RIJEKA Hrvatski su košarkaši 2018. godine zadnji put osvojili europsku medalju u mlađim uzrasnim kategorijama A divizije. Kadeti su bili prvaci Europe, dok je U-20 momčad osvojila srebro pod vodstvom izbornika Damira Rajkovića. Uz Rajkovića su od Riječana su tu bili Antonio Jordano te Josip Barnjak, dok je pomoćnik izbornika bio Teddy Delač. Od tada Hrvatska nije osvojila niti jednu medalju u najvišem rangu, ali Delač je zato osvojio još – tri!

Aktualni trener prvoligaša Crikvenice, koji je u seniorskoj klupskoj karijeri vodio i Kastav, slovensku Sežanu i Ajdovščinu, žensku ekipu FSV-a, dok je pomoćnik bio u Kvarneru, sa slovenskom reprezentacijom je treću godinu zaredom osvojio medalju na velikim natjecanjima.

Prva je bila bronca s U-18 vrstom 2024. godine na EuroBasketu, godinu dana kasnije osvojena je svjetska U-19 bronca, a prije nekoliko tjedana i europsko U-20 zlato. Stručni stožer sjajne generacije je sve tri godine isti, Delač je pomoćnik izborniku Danijelu Radosavljeviću, koji ga je pozvao u reprezentaciju 2022. godine.

– Imao sam u tom razdoblju tek jednu pauzu, 2023. godine, kada se išlo na Svjetsko prvenstvo, jer nisam mogao uskladiti obveze s poslom u školi u Rijeci. Na radar slovenske reprezentacije došao sam preko trećeligaša Ajdovščine, u kojemu smo imali fantastičan projekt s mladima. Znali su da sam radio i u hrvatskoj mladoj reprezentaciji i od 2022. godine isti stručni stožer je radio s dvije generacije – započeo je Kastavac Teddy Delač, danas vezan i uz hrvatsku te slovensku košarku, koji je i svoje akademsko obrazovanje završio u Ljubljani.

S obzirom na prijašnje rezultate, ali i to što ste bili domaćini EuroBasketa U-20, jesu li očekivanja bila osvojiti prvo zlato s ovom generacijom?

– Definitivno se očekivao dobar rezultat. Međutim, imali smo problema s kadroviranjem. Zbog velikog broja otkaza seniorskih reprezentativaca, trojica najboljih igrača bili su na pripremama seniorske vrste. Tu nismo znali koliko vrijedimo. Izgubili smo i Žaka Smrekara, koji je bio u najboljoj petorci SP-a prošle godine, a ovo ljeto je išao odraditi nekoliko treninga na koledže u SAD te je doživio tešku ozljedu zgloba. Nismo do kraja znali što nas očekuje.

Pozitivan stav

Ubrzo nakon vašeg zlata, i slovenska U-18 reprezentacija je osvojila titulu europskog prvaka. Kako su te medalje doživljene u Sloveniji?

– Više se druga medalja doživjela kao neki »boom« zbog rezultata U-20 vrste, ali i kao melem na ranu jer seniori u zadnjem prozoru nisu ostvarili dobar rezultat pa je bilo i malo negative, što nije tipično za Sloveniju. Čak i neki lošiji rezultati se medijski ne doživljavaju kao nešto katastrofalno, dok u Hrvatskoj i prema istoku je to sve drugačije. Puno više se medijski razvlači, traže se negativne stvari, a u Sloveniji je to inače pozitivnije i sigurno utječe na cjelokupan rezultat.

Hrvatski juniori i kadeti i dalje muku muče u B divizijama. Mislite li da utjecaja može imati i trenutna popularnost sporta zbog Luke Dončića, iako su rezultati postojali i ranije?

– Ja sam studirao u Sloveniji, dosta dugo sam ondje, i mislim da je ipak do neke kulture prema sportu. Sada je tu Luka Dončić, Tadej Pogačar u biciklizmu… Međutim, kada odeš vikendom u Sloveniju, vidiš ljude da hodaju, trče, nešto igraju… Taj germanski mentalitet u kombinaciji s južnjačkom emocijom je dobra kombinacija. Naravno da je tu Dončić dosta utjecao, kao i titula europskih prvaka iz 2017. godine. Tada je ova ekipa naših igrača imala deset godina i to su po meni najzdravije godine za krenuti u košarku.

Europsko srebro osvojili ste i s hrvatskom U-20 reprezentacijom. Kolike su razlike u radu tog stožera s ovim u Sloveniji?

– Dosta je slično ako usporedimo te dvije generacije koje su osvojile medalju. Rajković je tada radio na sličan način gdje je fokus bio na velikoj disciplini unutar koje igrači imaju svojevrsnu slobodu. Kada do jedne točke imaš jasan sustav u igri, a poslije toga u zadnjem dijelu dozvoliš kreaciju, to je puno učinkovitije.

Uvijek povučem paralelu s Dončićem, koji uđe u reket i baci loptu bez gledanja prema korneru i igrač koji ondje stoji pogodi tricu. To je možda dio njegove genijalnosti, ali igrač koji je tamo trebao stajati, točno zna da će tamo biti, a ne metar dalje pa da Dončić baci u aut. Na sličnom principu radimo i mi danas u slovenskoj reprezentaciji, a slično smo radili i tada s Rajkovićem. Disciplina i strogo držanje sustava je nešto što te može dovesti do rezultata.

Ulaganja

U čemu je danas tajna uspjeha susjeda, kada su toliko velike razlike u rezultatima Slovenije i Hrvatske?

– Važna je stabilnost sustava i kontinuitet struke. I ja volim negdje raditi na barem dvije, tri godine. Nigdje nisam radio manje od dvije godine jer ti ipak treba neko vrijeme. Radosavljević je glavni trener četiri godine, a prije toga je pet godina bio pomoćni. Domen Zevnik je u U-18 također četiri, pet godina bio pomoćni trener pa je sada glavni. Trener ima svoj sustav, znaš kod koga dolaziš i Slovenci to rijetko mijenjaju.

Nama su jedino sada dopustili da naš stožer isprati cijelu jednu generaciju tijekom tri godine. Inače to nije tipično, a ispalo je jako dobro. Iz ove perspektive, mogu reći da je rezultat došao zbog toga i praviti se pametan, ali ne volim to raditi jer uvijek postoje neke iznimke. Mislim da je najveći uspjeh slovenske košarke što su sve reprezentacije u A diviziji. Znalo se dogoditi da netko ispadne u niži rang, ali onda ne krenu »pljuvati« trenera, nego je zadatak dogodine vratiti ekipu u A diviziju. Što se rada tiče, na pripremama se svaki trening snima i analizira, što nisam siguran da je slučaj u drugim reprezentacijama.

Govorimo o trenerskom poslu, ali moram dodati i važnost igrača. Sada smo imali sjajno odgojene igrače i ne samo režim rada, nego i ponašanja. Imali smo, na primjer, pravilo da igrači u 23 sata daju mobitele fizioterapeutu i onda ih dobiju ponovo na doručku, ali mobitela nema ni na obrocima.

Što je s edukacijama trenera?

– One su sigurno organiziranije nego u Hrvatskoj. Naravno, više se i ulaže, ali i kultura je drugačija. Moraš doći na seminar i sjediti tri, četiri sata. Uveden je elektronski sustav pa se cvikaš kao na poslu i vidi se jesi li bio ili nisi. U Sloveniji također ima više seminara, jedan za seniorsku košarku, drugi za U-20 pa U-18…

U Hrvatskoj imamo jedan za sve i eventualno za mlađe po regijama. Doduše, treba uzeti u obzir da je Slovenija manja država pa mi možda ni ne možemo funkcionirati na takav način. Financijski se više ulaže pa su treneri po klubovima sigurno barem malo plaćeniji nego kod nas, ali svaki trener ima svoju odgovonost i na kraju mjeseca šalje izvješće vodstvu kluba o svojem radu.

Također, ono što je meni bilo fascinantno je broj pozitivnih poruka od trenera koje sam dobio kada smo osvojili četvrto ili treće mjesto. Velika je podrška kolega, čak i onih koje si vidio dva puta u životu, a koji se raduju svakom tvom uspjehu. Nikada nisam osjetio zavist, što je vjerojatno i do mentaliteta.

Crikvenica primamljiva sredina za mlade

Sada Vas očekuje nova sezona u Crikvenici?

– Dogovorili smo se za nastavak suradnje te pripreme počinjemo 24. kolovoza jer liga kreće tek 10. listopada. Očekujem da će biti lakše jer nam se sada već neki igrači i nude s obzirom na to da smo prošle sezone napravili dobar rezultat. Financije će opet sve diktirati, ali mislim da smo postali primamljiva sredina za mlađe igrače. Volio bih da većina igrača iz prošle sezone ostane zbog kontinuiteta. Najavili su se za posudbe i neki igrači Kvarnera te Škrljeva. Mislim da bi mogla to biti dobra priča, ali primarni cilj bi opet trebao biti ostanak u ligi, iako smo prošle sezone to dosta rano ostvarili – kaže Delač.