da se zadrži igrače. Trebalo bi napraviti jednu pravu upravu i pokušati stvoriti pravi klub. Ja bih vrlo rado da se riječki rukomet podigne.

Naši vrhunski treneri podcijenjeni i jako pogođeni

Stenzel se osvrnuo i na neprimjereni, podcjenjivački odnos prema vrhunskim, trofejnim hrvatskim trenerima.

– Naši trofejni igrači su dobili nagradne penzije, a treneri ništa. Tu su recimo jedan Mirko Novosel koji ima 13 medalja, moja malenkost Stenzel, Ratko Rudić, Lino Červar, Antre Kostelić i ostali vrhunski treneri, koji su stvorili vrhunska imena, ne dobiju niti jednu kunu, a igrači da. Mi smo jako pogođeni, treneri su jako pogođeni, nazivaju me, porazgovaramo. Ostat će nam neshvatljivo da su nas tako ostavili, a bez trenera nema ništa. Ovo je jedna falinga za naš sport i nadam se da će ova Vlada to brzo ispraviti. O tome se inače u javnosti ne priča, a ovo nam je veliki problem. Jako smo tužni, žalosni. Recimo, više bi se sretali, a ne možeš, sve to košta. Ne može se onda ni pravo raditi, a naš vrhunski sport zaslužuje puno više pažnje.