Petarde i rakete u Rijeci nakon trijumfa nad Francuzima kao da je Nova godina, slavlje navijača diljem Lijepe Naše, najzorniji je odgovor naših ljudi na ono što im serviraju njihovi rukometaši.

Nije izuzetak ni Karlovac, baza Hrvatske iz koje kreće u pohode prema uspjesima. Neviđen je bio ispraćaj naših junaka na borbu za finale, hrvatska zastava duga dvadesetak metara, kolona ljudi koji su im htjeli pružiti podršku bila je mnogo duža, bilo ih je više tisuća te je autobus iz grada na četiri rijeke itekako sporije tekao prema zagrebačkoj Areni.

Naravno da je ponoćni doček za Dominika Kuzmanovića i ostale junake iz sastava izbornika Dagura Sigurdssona bio veličanstven, događaj za pamćenje.

Niz je junaka iz zimske hrvatske bajke, ali bila je to tako usklađena »pisma« klape kapetana Domagoja Duvnjaka s loptom, pjesma ispjevana dušom poput one Tomislava Bralića i klape Intrade koja čovjeka dira u srce.

Svjedočili smo polufinalnoj hrvatskoj loptačkoj ljepotici s Francuskom, u kojoj su slavni Tricolori, aktualni europski prvaci, bili blijeda kopija velike momčadi, ostali su bez boje.

Islandski izbornik uveo je goste u labirinte zone »5-1«, toliko zavojite i isprepletene da su u niz navrata njima samo besciljno lutali, njihov vodič velike rukometne reputacije, Guillaume Gille, zlatnik na najvećim turnirima kao igrač i kao izbornik, mogao je samo sportski čestitati pobjednicima u dvorani gdje je slavio titulu svjetskoga prvaka 2009. godine u finalu baš protiv Hrvatske.

Francuski vojskovođa je jednostavno svjedočio da je Zagreb za njegove »jake snage« rukometni Waterloo. Njegova momčad je konstantno nailazila na brojne prepreke na putu prema finalu, visoke i previsoke, onako gusto namještene da ih jednostavno sve nije mogla niti znala prevladati. Istina da su taktička nadmudrivanja, poput onih u šahu, stalno određivala tijek igre u toj velikoj hrvatskoj utakmici, brojni detalji su kao cigla na ciglu ugrađeni u zdanje koje hrvatski ljubitelji sporta rado spominju, ali uz taj obavezni dio igre, jako važno, a možda još i važnije, bilo je što su svi iz tabora pobjednika toliko spominjanim »disanjem kao jedan« jako određivali tijek igre, »bacanje na glavu«, kao i »ostavljanje srca na terenu« u toj noći iz hrvatske zimske bajke moglo je biti sve samo ne prazna parola.

Bitka za svaku loptu i cikličko nužno pronalaženje rješenja u napadu nagrađivano je brojkama na semaforu, Hrvatska je bila u prednosti od prvih do posljednjih sekundi u rukometnom klasiku, pritom je u prvom dijelu deklasirala Francuze za nevjerovati, u nastavku je znala očuvati se od grčevitih pokušaja suparnika da joj oduzmu dragocjeni kapital, pretvorila ga je u ulaznicu za finale.

Nesalomljivi nisu imali vremena za odmaranje, malo ga je i za liječenje tolikih rana, oporavak onih ozlijeđenih, kojima su uz one obavezne zdravstvene, najbolje terapije rezultatske, velike pobjede koje iz nastupa u nastup padaju kao melem na ranu. Jučer je uslijedio let za Oslo, junaci iz Zagreba sebi i navijačima otvorili su još veći apetit.

Zajedno sanjaju tron, nema sumnje da su ruke Nesalomljivih ispružene prema svjetskom zlatu.