RIJEKA Nikola Mektić javio se s puta prema zrakoplovoj luci uoči leta za Zagreb kao pobjednik ATP Finala u konkurenciji parova, prvi u povijesti među hrvatskim tenisačima. Zagrepčanin, rođen na Badnjak 1988. godine, velikim uspjehom u O2 Areni vratio se među prvih deset na ATP ljestvici za parove, kraj sezone okončat će na osmom mjestu.

– ATP Finale je najveći uspjeh u karijeri, osvojio sam turnir iz snova. Sam nastup na tom turniru je cilj na početku godine, a ja sam otišao do kraja. Još nisam svjestan… – kaže Nikola Mektić.

Proslava je bila u hotelskoj sobi. Nikola je takav tip, slavi daleko od svjetala pozornice, sa svojom ekipom. S trenerom Goranom Orešićem i kondicijskim trenerom Dubravkom Debeljakom.

– Bilo je tako u Madridu, u Indian Wellsu, kada su se osvajali veliki Masters 1000 naslovi. Razgovarali smo kako je to bio nevjerojatan tjedan, nešto najljepše u karijeri. Šest smo godina zajedno i moram priznati da su Orešićeve zasluge s teniske strane velike. Ukazao mi je na neke stvari bez kojih danas ne bih bio tako visoko. Nismo krenuli da bih bio igrač parova, ali shvatio je da moramo gurati jedno i drugo.

Prvi uspjesi

Bio je sasvim solidan igrač u pojedinačnoj konkurenciji, ali nije prošao. Prebacio se na parove, gdje je manji novac, ali ga ima za najbolje.

– Odluka nije bila teška. Uvijek sam volio igrati parove, probao sam gurati i jedno i drugo dok je išlo. Prije tri godine, kada se više nije moglo, odlučio sam se samo za parove, u kojima su stigli prvi uspjesi s Brianom Bakerom.

Krenulo je s trećim kolom Australian Opena i prvim naslovom u Memphisu gdje je, umjesto pehara, kao nagradu dobio gitaru. S Bakerom je prijava za parove u Melbourneu dogovorena u posljednji trenutak. I tu se sve okrenulo, iako je finale Umaga nekoliko mjeseci ranije s Antonijom Šančićem pokazalo samo ono što je znano. Nikola ima mekanu i nepredvidivu ruku, idealnu za parove.

– Naravno, može se živjeti od parova. Manje je novca u parovima, ali za mene je to bilo više od onoga što sam do tada zarađivao u singlu. Trebalo je ući u prvih 30 da bi se moglo dobro živjeti, ali nisi se smio uspavati.

Za naslov su Nikola i Wesley Koolhof podijelili 254 tisuća dolara. Nikola nije poželio ništa što bi mogao kupiti od dijela tog novca.

– Znam da jednom radniku treba deset godina da bi to zaradio. Ima tu i troškova jer kada se više zarađuje, više se i troši. No, skromno sam odgajan, imam sve što mi treba.

Wesley Koolhof i Nikola odigrali su posljednji zajednički susret, iduće godine spajaju se četvrti i osmi igrač svijeta – Mate Pavić i Nikola.

Rastanak

– Ne znam je li mogao postojati ljepši način za rastanak s Koolhofom. Takve su okolnosti, Mate je jedini čovjek na svijetu kojeg ne mogu odbiti. Bilo je razgovora i prije, izrazio je Mate želju, ali nije bila povoljna situacija. Wesleyja ne bih mijenjao za nekog drugog, ali kada je Mate tražio partnera i nazvao me, donio sam tešku odluku. Nije bilo lako, bilo je puno grižnje savjesti. Međutim, puno bih si više zamjerio da nisam pristao.

Iduće godine uz sve velike turnire čekaju ih i Olimpijske igre.

– Nismo se dogovorili zbog Olimpijskih igara, Tokio je samo bonus. Znamo koliko vrijedimo, postavili smo si visoke ciljeve, želimo biti najbolji na svijetu.

Mali doček organiziran je u zračnoj luci »Franjo Tuđman«. U Zagrebu su ga nestrpljivo čekali majka Višnja, otac Mirko, brat Luka i djed Vlado.

– Jedva ih čekam vidjeti. Pratili su finale, ni oni nisu ni sanjali da bih mogao osvojiti trofej.

Može i Nikola prestati sanjati. Prvi hrvatski pobjednik ATP Finala, dečko koji je zaslužio uspjeti.