RIJEKA Hrvatska vaterpolska reprezentacija osigurala je nastup na Olimpijskim igrama u Tokiju osvojivši treće mjesto na kvalifikacijskom turniru u Rotterdamu.

Isplovljavanje iz glasovite nizozemske luke za izabranike izbornika Ivice Tucka bilo je puno teškoća, kao da plove među minama sa stalnom prijetnjom da budu potopljeni, nakon što su u polufinalu poraženi od Crne Gore. U susretu za treće mjesto, koje je nosilo nastup na Igrama, hrvatski i ruski vaterpolisti bili su protagonosti epske drame, maratona na ruletu peteraca kakav vaterpolo ne pamti.

U kulminaciji drame ovaj vodeni Gordijski čvor presjekli su vratar Marko Bijač, koji je kod 24:24 obranio peterac, da bi onda Josip Vrlić, Riječanin s kapicom zagrebačke Mladosti, inače dijete Primorja, zakucao loptu u mrežu i zapalio krijes slavlja u hrvatskoj momčadi.

– Bilo je malo kidanja živaca – kaže Josip Vrlić, popularni Vrli, hrvatski vaterpolist godine i as u vodi kojemu je draže hrvanje na dva metra sa suparničkim bekovima nego naširoko davanje izjava dok govori o dramatičnom hrvatskom »povuci – potegni« s Rusima, koje će još dugo biti prepričavano. – Međutim, ispada da smo mi Hrvati takvi, jednostavno ništa ne smije proći lagano kada smo mi u pitanju.

Navijači su grizli nokte uz televizijske ekrane prateći rat živaca u vodi između hrvatskih i ruskih izvođača peteraca, u nadmudrivanju koje je izgledalo beskrajno. Dovoljno je reći da je svaka reprezentacija morala izvesti čak petnaest peteraca da bi se saznalo tko će biti sudionik Olimpijskih igara.

Meč lopta

– Sigurno da je nama igračima bilo puno lakše pucati penale nego da moramo gledati izvođenje. Uglavnom, bila je to jedna fantastična serija peteraca, koja je na kraju okončana u našu korist.

Bijač je obranom peterca Vrliću izborio meč loptu, toliko dragocjenu da je vrijedila odlaska na Olimpijske igre. U posljednje se vrijeme dosta sluša spominjanje famoznog »tereta odgovornosti«, no Vrlić kao da ne zna za to, nije imao tremu i nije podlegao nikakvom pritisku.

– Nisam bio opterećen, samo sam razmišljao da zabijem gol. Vjerovao sam u sebe. U trenutku kao što je ovaj ne razmišljaš baš o puno stvari. Jednostavno uzmeš loptu, sudac da znak za izvođenje peterca, zamahneš i gledaš gdje se vratar kreće. Ja sam već prije otprilike znao gdje ću pucati i kada mi je golman praktički ostao po sredini gola, opalio sam u njegovu lijevu stranu i pogodio. Kada je riječ o tremi, grču i sličnim stvarima, iskreno, nisam razmišljao o tome, nisam razmišljao u stilu »što ako promašim«, nego sam razmišljao »idemo u Tokio«.

Usponi i padovi

Hrvatska se naigrala vaterpola u Rotterdamu, u napornom ritmu za njom je osam utakmica u osam dana, a pritom je pokazala dosta promjena u igri.

– Imali smo dosta uspona i padova, ali rekao bih da je to normalno. Imali smo fantastičnih utakmica, nismo radili greške i dobro smo odigrali, a s druge strane imali smo susreta s jako lošim igrama u obrani, preslagivanja, krivo držanih blokova. Treba, međutim, znati da se turnir igrao usred sezone, nismo se dovoljno rano skupili, nismo trenirali, a sve dolazi s time. Stoga ćemo u Tokiju sigurno biti puno bolji.

Lijepo bi bilo odlazak u Japan okončati nekim zapaženim rezultatom.

– Sigurno da bi sada trebalo ostvariti neki uspjeh. Mi se nadamo medalji, nadamo se čak onoj najsjajnijoj, ali idemo korak po korak. Prvo su tu utakmice u skupini, naša skupina je teška. Tu je Srbija, jedna od najboljih reprezentacija posljednjih godina, tu je Španjolska koja se diže nevjerojatno. Crna Gora također igra fantastično, tu smo mi, te Australija koja s našim Elvisom Fatovićem na klupi također igra odlično. U našoj skupini je još i Kazahstan za kojega neki kažu da je autsajder, ali tu neće biti toliko lako. Idemo korak po korak, prvo treba proći skupinu iz koje četiri najbolje momčadi idu u četvrtfinale.