RIJEKA  Hrvatske kuglačice peti su se put popele na svjetski vrh, prvi put obranivši titulu. Nakon trijumfa u Varaždinu, ovoga puta Lijepa naša čula se u mađarskom Szekesfehervaru. Amela Nicol Imširović, Klara Sedlar, Matea Juričić, Paula Polanšćak, Venesa Bogdanović, Nataša Ravnić, Valentina Gal, Ana Bacan – Schneider, Sara Pejak i Anja Vicković zlatna je desetorka šefa stručnog stožera Tončija Mikca, koja je u finalu nadmašila Njemice s uvjerljivih 6:2. Prva igračica finala bila je kapetanica Nataša Ravnić, koja je bila uspješnija od aktualne svjetske rekorderke i svjetske prvakinje Aline Dollheimer.

– Ona je krenula stvarno žestoko, nakon prvih deset hitaca povela je za 15 čunjeva. Rekla sam sama sebi da imam doma troje djece i ako mogu »hendlati« njih, posao i sve to, onda mogu i jednu osobu na stazi do sebe. Morala sam samo ostati hladna u glavi. I ostala sam, iako sam u čišćenju u prvih 30 hitaca imala četiri ili pet osmica, niti jednom devetku. Čistila sam osam, jedan, osam, jedan strpljivo i nedostajala mi je jedna postava da je prestignem, ona je srušila 173, a ja 166 čunjeva. Žena ima jači hitac deset kilometara na sat nego ja. Gledala sam semafor, meni je pokazivalo 26,3, a njoj 36,3! Pokazalo se da su ipak moja preciznost i smirenost prevladali. Stvarno sam ostala hladne glave od prve do zadnje kugle.

Nataša i 19-godišnja Paula Polanšćak izdržale su pritisak, dobile su posljednji set dvoboja s Njemicama, što je značilo veliko zlatno slavlje.

– Bitno je bilo zadržati preciznost. Dok god imam otprilike prosjek sedam, ona je morala više jer je hvatala zaostatak, a to nije jednostavno. Najbitnije je bilo tehnički se držati ispravke igre i izbjeći pogreške. Pratila sam rezultat, vodili smo i održavali prednost. Nije mi padalo na pamet tražiti devetke… U prvom bloku igračica nismo stekli dovoljnu prednost da bismo je održavali, zato je dogovor bio – idemo u napad. Iz hica u hitac. Kako je Dollheimer krenula u prvom setu, svi su pomislili da je gotovo, pogotovo kad usporedite jačinu hica. Ali imam ja godina staža iza sebe, poprillčno… Kad sam zdrava, rade glava i preciznost. Mikac uvijek kaže: »Samo budi u sačekuši«. Ja sam takva, samo čekam u zasjedi da netko pogriješi jer rijetko tko može držati koncentraciju svih 120 hitaca.

Četvrto zlato

Nataši Ravnić ovo je četvrto zlato sa svjetskih prvenstava u ekipnoj konkurenciji. Prije deset godina bila je u bavarskom Speichersdorfu kada je Njemačka nadigrana 7:1.

– Na jednom prvenstvu sam imala bebu, dojila sam, a zatim išla na stazu. Četiri zlata ima i Ana Bacan – Schneider. Ali ova reprezentacija ima budućnost jer je tu puno mladih igračica. Mikac me pitao na prošlim pripremama: »Nato, koliko ćeš ti još durati?« I ja sam se isto zapitala za njega. Izgledao mi je umoran od svega jer on nosi jako puno toga na leđima. I ja imam puno obaveza, obitelj, posao, moj dan kreće u sedam ujutro i traje do ponoći. Stvarno sam ponosna jer nisam tri mjeseca trenirala, od veljače do kraja travnja. Stvarno sam ove sezone imala nesreću. U Apatinu mi je napuklo rebro, u prvom nastupu. Odigrala sam do kraja… Kada sam se nakon dva mjeseca oporavila, završila sam u bolnici zbog upale gušterače. Nakon toga sam pokupila bronhitis, suprug je završio u bolnici s upalom pluća. Baš nas je poharalo. Došla sam na pripreme deset dana nakon izlaska iz bolnice. Vidjelo se da imam preciznost, ali nije bilo energije. Sve što sam mogla raditi bili su pilates ili jogalates, da ne lelujam zbog rebra, a poslije zbog problema s gušteračom nije bilo snage ni za što. Radila sam vježbe na mjestu… Zahvaljujući svemu tome mislim da sam sada izdržala. Mogla sam nakon finala odigrati još jednom, tijelo je dovoljno jako unatoč mojim godinama. Fizički moram raditi dvostruko više od mlađih. Puno je tu odricanja, ali uz želju, volju, motivaciju i ludu glavu, onda to ide. Mislim da smo osvajanjem zlata ostvarile veliku stvar – rekla je Nataša Ravnić, desna ruka Tončija Mikca, šefa stručnog stožera.

Već idućeg vikenda bit će na jednom turniru. Do tada će voditi djecu na treninge.

– Odrađivat ću treninge do kraja lipnja. Djeca toliko žele trenirati sa mnom…

Matea Juričić je prije osam godina osvojila ekipno zlato na Svjetskom U-18 prvenstvu, zajedno s Venesom Bogdanović, bila je zlatna u tandemu miks parova, pojedinačno i u kombinaciji.

– To je bilo 2017. godine kada su nogometaši Rijeke osvojili dvostruku krunu. Kad Rijeka osvoji Kup i prvenstvo, ja se sa SP-a vraćam sa zlatom pa smo bili sigurni da ćemo biti prve – kaže Matea Juričić, igračica Rijeke i prva igračica HEP Superlige.

Hrvatska je na SP-u ostvarila pet pobjeda uz remi protiv Slovenije u skupini, koji je zbog boljeg set-količnika bio vrijedan prvog mjesta i značio je izbjegavanje Njemačke u četvrtfinalu.

– Četvrtfinale i finale su dvije najteže utakmice. Četvrtfinale je borba za medalju, a finale je ono kada treba stvari odraditi do kraja. Susret sa Srbijom u četvrtfinalu bio je pod kontrolom, dok je polufinale bilo teška Češka. Njemice su nam vječni protivnik na svjetskim prvenstvima. No, bile smo mirne, držale smo se plana stožera, točnije Tončija Mikca. Mirnoća, napad i hitac po hitac. To smo prihvatile jer s njim uvijek funkcionira. Nismo imale ni izbora, ha, ha.

Sedmi igrač

Matei je ovo drugo ekipno seniorsko zlato. Prije dvije godine u Varaždinu bila je prva igračica polufinala i finala…

– U Varaždinu smo prije dvije godine imale veliku podršku publike. U Finalu protiv Njemačke tribine su bile pune pa smo se borili protiv šest Njemica na stazi i publike kao sedmog igrača. No, naši su dečki ostali s nama do kraja i bodrili nas. Težak finale… Ja sam osobno počela solidno protiv jako neugodne Zenker. Sve je bilo pod kontrolom, ali u trećem setu imala sam ogroman pad koncentracije, kao i ona. Pratile smo se u tom padu i vratile se u četvrtom setu. Ona je na kraju pobijedila za pet čunjeva. Moj je zadatak bio da je čuvam, da ne odskoči. Ostatak ekipe, koji je čuvao leđa, odradio je sve po pojedinačnim zadacima pa je ekipa uspjela ostvariti željeno.

Na neki način, od nje se možda očekivao koji čunj više.

– Nikada nisam zadovoljna, nikad mirna. Ali kad sam odlazila sa staze, znala sam da je netko tu tko će pokriti tih nekoliko čunjeva koji nedostaju. Imamo jednu uzrečicu u ekipi: Ja ti čuvam leđa. Zato je ova ekipa zaslužila titulu prvaka svijeta. Taktički se mijenjalo do razigravanja, jedina sam odigrala svih šest utakmica. Došla sam pomalo nesigurna u Mađarsku i trebali su mi hici da dođem do svoje igre. U polufinalu sam izrazito bljesnula, dok su me u finalu pritisak i neiskustvo malo spustili dolje, ali sve je to bilo kontrolirano od strane vodstva reprezentacije. Nije mala stvar biti najbolji na SP-u i osjećam se fantastično. Jedva čekam doći doma i zagrliti ljude koji su sa mnom proživjelih svih 720 kugli bačenih u tom finalu. Osjećam se kao da sam napravila nešto izetno veliko. Osjećaji se miješaju, ali mislim da ću poslije svega osjećati ogromno zadovoljstvo. Meni je najljepši dio svega što atmosfera u reprezentaciji nikada nije bila bolja i ljepša. Stvarno je prekrasno biti dio te ekipe, što muške, što ženske. Ljepši od zlata su mi samo svi ti divni ljudi koji su bili tu kada god je trebalo.

Kruna sezone

Venesa Bogdanović okrunila je sjanju sezonu. S Mlakom je osvojila Svjetski kup i domaće prvenstvo, dodala broncu u sprintu na pojedinačnom SP-u, a sada je opet zlatna s reprezentacijom Hrvatske.

– Meni je sve ovo neopisivo. Taj osjećaj i doživljaj proživjeti na stazi, zagrliti sve cure, zagrliti cijelu ekipu, biti tu jedna za drugu… Na kraju dana, kada osvojimo zlato i sve se zagrlimo na stazi, ja to ne mogu opisati – kaže Venesa Bogdanović.

Da je u posljednjem setu srušila četiri čunja više, dodala bi i svoj bod. Ali njezina suparnica Saskia Seitz odnijela je sve.

– Nisam zadovoljna ni svojim nastupima ni rezultatima, ali kada znate da vam netko čuva leđa, to ponese čovjeka. Na kraju smo stale u zagrljaj i povikale: Iznad svih, Hrvatska. Teže je obraniti nego osvojiti, ali stvarno smo išle smo korak po korak, svaki put pružile maksimum i to jednostavno ne može biti bez rezultata. Očekivala sam da ćemo obraniti krunu. Znam koliko smo dobre, koliko je dobra ekipa i koliko je to zajedništvo među nama. Kada si reprezentacija, više nije bitno tko je Mlaka, Rijeka ili Poreč.

Tonči Mikac je svjetionik koji je Mlaku i hrvatsku reprezentaciju doveo do svjetskih visova.

– Dovoljno je reći da se rasplakao. Te suze su rekle sve, kao i naše.

Venesa obećava da je kuglana neće vidjeti do 1. kolovoza.

– Trebaju mi odmor, mir i tišina. Ali sretna sam kako je prošla sezona. I odmah bih potpisala reprizu.