Rasprodaja desetljećima stvaranog ugleda, tako se u samo četiri riječi može prokomentirati debakl hrvatske muške rukometne reprezentacije u susretu s Danskom na turniru u Oslu. Predstavnici zemlje čije se ime dugo već s itekakvim štovanjem spominje u rukometnom svijetu osramotili su se u susretu sa svjetskim prvacima koji su napustili parket poslije pobjede s košarkaškom razlikom od čak 15 golova (37:22). Teško se prisjetiti kada je netko tako nakrcao reprezentaciju koja je od nastanka hrvatske države ciklički donosila medalje s najvećih natjecanja.

Da nije bilo tih zvučnih minus 15, koji su zazvučali jače od bilo kakve pljuske, hrvatski je nastup u Norveškoj mogao proći »ispod radara«. »Normalni« poraz od Norvežana 32:26 nije, naime, pobudio neku posebnu pozornost, ali ovaj drugi je pozornost skrenuo k izabranicima Dagura Sigurdssona, Islanđanina za hrvatskim kormilom, tako se sada uz sveprisutno oduševljeno komentiranje Baby Lasagne moglo samo razočarano zapitati: »Što je to s hrvatskom reprezentacijom?«

Bezidejnost

Optimisti će pritom odmahnuti rukom uz opravdanje kako je samo riječ o prijateljskom turniru, ali na to oni kritički raspoloženi s pravom mogu uzvratiti da se, bez obzira na činjenicu da to nije službeno natjecanje, naša izabrana vrsta ni u kojem slučaju nije baš trebala tako prijateljski odnositi prema očito dobro motiviranim danskim suparnicima. Pritom su nasljednici slavnih »Kauboja«, onih olimpijskih i svjetskih prvaka, uporno dokazivali kako »mogu jako malo pojesti, ali su zato u stanju zbilja puno toga popiti«.

Primili su, naime, skoro 40 golova što govori da su u obrani stajali, a ne igrali, a posebna je priča dio igre kada su dobili loptu. Hrvatski napad je djelovao bezidejno i bezopasno, u rijetko zabilježenom dugom razdoblju od čak 18 završnih minuta prvog dijela kada je dao tek jedan gol kao da je riječ o nogometu, asocirao je i tada, ali i u nekim drugim razdobljima na željezničku kompoziciju koja se negdje na pruzi kod Ogulina načeka signala za ulazak u stanicu.

Siječanjski debakl

Epizoda u Oslu, okončana na način koji izaziva salvu kritika sportske javnosti, jedna je od tolikih u kojima su protagonisti hrvatski rukometaši, sve još od siječanjskog debakla, jedanaestog mjesta na Europskom prvenstvu. Naravno, smijenjen je izbornik Goran Perkovac. Rješenje je ovog puta pronađeno izvan Hrvatske, krenulo se s Islanđaninom Dagurom Sigurdssonom. Kada su njegovi izabranici protutnjali kroz kvalifikacije za Olimpijske igre uvjerljivim pobjedama s Austrijom, Njemačkom i Alžirom, salve pohvala utišavale su upozorenja da »nova metla dobro mete«, da će tek nastup na OI biti lakmusov papir vrijednosti ove momčadi.

No, ovdašnji optimisti se ne daju smesti, spremaju vatru i dok je zec u šumi. I ovog vikenda se na Zametu moglo čuti o varijantama po kojima se Hrvatska probija do medalje. Jasno, kada je pak riječ o SP-u iduće godine u Lijepoj našoj, ma gdje će nam biti kraj? Ispada kao da drugi ne igraju, a da hrvatska reprezentacija samo treba doći i uzeti medalje.

Poraz od Danske je sve te moguće stalno tinjajuće euforične vatre dobro pogasio, pozvao je na oprez, na toliko potrebnu skromnost i poniznost i na zbijanje redova svih u hrvatskom rukometu. Samo se tako može do velikog uspjeha, poslovičnih feštanja uz koja izjave i pohvale stižu sa svih strana. Nitko ne bi poželio obrnutu situaciju, neuspjeh na Igrama i ponavljanje onog muka kao nakon EP-a kada od ljudi iz vodstva HRS-a nismo uspjeli dobiti komentar o zimskom krahu u Njemačkoj.