RIJEKA Naši stari govorili su da se po jutru dan poznaje, ali zora može i ne mora najaviti što će biti tijekom dana, u slučaju hrvatskih rukometnih reprezentativki i sama zora te jutro bili su točna najava vedrog i veselog dana, slavlja na Europskom prvenstvu. Sport se u njihovu slučaju pokazao vjernom preslikom života, koji se zna itekako našaliti sa sveznadarima i prognozerima te im servirati scenarij koji bi se usudio napisati malo koji rukometni prognozer koji drži do sebe. Ne vjerujemo, naime, da u rukometnoj obitelji postoji itko tko bi ovu Hrvatsku vidio u polufinalu nadmetanja najboljih na kontinentu u dalekom Koldingu, no stvarnost katkad ispadne smjelija i od najsmjelijih snova.

Razni sportski događaji uzvitlaju emocije, tako je i s ovim promenadama Ćamile Mičijević i prijateljica, pritom čovjek treba sačuvati mjeru, koliko je to već u stanju. Konkretno, prekršit ću običaj da se u tekstu spominjem u svom prvom licu jednine i to iz razloga što sam puno prije raspleta uzbudljive utrke za ulazak u polufinale itekako razmišljao o Svjetskom prvenstvu rukometaša one davne 2003. godine u Portugalu i razmišljao kako ću ga s guštom spominjati u kontekstu ovih »beba« izbornika Nenada Šoštarića.

Zlatna generacija

Naime, i ona reprezentacija Lina Červara je ispraćena bez ikakvih očekivanja, za sobom je imala posljednje, 16. mjesto na Europskom prvenstvu, a onda je preko prve faze u Madeiri, potom nastavka pobjeda u Rio Maioru, došla kao hit prvenstva u drevni Lisabon, u polufinalu je nadmašila Španjolce i sve je začinila slavljem u finalu s Njemačkom. Junaci izbornika Červara, do tada kormilara koji baš nije bio jako spominjan, vratari Vlado Šola, Riječanin Valter Matošević, Mario Kelentrić, vanjski igrači Petar Metličić, Ivano Balić, Blaženko Lacković, Slavko Goluža, Tonči Valčić, pivoti Božidar Jović, Riječanin Renato Sulić, Igor Vori, krila Riječanin Mirza Džomba, Nikša Kaleb, Vedran Zrnić, Goran Šprem, obrambeni igrači Denis Špoljarić, Davor Dominiković, spomenuti Červar, Irfan Smajlagić (pomoćni trener), Mirko Bašić (trener vratara), Josip Feldbauer (liječnik), Milorad Sakradžija (fizioterapeut), Antun Arić (fizioterapeut), Ivica Udovičić (tehniko) i Ratko Balenović (direktor reprezentacije), doživjeli su nezaboravni doček u Zagrebu, bili su hrvatski sportski junaci uspjeh kojih je slavljen još dugo, a oni su našoj sportskoj javnosti još dali puno povoda za slave, primjerice, već iduće, 2004. godine, Červar ih je poveo do olimpijskog zlata u Ateni.

Svaka čast izabranicama Nenada Šoštarića, iskusnog i samozatajnog, smirenog stručnjaka, koji je sa svojim djevojkama srušio prognoze, toliko da sada sportska Hrvatska s nestrpljenjem očekuje njihove nastupe i nove pobjede. Golmanica Lucija Bešen, a pogotovo Tea Pijević, Paula i Stella Posavec, Dora Krsnik, Ćamila Mičijević, Dejana Milosavljević, koja je nakon samoizolacije doletjela u Dansku prije utakmice s Njemačkom, Larissa i Dora Kalaus, Katarina Ježić, Tena Japundža, Andrea Šimara, Ana Debelić, Josipa Mamić, Valentina Blažević i Kristina Prkačin, napisale su lijepe stranice hrvatske rukometne povijesti, isto kao njihovi slavni prethodnici prije 17 godina u Portugalu.

Povijesno ostvarenje

»Dobro je zakopčano prvo dugme na košulji«, počevši od utakmica u skupini u kojoj su Hrvatice u najavama bile uplašene kao nekada djeca u bajkama s raznoraznim »babarogama«. Isticane su tako redom kvalitete jedne Mađarske, navođena je činjenica da su Nizozemke aktualne svjetske prvakinje, snaga srpske reprezentacije i sve tako redom. Nije, uglavnom, baš bilo u stilu one »ostavite svaku nadu vi koji ulazite«, ali ni daleko od toga, hrvatski izgledi nisu baš nešto bili vrednovani. Sjajna vratarka Tea Pijević, jedna od junakinja ovoga prvenstva, te njezine suigračice su se zbile i ostvarile sve tri pobjede, te im dodale onu s Rumunjkama. Poslije očekivanog poraza od Norveške, kada su se također iskazale, trijumfom nad Njemačkom, skromno, samozatajno, ali i odlučno stavile su potpis pod najljepši tekst koji je ikada ijedna hrvatska ženska rukometna reprezentacija napisala na jednom velikom natjecanju.

Šoštarićeve bebe su u Kolding doputovale kao Pepeljuge, a sada su odjednom serijom pobjeda kao u bajci princeze na europskom balu, samo što ovo nije bajka, nego lijepa stvarnost. Svaki je njihov uspjeh bio malo čudo, ulazak u polufinale je veliko čudo, tko zna, možda je ova generacija sposobna za još jednu predbožićnu senzaciju, za dar našim ljubiteljima rukometa pod bor staviti i medalju s Europskog prvenstva.