Igor Hinić

Proslavljeni olimpijac i trener Primorja EB: “Nije fer biti general poslije bitke, igračima je najteže”

Igor Duvnjak

DOČEK 2012./Foto S. DRECHSLER

DOČEK 2012./Foto S. DRECHSLER

Znam da je svima njima sada svakako najteže zato što su u ovoj situaciji. To je sport, ne treba to ništa shvaćati tragično, nego gledati kako da se na sljedećim natjecanjima bude što bolji – kaže Hinić



RIJEKA Olimpijske igre u Tokiju »ušle su u ciljnu ravninu«, skup najboljih sportašica i sportaša svijeta poslovično izaziva veliku pozornost diljem svijeta. Među onima koji prate događanja u Japanu je i proslavljeno ime riječkog, hrvatskog i svjetskog vaterpola Igor Hinić, sadašnji trener vaterpolista Primorja EB, u blistavoj karijeri najbolji centar na svijetu. Nadavao se golova i naosvajao naslova, u vitrini ima sva najsjajnija odličja s najvećih svjetskih natjecanja, svjetskih i europskih prvenstava i olimpijskih igara, koje su za njega u biti itekako nešto posebno, jedno događanje iznad svih ostalih u svijetu sporta.


– Olimpijske igre su, osim nogometa i Svjetskog prvenstva u tom sportu, znači u 99 posto sportova, nešto najveće – poručuje Igor Hinić iz svoje tradicionalne ljetne baze na Cresu gdje se odmara s obitelji. – Olimpijske igre su najveći sportski događaj, nadmetanje na najvišoj razini. Tu se skupljaju sva najbolja sportska imena u sportu. Sportašice i sportaši se za Igre pripremaju četiri godine, sve je usmjereno ka tom jednom natjecanju. OI je u načelu osnovni pokretač u svim tim sportovima. Super su i europska i svjetska prvenstva, kada govorimo o reprezentacijama, ali Olimpijske su igre jedna jedinstvena stvar i zbog toga što se održavaju svake četiri godine.


Znači, nema nakon neuspjeha nekih šansi za popravak, nego se mora čekati sljedeće četiri godine i tada tražiti novu priliku. Uglavnom, to je najveće dostignuće sportaša kada se uopće plasira na Olimpijske igre, već samim plasmanom na OI je napravio puno, a medalja je još samo krema na sve to.




Igor je dakle »kušao i kolač i kremu«, nastupao je na OI-u, a pritom je osvojio i jednu srebrnu medalju, još 1996. godine u Atlanti, da bi je godinama kasnije pozlatio postavši olimpijski pobjednik u Londonu 2012. godine s reprezentacijom Hrvatske.


– Itekakvo sam zadovoljstvo imao što sam nastupao na Olimpijskim igrama, to je zaista sve bilo odlično.


Zlatan koktel


U posebnom je sjećaju »zlatni zaveslaj« hrvatskog vaterpola započet osvajanjem titule svjetskih prvaka nakon čega je Hrvatska postala i europskim prvakom, da bi sve okrunila olimpijskim zlatom u Londonu.


– Kada smo trijumfirali u Londonu, nekako su se spojile različite generacije igrača, izvrsnih vaterpolista. Bio je to jedan skup vrhunske kvalitete, koju procjenjujem enormnom. Bilo je tu nas starijih, u tom koktelu su bili i oni mlađi od kojih su neki došli nešto ranije, a neki su tek dolazili. Praktički su to sve bili igrači koji su na svojim pozicijama bili u jednom trenutku karijere ili najbolji ili među dva-tri najbolja na svijetu. I to je bilo jako važno kod tog uspjeha, naravno uz »kemiju« koja je postojala unutar momčadi. Ali prvenstveno govorimo o spoju jednog nevjerojatnog talenta kojim je raspolagao naš sastav iz Londona.


Sama kvaliteta te momčadi olimpijskih pobjednika je još jedan kompliment riječkom Primorju, koji u više od stotinu godina bogatoj povijesti radi tiho i malo podalje od očiju javnosti i lansira imena koja su u svjetskom vrhu, kao što je to bilo te nezaboravne 2012. godine.


– Mi već godinama radimo tako mirno, bez velike pompe. Uostalom, uvijek sam govorio i to bez namjere da podcjenjujem ove druge sportove, kako smo mi klub u našoj županiji koji je osvojio najviše olimpijskih medalja. To je činjenica kojom se trebamo ponositi. Nogomet ima svoje uspjehe, u rukometu su tu, kada je riječ o Igrama, recimo imena kao što su Valter Matošević, Alvaro Načinović i Mirza Džomba, mi pak možemo redati i nabrajati ljude još od Ćire Kovačića, Joba Curtinija, Frane Nonkovića, kasnije Zorana Roja. Dejan Dabović je također igrao kod nas, smatramo ga svojim. Potom se to nastavilo do vremena Samira Baraća, Damira Glavana, Ivana Krapića, mene, Danijela Premuša, Eto, sada u Tokiju igra Josip Vrlić, osvajao je medalje za reprezentaciju, a to je igrač koji je nastao u Primorju.


Ovogodišnje su Olimpijske igre dugo bile pod znakom upitnika, na koncu su održane, ali u specifičnim uvjetima u nadmudrivanju s pandemijom COVID-19.


– Najvažnije je da se Igre održavaju, smatram da je bitan taj kontinuitet. Bilo bi stvarno loše da se opet nešto dogodilo i da nije bilo Igara. Organizatori su napravili dobar posao, vidim da se natjecanja održavaju bez nekih većih, uočljivih problema. Situacija je takva kakva jest, vjerojatno su problemi s pandemijom poremetili dosta sportaša. Ali uvijek treba gledati kako su u Tokiju bili manje-više svi u jednakoj situaciji; u svakom slučaju, zadovoljan sam što se Olimpijske igre uspješno održavaju.


Hrvatski su vaterpolisti ostali izvan kruga momčadi koje odlučuju o konačnim pobjedama. U proteklim su desetljećima razne reprezentativne generacije navikle ovdašnju sportsku javnost na uspjehe, a po onoj da »apetit raste jedući«, tako su i sada apetiti navijača bili itekako izraženi. Sve tako do nokaut-utakmice četvrtfinala u kojoj je ispalo da je igrala samo Mađarska, potopivši Hrvatsku i razbivši snove o medalji kao mjehur od sapunice.


Velika očekivanja


– Naša sportska javnost i inače ima ogromna očekivanja od vaterpolista. Naravno, ova ih je reprezentacija s uspjesima iz proteklih godina naviknula da se pobjeđuje. To su sve redom velike stvari, ono kako se radilo i što se ostvarivalo. Siguran sam da su oni dali sve što su mogli. Komentirati i biti general poslije bitke mislim da nije ni fer i nije uostalom ni potrebno. Znam da je svima njima sada svakako najteže zato što su u ovoj situaciji. To je sport, ne treba to ništa shvaćati tragično, nego gledati kako da se na sljedećim natjecanjima bude što bolji.


Posao u Tokiju, bez obzira na to o tome za kakav se plasman igra, valja odraditi do kraja. U razigravanju za plasman od petog do osmog mjesta Hrvatska je napravila još jednom uspješan zaveslaj s Crnom Gorom i snagom volje nakon razočaranja s Mađarima očekuje konačnu utakmicu za peto mjesto.


– Na natjecanjima kao što je ovo izražena su strahovito velika emocionalna pražnjenja. Govorim tu ne samo o porazima nego i o pobjedama i euforijama nakon uspjeha. Razočaranja poslije poraza su priča za sebe, kada momčad malo psihološki potone. Te je emocije na kraju teško vraćati na prijašnje stanje. Kratko je razdoblje između utakmica i sigurno da je to teško, ali uvijek sam govorio i govorim da je teško i onima drugima koji igraju protiv tebe, kako u borbi za medalje, tako i u ovoj za niže pozicije.


Eto, dečki su sada odradili odličan posao s Crnom Gorom i bez obzira na to što netko pričao ima li ili nema smisla održavati natjecanje za ove niže pozicije, mislim da, kada se već igra od petog do osmog mjesta, onda je bolje biti peti nego osmi – poručio je Igor Hinić iz svog bogatog iskustva na velikim natjecanjima na kojima se nauživao uspjeha, ali je znao i iskusiti razočaranja zbog neostvarenih želja.