RIJEKA Valner Franković, slavni labinski lijevi bek, jedan je od rukometnih bisera iz labinskog bazena koji su ostavili trag u povijesti Zameta, ali i hrvatskog rukometa. Uz ostalo je ovaj ubojiti šuter, i uz to redovito među glavnim osloncima obrane, zlatnim slovima upisan među igračima koji su Hrvatskoj donijeli prvu zlatnu olimpijsku medalju 1996. godine u Atlanti. I ovaj istaknuti igrač, kao i mnogi drugi u ovdašnjim rukometnim krugovima, nije zadovoljan stanjem u kojem je ovaj trofejni hrvatski sport.

– Slikovito rečeno, mi smo jedno sidro koje već duže vremena pada – kaže Valner Franković, koji uz zavidnu reprezentativnu karijeru za sobom ima istaknutu i onu u dresu raznih klubova, među ostalima i sa Zagrebom s kojim je igrao finale Kupa prvaka. – I srebro, koje smo osvojili u finalu Europskoga prvenstva sa Španjolskom, više je iznimka nego nešto drugo. Tada smo igrali stvarno dobro i imali smo šansu osvojiti zlato koje nemamo. Međutim, tada nam se nije poklopilo, a sve poslije, a i prije toga je bilo slabo.

Valner Franković

Franković je mogao samo redati niz opaski koje ima kada govori o hrvatskom rukometu u danima kada se borbe na Svjetskom prvenstvu u Švedskoj zahuktavaju susretima drugoga kruga.

Činjenice

– Mi se volimo predstavljati kao da smo vrh, a ovo do sada nije baš bilo za vrh i to je očigledno. Ne bih htio nikome uputiti kritiku, nego je ovo činjenično stanje. Kod mlađih dobnih skupina, primjerice, tu i tamo netko dođe do finala, ali već dosta vremena nismo nešto osvojili. Pogledajmo klubove. Zagreba u Ligi prvaka ili uopće nema ili statira. Vraćajući se reprezentaciji, seniori osvoje poneku broncu, s iznimkom onog spomenutog srebra. Gledajući iz mog kuta, onako s distance, mislim da nedostaje puno toga. Kao prvo, možda osim srednjeg vanjskog mi više nemamo top igrača niti na jednoj poziciji. Nedavno je netko izjavio da mora postojati »catenaccio« za plasman među 16, 20, 30 igrača u reprezentaciji, da se teško uđe u »repku« i da se iz nje teško izađe. Činjenica je pak, da je osim prošle godine, kada je bio problem s koronom, Horvat promijenio 50 igrača, ako nije i više. To je malo previše, opet se malo izgubio kult reprezentacije.

Reprezentativna rezultatska suša već ima posljedica, Franković spominje mogućnost i novih problema.

– Strah me da ne dođemo u situaciju u kojoj se nalazi hrvatska košarka. Ostali smo bez nastupa na Olimpijskim igrama u Tokiju, ne želim biti zloguki prorok, ali najvjerojatnije ćemo ostati i bez idućih Igara. Gledajući međunarodnu kvalitetu, »prva liga« nas je prešišala, čak i s »drugom ligom« imamo problema. Trenutno smo možda u toj trećoj jakosnoj skupini. Ponavljam, nije to kritika nikome, nego moje realno sagledavanje situacije s distance.

Niži razred

Kada se »ovim naočalama« pogleda na stanje hrvatskog rukometa, nije lako pomišljati na nastavak Svjetskoga prvenstva. U hrvatskom slučaju na večerašnju utakmicu s danskim favoritima.

– Kada govorimo o toj utakmici, trebali bismo se »porezati na dva dijela« i onda, kada se razmišlja srcem, nada je uvijek prisutna. Mi imamo određenu kvalitetu, ali smatram da bi to morao biti naš vrh vrhova, da se moraju »poklopiti nebo i zemlja« da dođemo do pobjede. O nekakvoj pobjedi s visokom razlikom suvišno je uopće i pričati. Vide se neke stvari, vidi se nešto i po govoru tijela. Mi se, primjerice, mučimo s Marokom u jednom razdoblju, mislim da su reprezentativci, možda i stručni stožer, već u sedmoj minuti prve utakmice već vidjeli kako stvari stoje. Egipat nas je užeo u žrvanj i mi tu nismo imali šanse, to je pokazao i rezultat. SAD i Maroko pak nisu naša razina, a mi nismo razina Danaca. Može se možda nešto poklopiti, luda utakmica i da naš vratar obrani niz lopti, da oni budu u »blackoutu« i da ih pobijedimo. Ali ta pobjeda može biti s jedna, dva, tri gola razlike, sve više od toga je itekako upitno. Za Egipat pak ne vjerujem da će izgubiti utakmice, kao onu s Belgijom. Teško je, zapravo nevjerojatno, da se nešto može napraviti. I onda se igra za plasman od osmog do 12. mjesta i onda te već gledaju kao nižerangiranog.