RIJEKA Rukometašice Norveške osvojile su brončanu medalju na Olimpijskim igrama u Tokiju, gdje su u utakmici za treće mjesto s uvjerljivih 36:19 (19:7) nadigrale Šveđanke.

Norveške rukometašice osvojile su drugu uzastopnu broncu, a ukupno svoju sedmu olimpijsku medalju. U kolekciji imaju dva zlata (2008. i 2012.), dva srebra (1988. i 1992.) te tri bronce (2000., 2016. i 2020.).

Ova vijest posebno je značajna za osiromašeni riječki sport koji samo zahvaljujući uspjehu Norvežanki neće ostati bez olimpijske medalje prvi put od osamostaljenja. Rijeka je počevši od Olimpijskih igara u Barceloni uvijek imala najmanje jednog sportaša koji je donio medalju. Poput Aramisa Naglića, Valtera Matoševića, Alvara Načinovića, Damira Glavana, Igora Hinića, Samira Baraća, Mirze Džombe, Renata Sulića, Ivana Krapića, Snježane Pejčić…

U Tokiju su nastupili strijelkinja Snježana Pejčić, vaterpolist Josip Vrlić i biciklist Josip Rumac. I rukometašica Marta Tomac, otac Željko je riječki rukometni stručnjak, trenutno pomoćni trener u norveškoj vrsti. Obitelj Tomac spasila je čast riječkoga sporta u Tokiju. Ako se ima još što za spasiti. Situacija, s obzirom na sve manja ulaganja u riječki sport, a posebice klubove, može biti samo još gora…

Sportaši su imali velika očekivanja od promjene gradonačelnika, no za sada se nisu ostvarili ama baš nikakvi pomaci u dugogodišnjoj sportskoj politici.  Dovoljno govori činjenica da su u srpnju tri gradska nogometna igrališta, koja uglavnom koriste mladi nogometaši, i službeno zatvorena od strane HNS-a zbog stanja koje je opasno po zdravlja nogometaša. Gradski oci i tvrtka odgovorna za održavanje gradskih terena (Rijeka sport) godinama su upozoravani da je stanje na sva tri igralište vrlo loše i da će vrlo skoro – eskalirati. No, kao i obično odgovorni su okretali  glavu od problema pa su se doveli u situaciju da je nekoliko tisuća nogometaša odjednom praktički izbačeno na ulicu! I to sve u gradu koji se ponosi svojom socijalnom sportskom politikom s osloncem na mlade i masovnost. Najavljuje se hitna sanacija (uz pomoć Županije) jednog terena i krpanje preostala dva… U prijevodu potrošit će se ono što mora, a sustavna riješenja ostaviti za neka druga vremena.

Ako se tako tretira najmasovniji i najpopularniji sportu u gradu, koji okuplja više desetak tisuća aktivnih sudionika (s roditeljima ta brojka raste najmanje još trostruko toliko), onda nije teško zamisliti kako tek žive oni manje popularni i manje masovni sportovi. Gradska sportska politika godinama je smanjivala dotacije klubovima tvrdeći da ulaže u sportsku infrastrukturu, a sada je konačno pala i ta mantra vladajućih. Da je nekome istinski stalo do uvjeta u kojim rade riječki sportaši ne bi se dozvolilo da čak tri nogometna terena istovremeno ostanu bez adekvatne podloge za igranje i treniranje. Vrlo dobro se zna kako se održavaju i koji je rok trajanja nogometnih terena s umjetnom podlogom.

Posebna priča su riječki klubovi, isti oni koji su odgojili brojne riječke olimpijce.  Njihov rok trajanja je također vrlo izvjestan uz neredovita i minimalna proračunska ulaganja. Pardon! Ovo je bila izborna godina pa su sredstva stigla brže od očekivanog. Šteta što lokalni izbori nisu svake godine…