RIJEKA Briga manje za islandskog izbornika hrvatske rukometne reprezentacije Dagura Sigurdssona, Tin Lučin se, srećom, opravio od dugotrajne ozljede, riječki rukometni lirik cijenjene međunarodne reputacije s vanjske linije priključio se suigračima i u redovnom je trenažnom procesu na završnim pripremama aktualnih viceprvaka svijeta za skorašnje Europsko prvenstvo.

– Uspio sam se malo i naspavati, jutro je bilo bez treninga – poručio je riječki bek Tin Lučin sa završnih priprema na kojima momčad treba uskladiti toliko detalja da bi što bolje djelovala u duelima s raznoraznim kontinentalnim konkurentima. »Daj, Bože, zdravlja, sve ostalo će se nadodati«, stara je narodna poruka koja je i stalna pouka vrhunskim sportašima koji stalno strahuju od ozljeda, kao i Tin, koji je, srećom, na vrijeme »zaključio bolovanje«. Momak koji je već kao klinac neočekivanim, duhovitim i originalnim potezima imao ključeve za raznorazne zone i kasnije na visokoj međunarodnoj razini pronalazio šifre za suparničke ključanice, može sa zadovoljstvom uzdahnuti i poručiti da je »živ i zdrav«.

– Dobro je, zdrav sam, srećom je prošlo ono neophodno vrijeme za oporavak, stvarno se ne mogu žaliti, sve se dobro odvilo. Dobro se osjećam, što je najvažnije, mogu normalno vježbati. Trajala je ta moja stanka, bio sam podvrgnut operaciji preponske kile, nakon toga je sve srećom dobro prošlo, nema više nikakvih posljedica niti problema.

Riječki dečki

Riječki dečki postali su »lica s naslovnice«, natiskali su se u izabrano društvo aktualnih viceprvaka svijeta, među kandidate koji se nadaju nositi hrvatsku majicu na predstojećem EP-u. Filip Glavaš, Veron Načinović i Tin Lučin su u društvu prijatelja i suigrača iz riječkih klupskih dana samo šlag na riječkoj torti, momci koji su već osvojili srebrno odličje na Europskom prvenstvu.

– Drago mi je što je tako, ovo je već postalo nešto uobičajeno, s druge strane je pak nevjerojatno koliko nas je u reprezentaciji iz Rijeke. Sada je tu priliku dobio i Patrik Martinović, tu smo mi koji smo otprije u reprezentaciji. S nama je i vratar Dino Slavić, stvarno je tu jako puno riječkih igrača. Uvijek ih je jako puno dolazilo u reprezentaciju tijekom godina i sad mi je itekako drago vidjeti tu riječke momke. To su dečki s kojima sam prije svega dobar prijatelj, a što je najvažnije, to su vrhunski ljudi. Svi redom pak igraju dobro u svojim klubovima i zaslužili su poziv u reprezentaciju.

Jaganjac

Lučin je jedno od tolikih slavnih imena koja su se profilirala u nižem rangu igrajući za Kozalu, bio je u društvu Halila Jaganjca i prijatelja i onda poletio visoko. Sjećajući se dana na starom dobrom riječkom rukometnom brijegu, nije zaboravio riječku igračku i trenersku legendu Darka Dunata.

– Bilo je u Kozali niz imena koja su nastavila uspon u rukometu, primjerice, Glavaš je tu bio prije mene pa smo onda obojica bili u Zametu. Ljevar je pak u Kozali bio poslije toga. Prvo nas je vodio Alen Tomaš, kasnije Darko Dunato. Obojica su doprinijeli našem igračkom razvoju.

Ti ondašnji klinci su imali svoje loptačke nade, nekima je stvarnost postala ljepša od snova.

– Jasno da sanjaš o nekim stvarima kada počneš igrati, ali su možda u tom trenutku te nade bile i nerealne, nešto kao da sanjaš neki dobitak na lutriji. Sada prvenstveno ja, ali i svi ostali, možemo biti zadovoljni svime što smo uspjeli postići i nadam se da je to tek početak.

Podvizi

Njegove nade i ambicije govore da se domaći ljubitelji rukometa mogu nadati novim podvizima hrvatske reprezentacije,

– Nadam se novim uspjesima, kao i tome da ćemo imati još niz prilika za dogurati daleko i ostvariti neke nove uspjehe.

Gledajući s tribina ili pak uz televizijske ekrane, prosječni promatrači gledajući lakoću izvedbe i poteze vrhunskih majstora zavarani time pomisle samo da je to »pljuni pa zalijepi«, izravni sudionici duela na parketu znaju koliki je napor potreban za svaki pogodak ili asistenciju u toj velikoj međunarodnoj konkurenciji.

– Itekako je teško. Konkurencija je zapravo svake godine sve veća i veća, razne reprezentacije sve više napreduju i imaju sve više igrača koji za visoke plaće igraju i u raznim renomiranim klubovima te stoga nije lako. Primjerice, na EP-u nema lake skupine i moraš od prve do posljednje utakmice odigrati maksimalno da bi se uopće mogao nadati nekom rezultatu.

U priču o konkurenciji itekako se uklapa priča o listi hrvatskih putnika na EP-u s koje je silom prilika zbog ozljede otpao nekadašnji Zamećanin Leon Ljevar. Daleko su dani kada je reprezentacija bila poznata tjednima unaprijed, sada iz velikog špila od 21 imena gotovo svatko može biti izvučen, ali i ostavljen sa strane.

– Normalno da je konkurencija velika, to je nešto pozitivno, kao i da izbornik ima slatke muke koga će odabrati te je neizvjesnost među nama igračima. Naravno, najvažnije je da svi ostanemo zdravi. Primjerice, žao mi je za Leona Ljevara koji je u Slovanu odigrao odličnu sezonu, zbilja je zaslužio poziv u reprezentaciju. Šteta da se dogodila ta ozljeda. Ali najvažnije je da svi ostali ostanemo što više zdravi i onda neće biti problema.

Lutrija

Tin je spominjao lutriju, kada je riječ o natjecanju poput EP-a od kojeg i reprezentativci, kao i armija njihovih navijača, već poslovično očekuju jako puno, uz svu nužnu kvalitetu i niz detalja treba i puno sreće.

– Uspjeh ovisi o jako puno detalja. U toj konkurenciji Danska je možda ekipa koja je kvalitetom ispred svih, možda je tu i Francuska. Ali pokazali smo da ih možemo pobijediti. No, sve ostalo je izjednačeno društvo, tu je desetak reprezentacija koje s pravom mogu konkurirati za medalje, svatko svakoga može pobijediti. Dosta ovisi o danu, o nekim detaljima, o jednoj ili dvije lopte. Rukomet je uistinu postao sport koji svi igraju, to nije floskula nego je uistinu tako.

Protivnici

Tim veći su hrvatski uspjesi, Hrvatska ima reprezentaciju takve reputacije da se protiv svakoga konkurenta ima pravo nadati pobjedi.

– Mi smo već pokazali da možemo igrati sa svima, pobjeđivali smo i najveće reprezentacije, na kraju krajeva, prije dvije-tri godine igrali smo neriješeno s Danskom koja nakon toga godinama nije bila poražena. Zbilja smo pokazali da možemo igrati sa svakime. Najveći problem je visoku razinu kvalitete održati u kontinuitetu. To nam treba da bismo napravili neki rezultat.

Nekompletna reprezentacija je u Poreču dobro odigrala susret sa Sjevernom Makedonijom, večeras u punom sastavu igra u Zagrebu protiv jake Njemačke. Uzvrat je u nedjelju u Hannoveru.

– Te dvije utakmice s Njemačkom će nam dobro doći da vidimo gdje smo i što smo, da ih kasnije analiziramo i ispravimo greške. Važno je odigrati čim bolje. Naravno da ćemo ići na pobjede bez obzira što je riječ o prijateljskoj utakmici, no najvažnije je da sve protekne u redu, da svi ostanemo zdravi.

Stara sportska poruka »suparnika ne treba ni podcijeniti ni precijeniti« idealna je poruka hrvatskim reprezentativcima za start na EP-u 17. siječnja s autsajderom Gruzijom.

– Znamo da Gruzija neće doći i predati se, tako da smo oprezni. Na svakom turniru dogode se neka iznenađenja, tako da se moramo maksimalno spremiti za tu utakmicu, biti koncentrirani i turnir otvoriti pobjedom. Naravno da to i očekujemo.

Lijepe uspomene

Hrvatska nakon toga mora zagristi krupnije zalogaje, igra s Nizozemskom, nakon toga je čeka domaćin, Švedska.

– S Nizozemcima smo igrali nekoliko puta, dvije su utakmice bile na malo razlike. Pokazali su da napreduju, pobjeđivali su neke reprezentacije iz vrha, sigurno je stoga da neće biti lako. Ekipa su koja zbilja može iznenaditi. Šveđani su pak kao domaćini svakako jedni od favorita za medalju. Bit će teško s njima, ali moramo biti spremni suprostaviti im se i moramo pokušati pobijediti.

Lijepe uspomene teško blijede, tako je i sa scenama od prošle zime, veličanstvenog dočeka viceprvacima svijeta na Trgu bana Jelčačića, isto tako i zametska fešta s riječkim osvajačima srebra. Jasno da bi i igrači i navijači htjeli da trnovit put na EP-u bude okončan osvajanjem medalje.

– Svi bismo htjeli feštati i ove zime, ali rano je sada pričati o tome, nema smisla nešto najavljivati. Prije svega nam je želja da svi ostanemo zdravi i onda se možemo nadati najboljemu. Ali trebamo ići utakmicu po utakmicu, ne trebamo gledati toliko daleko u budućnost. Lijepo je sjetiti se fešte od prošle zime, sada razmišljamo o tome što je pred nama – zaključio je Tin Lučin.