RIJEKA Hrvatska rukometna reprezentacija poražena je od Danske u utakmici drugoga kola drugoga kruga Europskoga prvenstva, čime je izgubila šanse za željeni plasman u polufinale. Ta je činjenica mogla pokvariti subotnji izlazak brojnim mladim fanovima Kauboja, reprezentacije koja je godinama imala itekako uglednu poziciju u hrvatskom sportu. Stvar, međutim, može izgledati drugačije kada se promatra iz drugačijih kuteva, tako je i u hrvatskom porazu od svjetskih prvaka, skupu zvijezda u kojem na rukometnom nebu najjače sjaje strijelac Hansen i vratar Landin, ali ima ih još čiji sjaj zasljepljuje.

Nisu, međutim, zaslijepili mladu hrvatsku momčad koja ih je prezentacijom za pamćenje skoro do same završnice držala u šahu, što fanovima u Hrvatskoj te navijačicama i navijačima, koji su u velikom broju pohitali u Budimpeštu i zdušno bodrili momčad kao značajan »osmi igrač«, pruža zadovoljstvo. Vidjeli su da su njihovi ljubimci ostavili toliko spominjano »srce na parketu« te im za razliku od duela s Crnogorcima nitko nije imao što za predbaciti.

Obrana je u kolektivnim sportovima zazivan segment igre poput kišobrana u danima južine i kiše bez kojeg se može samo mokar doći na odredište, tako je i u sportu u kojem snovi o uspjehu ostaju samo neostvarena maštanja ako se ekipa ne brani kako treba. Vidjelo se to protiv Crnogoraca, koji će Hrvatskoj ostati u traumatičnim uspomenama kada su igrači pred vratarima doslovno samo stajali i stvarali optičku varku da čuvaju prolaze ka njihovoj mreži, a zapravo su sva vrata bila otvorena. U ovom slučaju je priča bila sasvim suprotna, igrači su se, svi kao jedan, skupili u zonu i svim silama priječili napade Dancima i to toliko da su suparnici najveće svjetske klase često djelovali kao ribe na suhom nemoćno se pračakajući. Naravno da je onda i vratarima, tijekom turnira često prozivanima, odjednom bilo lakše pa su Alilović i Pilipović, naknadno pozvani usred prvenstva, mogli pokazati nešto iz svog bogatog repertoara.

Zamet i Kozala

Riječke ljubitelje rukometa je pritom radovao veliki doprinos bivših Zamećana, iskusnika Jakova Gojuna, koji je u Rijeci napravio prve značajne uspone na rukometnim ljestvama po kojima se na kraju uspeo u međunarodne visine, te mladog, velikog talenta Verona Načinovića, sina trofejnog Alvara, svojevremeno obrambenog igrača svjetske klase. Kada smo već kod Riječana, danima je već najspominjanije jedno ime, bek Tin Lučin, također igrač koji nije bio u prvom planu nego je u reprezentaciju upao tik uoči Europskoga prvenstva. Ostalo je tako i nakon utakmice s Dancima, kada je u prvom poluvremenu davao ogroman doprinos u napadu efektnim golovima i lijepim asistencijama, što je kao marmeladom palačinke zaslađivao duhovitim potezima. Pokazivao je onaj, Hrvatima toliko svojstveni vic u igri, vukao poteze koji su tema prepričivanja među rukometnim sladokuscima. Riječku postavu upotpunilo je ljevoruko krilo, Filip Glavaš, kao i Lučin, nekadašnji igrač Kozale, priznatog višedesetljetnog inkubatora. Glavaš je proveo kratko vrijeme na parketu i golom dao svoj doprinos. Svi zajedno bili su dio momčadi koja se po najavama uistinu »borila do posljednjeg metka«, da bi u nastavku ipak bila nadmašena, ali ne i nadigrana od suparnika najvećeg svjetskog ugleda. Kada se priča o Kozali, svakako treba spomenuti i šutera Halila Jaganjca, koji je prvenstvo počeo u prvoj sedmorki, no nažalost otpao je zbog ozljede.

Čušpajz

Odakle onda tako velika razlika između bezbojnog hrvatskog izdanja s Crnom Gorom i sjajne utakmice s Danskom, pitanje je koje će biti još često postavljano, a pravi će odgovor stići kao u refrenu stare pjesme, »I tko zna kad i tko zna gdje«. Jedan od razloga je, bez dileme, »stalno nestalni« hrvatski sastav kojeg je nedavno izbornik Hrvoje Horvat nazvao »čušpajzom«. Nije pritom bio daleko od istine na ovom, zbog koronavirusa, abnormalnog prvenstva. Meteorolozi vrlo točno najavljuju promjene vremenskih prilika, ovdje pak zloglasni virus dolazi bez najave i hara unutar momčadi te svakako nitko mladom izborniku ne bi bio u koži prilikom njegovog debija na jednom velikom natjecanju. Uz pomoć legende Ivana Balića, koji mu je prvi pomoćnik, zamislio je izlazak na kontinentalu smotru sa pomlađenom momčadi koju bi predvodili iskusnici Domagoj Duvnjak, prirodni vođa i jedan od najboljih igrača na svijetu, te golgeter Luka Cindrić, zvijezda Barcelone. Plan je, nažalost, pao u vodu, Hrvatska je igrala s »pola od dvojice najboljih igrača«. Na Duvnjaka se vrlo brzo zaboravilo, Cindrić se nekako prinudno oporavio i pomagao momčadi, ali je jasno da nije bio onaj pravi. Spominjanje njih dvojice, isto tako vratara Alilovića i Pilipovića, potom Gojuna i Načinovića, sve redom igrača koji su uskočili u sastav tijekom prvenstva, puno govori, kao i činjenica da je Lučin upao u momčad u posljednji čas. O nekoj uigranosti je u svemu ovome smiješno pričati, desetkovana momčad je odigrala tek dva prijateljska susreta sa Slovencima, a onda je počela sasvim druga priča. Hrvatski sastav je postao ekipa koja se doslovno stalno mijenja kao putnici u gradskom autobusu, kada na svakoj postaji jedni izlaze, a drugi ulaze. U hrvatskom taboru su se tješili ponavljajući poruke o »majstorima improvizacije«, no na kraju ipak »vrč ide na vodu dok se ne razbije«.

Šanse za medalju sada su izgubljene, treba još odigrati utakmicu sa sjajnim Islanđanima i velikim iznenađenjem prvenstva, Nizozemcima, nije svejedno kakav će biti konačni plasman. U ovako nenormalnim uvjetima iluzorno je pričati o neuspjehu, ali činjenica je da su navijači razočarani što je Hrvatska ostala bez borbe za medalju. Mogu se tješiti, u tri desetljeća postojanja reprezentacije niz je ciklusa kada se padalo, ali su uvijek slijedila ustajanja i hod ka novim uspjesima. I sada se smijemo nadati nečemu sličnom, i u ovim dosezima ispod očekivanja Hrvatska je čak i ovako desetkovana pokazala da ima kvalitetu za nove uspone u međunarodne visine.