RIJEKA Hrvatske rukometašice su na Europskom prvenstvu podigle prašinu, dale su itekakav obol ugledu hrvatskog rukometa. Hrvatska rukometna lavina traje već skoro tri desetljeća, jedan od onih koji ju je pokrenuo je i Zlatko Saračević, slavno sportsko ime među pionirima osvajača hrvatskih medalja iz »devedesetih« godina, europske bronce, svjetskog srebra i olimpijskog zlata, nakon kojega je uslijedio do danas neprekinuti lanac osvajanja medalja na velikim natjecanjima. Slavni Sarač, davni ljevoruki bombarder iz Banja Luke, koji je nosio i dres Zameta, sada trener hrvatskih vladarica iz Podravka Vegete, svjedok i protagonist fenomena hrvatskog rukometa, svjedoči činjenici da su i hrvatske rukometašice izašle iz sjene muškog rukometa iznenađujućim letom među četiri najbolje ekipe u Europi.

– U muškom rukometu je naš uspjeh nešto standardno. Bilo je nekih godina kada smo imali krize i kada se nije uspijevalo, međutim, rezultat se stalno radio. Ali, činjenica je da se kod nas tijekom nekog natjecanja digne dreka, svi sve znaju, svi prate, a onda se za mjesec dana sve zaboravi. Sve do nove prilike – kaže Zlatko Saračević. – Realno, ženski rukomet je kod nas potpuno u drugom planu, jedino je mali izuzetak u posljednje tri godine ispala Podravka Vegeta. Mi imamo nekakvu medijsku pažnju i pažnju našeg najvećeg medijskog sponzora te Grada i ostalih. Tu donekle imamo uvjete ravne onima u Europi. Sve ostalo je daleko od toga, na nekoj, nazovimo to, amaterskoj bazi i ovo što su cure napravile na Europskom prvenstvu u Danskoj je stvarno čudo.
Saračević se kao i svi ljubitelji sporta radovao hrvatskoj senzaciji 2003. godine i osvajanju svjetskog zlata, no uspjeh rukometašica smatra puno većim iznenađenjem.

Svjetsko čudo

– Ovo je puno veće čudo. Netko to uspoređuje s Portugalom 2003. godine, mi smo prije Portugala imali krizu, ali smo imali i tri medalje, bili smo i olimpijski pobjednici. Tako da svjetsko zlato nije toliko iznenađenje koliko je ovaj doseg rukometašica. Realno, u Portugalu smo bili iznenađenje jer smo prije toga bili šesnaesti na EP-u, ali prije toga smo bili i olimpijski pobjednici i viceprvaci svijeta, osvajali smo i medalje na europskim prvenstvima.

Za razliku od hrvatskih rukometaša, koji su godinama obilovali svjetski cijenjenim igračima, rukometašice su od statistica postale protagonistice, iako u sportu nema mjesta za slučajnosti, rezultat poput plasmana među četiri najbolje ekipe u Europi ne stvara se preko noći. Sjeme je očito bilo zasijano mnogo ranije i bilo je brižno njegovano, između ostalog i u Rijeci, koje se Saračević sa zadovoljstvom prisjetio, uostalom, svojevremeno je igrao za Zamet, na čijoj je klupi kasnije sjedio.

– Ako nema toliko medijske pažnje, ne znači da se ne radi i nije to tako samo u jednoj sredini. Uzmimo primjer Rijeke. Za Ćamilu Mičijević se sada spominje da je počela u Zametu. U Rijeci su počele igrati i Ana Debelić, Dejana Milosavljević i Katarina Ježić. To znači da mi u Hrvatskoj stvaramo igračice, samo što to nije izloženo medijskoj pažnji. Sada se sve poklopilo i odjednom svi znaju sve, kao da su razočarani porazom od Francuskinja, a do prekjučer nisu imali pojma o rukometu. Mi smo takva nacija. Sjetite se kada je Janica Kostelić bila najbolja na svijetu, svi su znali koji snijeg ne odgovara, primjerice, Anji Pärson. Svi su bili taktičari, svi su znali koja staza odgovara Janici Kostelić, a mislim da sada 90 posto ljudi ne zna koja je skijašica prva u Svjetskom kupu.

Saračević je, naravno, kao i svi pratitelji rukometa u nas itekako ugodno iznenađen plasmanom hrvatskih rukometašica.

– Ja ovo doživljavam kao veliko, pozitivno iznenađenje. U ženskom rukometu sam već tri godine tako da znam te odnose snaga te sam očekivao da naše cure možda nekog i pobijede, mislio sam na Mađarsku ili Srbiju, te da se plasiraju u drugi krug. Mislio sam da je to limit, a ovo je pak iznad svih očekivanja. Može se u jednoj utakmici pobijediti Rumunjsku, Mađarsku, Srbiju, ali nisam znao da to mogu napraviti u nizu pa da još i pobijede Nizozemsku i Njemačku, to je iznenađenje. To je realno iznad svih očekivanja, a sve što bude do kraja je dobro.

Iznenađenje je uzrokovano nizom dobrih igara hrvatskih rukometašica na čijoj prezentaciji su se nasukale mnoge suparnice na EP-u.

Zajedništvo i obrana

– Prvi uzrok uspjeha je veliko zajedništvo u ekipi koje je vidljivo, koje je raslo svakom pobjedom. Uz to, tu je i izuzetno kvalitetna obrana, teret su tu najviše ponijele Dora Krsnik i Ana Debelić, Ćamila Mičijević te Katarina Ježić. Uz to se još poklopilo i da je vratarka Tea Pijević bila stvarno iznenađenje za sve, odigrala je fenomenalan turnir. Onda je uz pobjede, jednu za drugom, raslo samopouzdanje, atmosfera u ekipi. Kada te uhvati euforija, to je teško zaustaviti.

Samozatajni izbornik, dugogodišnji trener Nenad Šoštarić, na Europskom prvenstvu je došao na svoje, pomilovao ga je rezultat na velikom natjecanju. Saračević je jedan od čestitara koji pritom priželjkuje da ovaj rezultat ne bude samo kratkotrajni bljesak.

– Šoštariću od srca čestitam na svemu što je napravio, uzeo je reprezentaciju kada mislim da to nitko nije htio. Bio je uporan, ima svoju viziju. To nije ista vizija rukometa koju ja imam, ali ja jako cijenim njegov rad, to njegovo strpljenje. Vjerovao je u neke igračice u koje možda nitko drugi nije vjerovao i na kraju je s njima napravio rezultat. Samo da ne ostane na tome. Bilo je takvih izleta u svim sportovima, ne moramo stalno biti u polufinalu, ali da smo barem tu prisutni. Najveća je stvar što smo ostvarili direktan plasman na Svjetsko prvenstvo. Sada sve cure koje igraju i treniraju u Hrvatskoj mogu s puno više želja i ambicija ući u ovaj sport i nadati se velikom natjecanju, koje više nije samo nešto što će gledati na televiziji. I moje cure u Podravka Vegeti mogu realnije sanjati Olimpijske igre i Svjetsko prvenstvo.

Hrvatskoj je u ovim uzbudljivim danima Europskoga prvenstva preostao samo još onaj posljednji, sudar za brončanu medalju s Danskom.

– Realno, Dankinje su velike favoritkinje, međutim, mislim da nije takva razlika kao s Francuskom te mislim da naše igračice imaju šansu ako se fizički oporave. Ne sumnjam da će im Šoštarić »oporaviti glave« jer je to utakmica za medalju i on će motivirati ekipu. Samo je pitanje kako će one to izdržati. Kada se spomene da su imale puno utakmica i da su umorne dežurni kritičari govore da su umorne i druge igračice. Da, ali naše nikada nisu igrale na toj razini. Ove igračice koje igraju u Hrvatskoj su ove sezone odigrale možda šest, sedam utakmica, a u Danskoj su odigrale sedam utakmica u 15 dana. Jako je teško to izdržati jer nisi na to navikao. To je mogući problem u današnjoj utakmici, ali i ako ne uspiju, neka poginu na terenu. Nadam se da će utakmica biti puno uzbudljivija i ravnopravnija nego s Francuskom, a osvajanje bronce bilo bi nešto fenomenalno. Ako i ne uspiju osvojiti medalju, svaka im čast, čestitam im na ovome što su napravile i neka samo tako nastave dalje.