RIJEKA Dragan Skočić jednostavno živi nogomet. I uživa. Kratko je svratio u rodnu Rijeku u posjet obitelji, a jučer skočio do Krimeje na susret Orijenta 1919 i Dinama, neposredno pred današnji let i povratak na Istok. Na izborničkoj klupi Irana je godinu i pol i u posljednjim kvalifikacijskim utakmicama za Svjetsko prvenstvo praktički je preporodio reprezentaciju koja je čak ponijela i epitet najbolje u Aziji. I zapaženo počela kotirati na svjetskoj rang ljestvici.

Skočić je iransku klupu preuzeo od znanog Belgijca Marca Wilmotsa, kojeg su skupo stajala dva poraza, od Iraka (2:1) kojeg je vodio Srećko Katanec i Bahreina (1:0) prevođenog portugalskim izbornikom Sousom. Momčad je bila u teškoj, neki su mislili i bezizlaznoj situaciji s dvije pobjede i dva poraza i imperativ pobjeda bio je strogo naglašen.

Skočić je novu energiju i pozitivan šok donio već u prvim prijateljskim utakmicama u kojima je Iran u gostima svladao prvo Uzbekistan (1:2) potom i Bosnu i Hercegovinu (0:2) te doma Siriju (3:0). Nitko nije niti naslućivao da je to početak jedne sjajne serije. U drugom krugu kvalifikacija redom su matirani Hong Kong (3:1), Bahrein (3:0), Kambodža (10:0), Irak dvaput (1:0, 3:0) te Sirija (1:0). Sve za prvo mjesto u skupini C s 18 bodova, s bodom više od Iraka i tri od Bahreina. Katar postaje sve ostvarljivija želja Skočića i Iranaca…

Svjetski napad

– Stranac sam na klupi, ali praktički bio sam kao trener koji kreće od kuće. Poznavao sam te igrače i njihov mentalitet u trenutku preuzimanja funkcije. No, situacija nije bila nimalo dobra, izgubili su od Bahreina i Iraka i našli smo se u situaciji velikog pritiska u kojoj nismo smjeli izgubiti niti bod – kaže Skočić. – Tako da je sve to bilo dosta stresno. Uz to nikad nisu pobijedili Bahrein u gostima, a Irak godinama. Ali dobro smo se posložili i sve je dobro krenulo, držimo taj ritam nepobjedivosti.

Skočić je peti hrvatski izbornik Irana nakon Branka Ivankovića, Miroslava Blaževića, Tomislava Ivića i Stanka Poklepovića. Njegov ritam i niz donijeli su tako Iranu devet pobjeda u devet utakmica uz impresivnu gol razliku od 28:2.

– Niz je stvarno dobar, ali u nogometu nema opuštanja i življenja na staroj slavi. Svjestan sam da je bitna i najbitnija svaka nova utakmica, a ne ono što je bilo prije. Bitno je da smo dobili neki pobjednički mentalitet – tvrdi Skoko.

Početkom listopada Iran gostuje kod UAE, a 12. u mjesecu domaćin je Južnoj Koreji.

– To su neke utakmice koje nas mogu jednom nogom odvesti prema Svjetskom prvenstvu. Bili bismo blizu velikog cilja.

Reprezentacija Irana posjeduje i zavidan igrački potencijal, što je mnogima na prvu nepoznanica.

– Uvijek u momčadi postoji određeni disbalans, nisu svi top razina. Ali recimo napad imamo gotovo svjetski, možda je čak bolji i od onog hrvatske reprezentacije. Imamo najboljeg igrača Porta, Mehdija Taremija, Sardara Azmouna, igrača Zenita, tri godine najboljeg strijelca Rusije, potom Alireza Jahanbakhsha koji igra u Feynoordu… Tu su čak i neki drugi igrači koji nisu u prvom planu, a koji igraju u AEK-u, Charleroiju… To su igrači kojih se ne bi sramio niti Real Madrid – tvrdi Skočić.

Ludi za nogometom

Iran je mnogoljudna zemlja. I koliko god se to čini iz europske perespektive pomalo nestvarnim, posebnog osjećaja za najvažniju nogometnu stvar na svijetu.

– Iranci su ludi za nogometom. Tu živi 80 milijuna ljudi, ili su euforični ili se porazi shvaćaju tragično. I medijski se sve jako puno prati, sve je to rašireno i dobro prezentirano. Kako doživljavaju posljednje uspjehe? Atmosfera je bila loša u trenutku kad su se događali ti porazi, ali sad smo sve to preokrenuli. Mislim da smo napravili dobre stvari. Ali treba tako nastaviti, sada smo samo stvorili neku dobru bazu dalje – rezonira riječki stručnjak koji može biti zadovoljan i kada pogleda najsvježiji FIFA-in ranking reprezentacija. Iran se približio Hrvatskoj…

– Sada smo 22. na svijetu, a znamo što to znači primjerice u odnosu na Hrvatsku koja je 17. Ono što je još važnije, prvi smo u Aziji, preskočili smo Japan. Njima je to puno važnije jer se više uspoređuju s azijskim reprezentacijama.

Skočićev život na relaciji Hrvatska – Iran?

– Kad nađem vremena između tih reprezenativnih akcija, dođem doma u Rijeku. Teško je bez obitelji u ovoj situaciji pandemije. Da je možda drugačija situacija, možda bi moja obitelj bila u Iranu. Sad je to nemoguće – zaključuje Skočić.