Igra na pomoćnom terenu na Kantridi/Foto M. GRACIN
Vjerovali ili ne, ali tri puta tjedno, u kasnom terminu, od 21 do 22 sata, na pomoćnom igralištu stadiona Kantrida još uvijek živi - sport. U svom izvornom obliku. Okupili smo se opet u Rugby Club Rijeka, pokrenuli smo treninge, a svi vi koji »plačete« nad smrti nogometa, dođite pa vidite. Možda vas podsjeti kako je nekad sport izgledao, zaključuje Haliti
Koja buka oko europske nogometne Super lige! Ljudi su pojasnili kako njih ne zanima baš ništa osim novca, kako su im nogomet i općenito standardni sportski kodeks najnebitnije stvari na svijetu.
Rekli su ono što su to svojedobno lijepo poručili KUD Idijoti: »Mi smo ovdje samo zbog para«. Čemu »sekiracija« što desetak najbogatijih klubova svijeta više ne želi biti u društvu onih koji još uvijek misle da je sport – zadovoljstvo! Da je sport druženje, zajednički trening kako bi se došlo do što je bolje mogućeg rezultata. Neka Super lige, neka im njihovog izoliranog svijeta milijuna – primjerice transfer jednog od ponajboljih svjetskih nogometaša Kyliana Mbappea je dvadeset posto veći od godišnjeg proračuna Grada Rijeke koji iznosi 1,25 milijardi kuna.
Neka ih, neka ih čuvaju čuvari, neka se zbog svog bogatstva boje ljudi, neka žive tamo negdje u – tv pravima. Daleko od ulice i realnog života. Mi ostali? Mi ćemo i dalje živjeti uz svoje »nebitne« klubove i sportove. Strepjeti hoće li Rijeka iz Splita doći s bodovima ili bez njih, ljutiti se na suce, ali i na svoje igrače koji sigurne situacije pretvaraju u promašaje. Iako, kad se kroz sve provuče do kraja iskreno razmišljanje, nogomet ne na svim razinama jako ovisan o novcu. I to ne malom.
Edin se ne šali
Superliga je sve zajedno dovukla do potpune iskrenosti, ili karikaturalnosti, kako god, i otvorila pitanje – gdje je ostalo onog pravog, istinskog sporta? Gdje su radost, ljepota zajedništva, izvorni smisao sporta?
– Vjerovali ili ne, ali tri puta tjedno, u kasnom terminu, od 21 do 22 sata, na pomoćnom igralištu stadiona Kantrida još uvijek živi – sport. U svom izvornom obliku. Okupili smo se opet u Rugby Club Rijeka, pokrenuli smo treninge, a svi vi koji »plačete« nad smrti nogometa, dođite pa vidite. Možda vas podsjeti kako je nekad sport izgledao.
Poruka koju nam je uputio Edin Haliti, trener i dugogodišnji igrač ragbija, danas Rugby Cluba Rijeka bila je krajnje nedvosmislena. Svi oni koji znaju Halitija, uz to što je ustrajni sportaš riječ je i o glazbeniku, znaju da se on – ne šali. Kad u nešto krene, rezultat je izvjestan. Iako, moramo tu napraviti i određenu distinkciju: rezultat je izvjestan, ali je njemu i ekipi koja se oko njega polako okuplja u ovom trenutku poprilično – nebitan. Ili precizno rečeno – nije primaran.
Igra, trenira, motivira – Edin Haliti/Foto M. GRACIN
– Okuplja nas se sve više kako bi nas polako bilo dovoljno za formiranje ekipa. Za sada je prvenstveno riječ o pokaznim i pozivnim treninzima na koje želimo dolazak što je većeg broja sportaša. Prioritet su nam mlađi, juniorski dobni razredi, kako bismo priču postavili iz temelja stabilno, ali dakako da svi oni koji su u idealnim sportskim godinama za ragbi, a raspon je u tom slučaju poprilično velik, imaju širom otvorena vrata naših treninga, pojašnjava nam Haliti.
Kad su pak Rijeka i ragbi u pitanju, priča i nije toliko nova. Prvotna, ishodišna verzija kluba osnovana je prije točno 15 godina, a uz izvjesne solidne sportske rezultate, ostavili su velikog traga u – društvenom životu. Uz riječke ragbijaše, djelovao je tih godina i Ragbi klub Vilani u Krasici.
No, kako to na žalost biva sa sportskim klubovima koje prije i iznad svega nosi entuzijazam, dodatni elementi ekonomskih kriza kojima naše društvo permanentno robuje, posebno su se prema njima pogubno bili iskazali.
– Ragbi je u prvih desetak godina postojanja u Rijeci donio mnogo dobrih rezultata, značajnih nastupa unutra hrvatske lige, ali i međunarodnih ogleda, turnira. Postali smo naprosto značajni na hrvatskoj ragbi karti, sjeća se Haliti.
Humanost
Bilo je to ujedno i vrijeme njihovog silno jakog društvenog angažmana, posebno u humanitarnim akcijama koje su poticali i svesrdno u njima participirali. Bila je naprosto riječ o ljudima koji su vrhunske premise sporta tako skladno prenosili u svakodnevni život tako da je uz sam natjecateljski dio, zapravo bila riječ o stalnim »pokaznim vježbama« promocije same esencije sporta.
Na žalost, a to je osim splitske Nade koja je uz Mladost najuspješniji i najdugovječniji hrvatski ragbi klub, sudbina većine hrvatskih ragbi kolektiva, u Rijeci dolazi do nemogućnosti daljnjeg natjecanja, generacija koja je u studentskim danima u veljači 2006. pokrenula čitavu priču se polako osipa, dolazi se u – slijepu ulicu.
– Neovisno o prošlosti, od ove godine pokrenuli smo restart. Ljubav prema ragbiju je unatoč tome što sam i sam dobno sve udaljeniji od idealnih godina toliko jaka i poticajna, da smo krenuli u – novu epizodu. Nema nas mnogo, dvadesetak, ali vjerujem da će se ovih proljetnih dana priča dodatno ojačati, da će mnogi doći, probati, osjetiti ljepotu ragbija i – ostati, zaključuje Haliti.
Mnogo više od sporta samogA čemu priča, ako čaroliju sporta i sam ne potražiš. Ne kreneš uloviti nit koja vodi prema razumijevanju strasti. I da, sasvim slučajno – iako u životu vjerojatno ništa nije slučajno – upravo za naših razgovora s Halitijem, na programu HTV-a pojavio se »Invictus«, film o fantastičnom utjecaju jedne ragbi epizode na demokratizaciju Južnoafričke Republike. Ona je naime nakon oslobađanja Nelsona Medele, 1990. godine, krenula putem normalnih, tolerantnih, demokratskih država. Na žalost, na tom je putu nailazila na ekstremno međusobno rasno nepovjerenje. Kao i u velikom broju država Commonwealtha, 16 država pod krunom engleskog kraljevstva, ili pacifičkih država poput Fidžija, ragbi je i danas najpopularniji sport i u JAR-u. Ali – igrali su ga tada, 1995. godine, uglavnom bijelci. Baš kao što je i dominantno privlačio pažnju pripadnika te rase. Riječ je o vremenu od svega pet godina nakon oslobađanja Mendele, koji je kao i svi veliki ljudi naše civilizacije, svojom tolerantnošću želio pokazati kako je i opća tolerancija – moguća. A upravo putem ragbija želio pokazati kako se istinski zalaže za objedinjavanje svega što je tu veliku državu s juga Afrike – razdvajalo. JAR, iako sportske komponente nisu ni u kom slučaju išle u njihovu korist, postaje čudesno, te 1995. godine svjetskim prvakom! Ragbi je naprosto kroz nekoliko utakmica »ponosa i slave« učinio nemjerljivo puta više na koheziji desetljećima zakrvljenog stanovništva tako da je i ta priča, film »Invictus« iz 2009. godine, potvrdila Halitijeve riječi kako je u slučaju ragbija riječ o – mnogo više od sporta samog |
Sportska inteligencija
Dakle Kantrida. Pomoćni teren. Nedvojbeno nedobar termin. Vikend počinje, a ti čekaš 21 sat da bi krenuo na trening. K tome nije riječ o vrelom ljetu kad je 21 sat dobro vrijeme, ne, riječ je o hladnoj večeri koja kod većine ne budi želju za odlazak na trening na otvorenom. No, da bi se bavio ragbijem, moraš izgleda u svemu proći – teži put. Dolazimo na trening, a sve zajedno pratimo u društvu Valtera Fućka, osnivača i najdugovječnijeg člana grupe Fiesta čiji sin David uživa u – ragbiju.
– Djeluje da je riječ o grubom sportu, što naravno nema veze s istinom. Riječ je o sportu u kojem maksimalno do izražaja dolazi kolektiv, osjećaj da se zajedništvom, ekipom, jedino može do pobjede. K tome, riječ je o silnoj brzini odlučivanja, o svojevrsnoj sportskoj inteligenciji. Jer kad se sve odvija brzo, utrenirano, izbjegavaju se mogućnosti gužve, pojašnjava nam temperamentno Fućak svoje viđenje ragbija.
Na terenu su se pomiješale sve dobne i – spolne skupine. Trening ide svojom dinamikom, djeluje nam poprilično harmoničnim. A s obzirom na neveliki broj aktivnih članova, na terenu su istovremeno svi koji su došli na trening! K tome, najbolja od juniora je – djevojka. Eleonora Chersi, gimnazijalka koja će za koji dan proslaviti 15. rođendan.
– Obožavam ragbi i ne vidim zašto bi to bilo uopće čudno. Kao, grubi ragbi i nježne djevojke. Nema tu nikakve grubosti, dinamičan je sport, uživam u nadmetanju, a to što su većina dečki… ne vidim gdje je problem. Ragbi je super sport, nastavit ću s treniranjem, nadam se i većem broju vršnjaka kako bismo mogli krenuti i u sustav natjecanja, pojasnila nam je neposredno nakon treninga Eleonora koja se istinski čudila smislu naših pitanja.
Eleonora Chersi/Foto M. GRACIN
I nama je to nakon kratkog susreta s njom to bilo jasno. Pristupili smo djevojci novog doba kao krajnji konzervativci, kao istinski fanovi sporta koji je svoje vrhunce, upravo tu na Kantridi, doživljavao prije – četrdesetak godina. Kad su na Kantridu dolazili Juventus i Real, dva danas »mi smo ovdje samo zbog para« odmetnuta kluba Super lige.
Ekipni sport
Noa Bizjan, kao i David Fućak, također juniori rođeni 2006. godine, dolaze nakon treninga do svojih očeva koji ih prate na svakom treningu. I oni, baš kao i Eleonora, ne shvaćaju naše pitanje zbog čega – ragbi? A i sami sebe prekoravamo, čudimo se nečem što bi nam valjda trebalo biti normalno. Da ljudi treniraju i istinski uživaju u raznim sportovima.
– Nema tu ni malo grubosti. Dinamičan, temperamentan, ekipni sport koji nam predstavlja veliko uživanje. Čini nam se da nema ni jednog sporta koji bi nam više odgovarao. Jedva čekamo treninge, uživamo u njima i nadamo se da će se još mladih upisati, da ćemo i sportski krenuti u natjecanja, poručuju Noa i David, a nama se čini da od jedne ovako posložene misli i nema iskrenijeg poziva da bi se netko, u ponedjeljak, srijedu ili petak u 21 sat odlučio krenuti na Kantridu, na trening Rugby Cluba Rijeka.
– Ma znate što – ragbi zapravo nije važan. Jedino što je važno je ono što će ovi mladi s naših treninga, utakmica, druženja, naučiti za sutra. Što će ovdje dobiti za svoje istinske živote, za sve ono što ih u budućnosti očekuje. Sve smo postavili tako da upravo ta vrijednost bude – najveća moguća. Ako ovim mladim ljudima treninzi i utakmice ragbija pomognu postati dobrim, boljim ljudima, naša je misija u cijelosti ispunjena, zaključio je Haliti s čime su se, s neskrivenim zadovoljstvom, složili i Branimir te Valter, očevi Noe Bizjana i Davida Fućka. Eleonora? Ona je odjurila odmah nakon treninga, multiaktivna je u Gimnaziji Andrije Mohorovičića, tako da za novinarske, njoj pomalo »čudne« upite, baš i nema vremena. S razlogom.
I onda plačemo nad sudbinom nogometa koji uništava ples milijuna u budućoj Super ligi. Možda s razlogom. Ali, baš svatko tko želi ostati pribran i sretan što se svijet, posebno svijet sporta, nije baš do te mjere urušio kao što nam to sugerira Florentino Perez, najgramzljiviji od svih nogometnih gramzljivaca, svojim mislima da je novac jedini smisao sporta, neka se otputi jedne večeri, u ponedjeljak, srijedu ili petak u 21 sat do Kantride. I samo jedan jedini trening bit će dovoljan da se shvati kako sport nije – nestao. Kako ima onih koji mu se istinski vesele, koji istinski uživaju u igri. Perezu njegovo, nama naše. Istinska sreća bavljenja sportom. Ili – Rugby Club Rijeka.
