ZAGREB  Preostalo je još natjecanje na karikama. Iliji Kovtunu najslabija sprava. U tom trenutku bio je na četvrtom mjestu nakon što je pao s konja s hvataljkama, a nakon što je prethodno sjajno odradio prethodne četiri sprave.

Krenuo je preskokom, odradio je jedan dobio solidnih 13.900. Uslijedio je nastup na ručama, najjačoj spravi 23-godišnjeg Ukrajinca koji već četiri godine živi i trenira u Osijeku. Ocjena od 14.500 nije bila na razini njegovih najboljih izdanja na ručama, ali je već pokazala da gotovo dvogodišnji izostanak s natjecanja, prvo zbog liječenja ozljeda nakon nastupa na Olimpijskim igrama, a potom i obavezne »karantena« zbog odluke da ukrajinskog državljanstvo promijeni onim hrvatskim, nije ostavii veći trag. Na preči je potom dobio drugu ocjenu u kvalifikacijama. Tada je jasno da kroči put prema medalji. Potvrdio je odličnu formu i na parteru. Njegova ocjena 14.100 bila je peta u kvalifikacijama među preko 120 parteraša.

Uoči završnice na karikama pretvorili smo se u kalkulator. Tada je bio na četvrtom mjestu, a prijetio je i Britanac boksačkog imena i prezimena Joe Fraser, kojem se nije isplatio rizik na parteru. Kovtun je uoči posljednje sprave imao 69.500 bodova. Za zlato mu je trebala ocjena na karikama 13.333. Nemoguće? Na Olimpijskim igrama, kada je osvojio četvrto mjesto, dobio je tada upravo 13.333. Upravo ta brojka osvanula je i na velikom semaforu Arene Zagreb. Ilija Kovtun je prvi!

Drama

– Ovo je bila veća drama nego utrka Damira Martina i Drysdalea na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru – komentirao je jedan kolega novinar, uspoređujući to s legendarnom veslačkom utrkom u kojoj je Vukovarac za pet tisućinki izgubio olimpijsko zlato.

Ilija je do zlata došao za jednu tisućinku boljom ocjenom od drugoplasiranog Arsenija Duhna. Prije negoli je ušao u »kiss and cry corner« gdje je čekao završetak natjecanja, doletjeli su prema njemu i poljupci i suze, ali ponajviše je bilo smijeha. Grlili su se, ljubili i smijali Ilija i njegova dugogodišnja trenerica Irina Gorbačeva, koja je zajedno sa suprugom Stephanom, nekadašnjim kazahstanskim reprezentativcem, postala dio hrvatskog gimnastičkog trenerskog tima. Izvana Irina djeluje hladno, neki će reći prava sovjetska škola. Dok je u miks zoni Ilija primao brojne čestitke, Irina i njezin suprug stajali su po strani.

– Ovo je moje prvo zlato u višeboju i naravno da sam jako sretan. Mogao sam i bez grešaka, ali medalja je tu i još tri finala. Još nisam niti shvatio da sam osvojio zlato, sve mi je prebrzo išlo. Bila je greška na konju, ali bilo je dovoljno za zlato. Ubuduće ću se potruditi biti još bolji. Meni je najbitnije da vidim sretnu trenericu. Ona inače tijekom natjecanja ne pokazuje nikakve osjećaje. Slično kao i ja. Tu smo vrlo slični. Djelujemo dosta zatvoreni i šutljivi kada se natječemo. Samo se međusobno došaptavamo. Ali, kada uradim dobro, itekako trenerica zna pokazati kako je sretna. Meni je odmah isto ljepše kada vidim da je ona sretna. To je za nju, vjerujem, najdraža medalja kroz cijelu moju karijeru, naravno uz onu olimpijsku. Nismo dugo nastupali. Dugo smo se pripremali za ovo tako da je bilo pitanje kako ću to sve izvesti.

Kroz gomilu se pokušavao probiti Boris Čulin, međunarodni sudac i trener u GK Osijek Žito. Razgovor s medijima Ilija je prekinuo kada je ugledao Marka Pipunića, predsjednika kluba, čovjeka bez kojeg Ilija nikada ne bi ostao u Osijeku.

– Zahvalan sam svima koji su me podržavali cijelo vrijeme. Od predsjednika Pipunića, trenera Borisa Čulina i Vladimira Mađarevića, svih u klubu. Meni je najvažnije da su ljudi oko mene sretni. Moja trenerica, moji roditelji, svi treneri djeca u klubu. Onda sam i ja odmah još sretniji.

U dvorani je bio izvješen veliki transparent »Osijek je uz Vas« na kojem su bile slike Ilije Kovtuna i Aurela Benovića, koji ovaj put nije odradio svoju vježbu na preskoku.

– To su djeca iz našeg kluba iz Osijeka došli s roditeljima. Napravili su transparent. Jako mi je drago što su ovo vidjeli i pokazati im na mom primjeru da mogu i oni jednoga dana doći ovdje gdje sam ja sada. Tu su mi i roditelji, a na finala će mi doći još i sestra.

Žuljevi

Tijekom cijelog natjecanja, nakon svakog nastupa pogledavao je na ruku. Žuljevi su mu stvarali ogromne probleme. Čak su i prokrvarili.

– Curila mi je krv. Morao sam sto puta s nečim špricati, pokušavati to zaustaviti kako ne bi iskliznuo i kako bih mogao odraditi sve do kraja. NIje bilo lako.

U šali će netko dobaciti »prokrvario je za zlato«. Na proglašenju pobjednika stajao je između dvojice ruskih gimnastičara, drugoplasiranog Duhna i brončanog Daniela Marinova. Razmijenili su nekoliko rečenica, ali nije bilo zajedničkog fotografiranja. Još uvijek su hladni odnosi između ruskih i ukrajinskih sportaša.

Prvi put s Ilijom i njegovom trenericom razgovarali smo nakon Europskog prvenstva u Antalyji gdje je kao reprezentativac Ukrajine osvojio zlato na ručama te bronce u višeboju i na preči. Bilo je to neposredno nakon njihovog dolaska u Osijek. Ilija još nije govorio hrvatski. Danas ga govori besprijekorno. Svi primjećuju da je pokupio karakteristični osječki naglasak. Ruska agresija na njihovu rodnu zemlju tada je bila u povojima. Pričalo se tada da ukrajinski sportaši neće ni nastupati na natjecanjima gdje se pojavljuju ruski sportaši. Tada, prije više od tri godine, Ilijina trenerica IrIna nam je o toj temi rekla:

– Ako se naši vojnici bore protiv Rusije i ginu, zašto se naši sportaši ne bi borili kroz sport. Zašto ih ne bi pobijedili u sportu? Naša i njegova je zadaća boriti se za Ukrajinu u sportskoj areni.

Od 18. kolovoza 2026. Ilija i IrIna u sportskoj areni bore se za Hrvatsku. I već u prvom nastupu za Lijepu našu ispisali su priču koja će se dugo pamtiti. Ta jedna tisućinka s kojom je pobijedio ruskog gimnastičara, postala je jako velika. U toj jednoj tisućinki su godine rada. Ne samo četiri posljednje godine otkako su u Osijeku. Brojni treninzi, krvavi žuljevi. I dvije godine bez natjecanja. Ta jedna tisućinka najavila je nešto jako lijepo za osječki i hrvatski sport. Već danas i sutra kada Ilija kreće po nove medalje.