Sjećanja na virtuoza

Riječki ljubitelji nogometa posebno pamte Kranjčarevu egzibiciju na Kantridi protiv “Azzurra”

Igor Duvnjak

STVARANJE POVIJESTI - Kapetani Hrvatske i Rumunjske Zlatko Kranjčar i Dan Petrescu s austrijskom sudačkom trojkom/Foto Arhiva NL

STVARANJE POVIJESTI - Kapetani Hrvatske i Rumunjske Zlatko Kranjčar i Dan Petrescu s austrijskom sudačkom trojkom/Foto Arhiva NL

Do danas se pamti ona minijatura u kojoj su Cico Kranjčar i Vladimir Petrović Pižon, legenda Crvene zvezde, igrali dupli pas kroz noge začuđenom talijanskom braniču.



RIJEKA Vrijeme čini svoje, nekadašnji junaci jedan za drugim silaze sa scene, a život nam svakodnevno nudi nove junake, nove nogometne knjige pišu, kao što bi rekao Đorđe Balašević, »neki novi klinci«.


U dugoj koloni onih koji su otišli je i nikada zaboravljeni Zlatko Kranjčar, jedan od junaka naše nogometne mladosti, vječiti dječak dobroćudnog osmijeha, koji je za sve uvijek bio i ostao samo Cico. Bilo je tako od njegovih prvih koraka na malo široj nogometnoj sceni pa do dana kada se njegovo ime s poštovanjem i zadovoljstvom onih što uživaju u nečijem majstorstvu izgovaralo diljem stadiona tadašnje Jugoslavije, u ondašnjoj itekako kvalitetnoj prvoligaškoj konkurenciji. Kranjčar je vrlo brzo dobio svoje ugledno mjesto snagom blistavog talenta zbog kojeg su ga već kao klinca od 15-16 godina proglašavali “wunderkindom”, taj je epitet od juniorskih dana opravdavao kao senior nudeći loptačkim sladokuscima kao poslastice nezaboravne solo dionice, trikove s loptom koja ga je slušala kao »zec mađioničara«.


Znaju o tome dosta i riječki ljubitelji nogometa, i oni na Omladinskom igralištu kada je na Memorijalu Pere Radakovića suhonjavi klinac lakoćom prodavao štoseve poput onoga kada je pred šesnaestercem i obranom iznenada s dvije noge skočio na loptu i stajao na njoj dok su ga iznenađeni i šokirani braniči zabezeknuto promatrali. Znalac po vokaciji, igrao je centarfora i bio je itekako dostojan klupskih »plavih devetki«, kao što su Dražan Jerković i Slaven Zambata, ali uz golove i brzinu koju je posjedovao, demonstrirao je shvaćanje nogometa na svoj način, utakmicu je volio začiniti nekim majstorskim potezom, vladajući loptom kao da je ima vezanu nekim samo sebi vidljivim nitima.




Kada smo već kod Rijeke, jedna takva zvučna ekshibicija zbila se na Kantridi 22. rujna 1976. godine, kada su se sastale mlade reprezentacije Jugoslavije i Italije do 21 godine. Susjedi »azzurri« su ispali zahvalne mušterije, »plavi« su ih nakrcali 5:0, kada je pak riječ o minijaturama, do danas se pamti ona u kojoj su Cico Kranjčar i Vladimir Petrović Pižon, legenda Crvene zvezde, igrali dupli pas kroz noge začuđenom talijanskom braniču. Kranjčar se u bogatoj karijeri nauživao driblinga, pasova, prodora, udaraca i golova, a vojska navijača Dinama ipak najviše pamti pobjedonosni pohod iz 1982. godine pod vodstvom legendarnog vojskovođe Miroslava Ćire Blaževića, koji je konačno razbio tabu da klub iz Maksimira ne može biti prvak Jugoslavije.


Kranjčar je tada bio na služenju vojnog roka i vratio se u momčad za drugi dio prvenstva, kao i njegov kolega, vinkovački veznjak Pero Bručić, koji je taman odslužio vojni rok. Cici, velikom znalcu koji je inače zazirao od grubih braniča i njihovih oštrih startova, Ćiro kao da je ulio ratnički duh, što se itekako vidjelo u njegovom učinku.


Cico i Bručić bili su važni dijelovi tog šampionskog stroja, Kranjčar je u 17 utakmica drugog dijela prvenstva zabio 12 golova jurišajući prema tituli. Vlak, Bračun, Cvetković, Hadžić, nogometni Stenmark Zajec, Bošnjak, Mustedanagić, trnjanski nogometni boem Cerin, Panić, mladi lavovi Mlinarić te Deverić i ostali su bili nezaustavljivi, Ćiro je pokrenuo nogometnu lavinu koja se pretvarala u pravu euforiju oko »modrih«, u nogometno »događanje naroda«, a u toj igri je Kranjčarov doprinos itekako za pamćenje i pohvalu. Stigao je i do reprezentacije Jugoslavije, ali tu se nije naigrao, odigravši tek nekoliko utakmica, zapravo ne dobivši pravu priliku. Njegovim stopama krenuo je i sin Niko, također istaknuti nogometaš.


Kranjčar nije mogao bez nogometa, nakon što je zaključio igračku, počeo je trenersku karijeru, uz mnoge epizode u raznim klubovima bio je i hrvatski izbornik na Svjetskom prvenstvu 2006. godine. U trenerskim kockicama je i ona u Rijeci, vodio je »bijele« od 2002. do 2003. godine, otvoren i druželjubiv bio je vrlo omiljen među pripadnicima Armade, kao uostalom u svakom društvu u kojem se kretao. Sada više nema tog dobroćudnog osmijeha, otišao je vječiti nogometni dječak, loptački virtuoz.