ZAGREB  Kralj veljače 2022. godine. Vijesti s ratišta zamijenile su vijesti o koronavirusu. Točno 24. veljače, na dan kada su Rusi započeli napad na Ukrajinu, u njemačkom Cottbusu počeo je Svjetski gimnastički kup. Na njemu su sudjelovali i ukrajinski gimnastičari. Predvodio ih je Gennady Sartinski, tadašnji ukrajinski izbornik, legendarni trener, koji je trenirao i Olega Verniajeva, jednog od najvećih ukrajinskih gimnastičara svih vremena i ponajboljeg svjetskog gimnastičara u višeboju.

U trening dvorani, ali i za samog natjecanja, mobiteli ukrajinskih gimnastičara i gimnastičarki cijelo su vrijeme bili pokraj njih. Između zagrijavanja, nastupa i čekanja na rezultate pogled bi im neprestano bježao prema malim ekranima. Pratile su se vijesti s ratišta. Svaku novu poruku otvarali su s velikom strijepnjom.

Dok su pokušavali ostati usredotočeni na svoje nastupe, njihove obitelji i prijatelji živjeli su pod sirenama, u strahu i neizvjesnosti. Pozivi najbližima često bi završavali suzama. S druge strane čuli su se glasovi članova obitelji koji su svjedočili razaranju gradova, eksplozijama i životu u skloništima. Stizale su vijesti i o nastradalima i mrtvima. Igoru Radivilovu, sjajnom ukrajinskom gimnastičaru, tih je dana stigla vijest da su mu baka i djed ubijeni u njegovu rodnom Mariupolju, gradu koji je u svibnju iste godine pao u ruke ruske vojske.

Ozračje i atmosferu kroz koju su tada prolazili njihovi prijatelji iz Ukrajine dobro su poznavali hrvatski predstavnici, posebice osječki dio hrvatske gimnastičke reprezentacije. Baš kao i hrvatski sportaši 1991. godine, Ukrajinci su se odlučili boriti za svoju zemlju na sportskom polju. Premda je iz njihove zemlje tada bilo i prijedloga da ne nastupaju ondje gdje se na natjecanjima pojavljuju ruski gimnastičari, to je odbijeno pa su Ukrajinci nastavili nastupati na Svjetskim kupovima. Slijedili su Svjetski kupovi u Dohi, Kairu i Bakuu. Među Ukrajincima svi su odmah primijetili mladića koji je tek započeo svoju seniorsku karijeru. O Iliji Kovtunu već se tada u gimnastičkom svijetu govorilo kao o iznimnom talentu. Ono što je kod njega bilo neobično bila je činjenica da je imao trenericu. Bila je to Irina, tada Nadiuk.

Pomoć

Ukrajinski gimnastičari i gimnastičarke već su se tada raštrkali po Europi i gimnastičkim kampovima jer u njihovoj zemlji tada više nije bilo moguće normalno trenirati. Na Svjetske kupove dolazili su iz različitih krajeva Europe, ovisno o tome gdje su u tom trenutku pronašli uvjete za trening. Pomoć i smještaj tada su im ponudili i Hrvati s obzirom na to da su najbolje znali kroz što prolaze njihovi ukrajinski prijatelji. Slijedio je i konkretan prijedlog. Gennadyju Sartinskom, vođi ukrajinske delegacije, pristupio je Vladimir Mađarević, trener hrvatske reprezentacije i direktor Sokol centra u Osijeku.

– Prvo sam nazvao našeg predsjednika i glavnog sponzora Marka Pipunića i pitao mogu li im ponuditi gostoprimstvo i smještaj kod nas u Sokol centru u Osijeku. Bez previše razmišljanja prihvatio je moj prijedlog. Sjećam se točno moga razgovora sa Sariynskim ispred hotela u Dohi dok smo čekali prijevoz. Rekli smo im da imamo moderan i novouređeni gimnastički centar sa smještajnim kapacitetima i da smo ih spremni primiti koliko god bude potrebno. Oni su se nadali da će za nekoliko mjeseci sve to završiti, no znali smo da će taj rat potrajati – pričao je Vladimir Mađarević o ključnom susretu.

Ostavio je tada kontakte i doista, nakon dva mjeseca, na klupsku e-mail adresu stigla je poruka iz Ukrajine da prihvaćaju osječku ponudu. U Osijek je u lipnju stiglo 24 gimnastičarki i gimnastičara te njihovih trenera. Ubrzo su jedan po jedan odlazili. Jedni su se vratili u Kijev, drugi su otišli u ostale gimnastičke centre. Ostalo je njih troje. Irina Nadiuk te njezina dva učenika, Ilija Kovtun i Nazar Vasilkovski.

– Bez obzira na to što nismo postavljali nikakve uvjete oko njihova boravka, Irina se cijelo vrijeme nudila da nam želi pomoći, da želi trenirati i ostale u našem klubu. Željela je raditi – pričao je Mađarević.

Da planiraju duže ostati u Osijeku, pokazalo se kada su u osnovnu školu upisali Irininu kćer Kiru, koja je svoju gimnastičku karijeru prekinula zbog ozljede. Ubrzo im se u Osijeku pridružio i Stephan Gorbačev, tada Irinin zaručnik, a ubrzo i suprug. Nekadašnji kazahstanski reprezentativac nastupao je na Olimpijskim igrama u Londonu. Tada je već bio trener u kazahstanskoj reprezentaciji. Sljedeće sezone krenuli su ponovno na natjecanja, ovaj put na Svjetske kupove, a s Europskog prvenstva u Antalyi Kovtun je tada u Osijek donio broncu iz višeboja, zlato na ručama i broncu na preči. Iste je godine prvi put nastupio na DOBRO World Cupu. Bio je prvi na ručama, treći na konju s hvataljkama, a nastupio je još u finalima na preči i preskoku.

Pariz

– Nakon dolaska iz Antalyje u Osijek prvi sam put sjeo i razgovarao s Ilijom i Irinom. Tada još uz pomoć prevoditelja Borisa Čulina, koji je tijekom godina suradnje s trenerima s područja bivšeg SSSR-a naučio tamošnje jezike. Ilija je odgovarao uglavnom kratkim rečenicama. Čim bi odgovorio na pitanje, pogledavao bi u mobitel. Nekoliko mjeseci kasnije dogodila se potpuna preobrazba. Naučio je hrvatski, u Osijeku je pronašao i djevojku, ljeti ga se gotovo svakodnevno moglo vidjeti na Kopiki. Glasno bi pozdravljao njemu već poznate kada bi ih vidio preko ceste uz neki komentar toliko karakterističan za Osijek.

Za njega su tada počele pripreme za Olimpijske igre u Parizu. Prve njegove Olimpijske igre. Odlična najava nastupa na najvećem sportskom natjecanju dogodila mu se 2024. godine na Europskom prvenstvu u Riminiju, kada je osvojio zlato na ručama i preči te u ekipnoj konkurenciji sa svojim kolegama iz tadašnje reprezentacije. Na Olimpijskim igrama u Parizu za Ukrajinu je osvojio srebro, a bio je blizu medalje u višeboju, u kojem je završio četvrti, kao i u ekipnoj konkurenciji, u kojoj je Ukrajina zauzela peto mjesto. Bio mu je to posljednji nastup pod ukrajinskom zastavom.

Vratio se u Osijek s medaljom. Iako osvojenom za drugu državu, u Osijeku mu je priređen doček, zajedno s onim za tadašnju osvajačicu srebrne olimpijske medalje u tenisu, Donnu Vekić, njegova prijatelja gimnastičara Aurela Benovića, koji je tada umalo osvojio olimpijsku medalju, boksačkog trenera Mateja Matkovića, te veslače, braću Antona i Patrika Lončarića.

– Imam osjećaj da su ljudi u Osijeku sretniji zbog ove medalje nego u Ukrajini – rekao je Ilija nakon dočeka.

To je, čini se, bio prvi znak da bi mogao početi razmišljati o promjeni državljanstva. Iza brda već se nešto valjalo. Uostalom, neposredno nakon povratka iz Pariza bio je u dvorani u Sokol centru. Iako je iza njega bio nastup na Olimpijskim igrama, normalno je nastavio trenirati. Na ručama mu je, dok je trenirao, visjela njegova srebrna olimpijska medalja.

– Ova medalja je i osječka medalja – govorio je tada Kovtun, kojeg smo tada otvoreno upitali razmišlja li možda o promjeni državljanstva i nastupu za Hrvatsku.

– Ne znam, ne znam. Vidjet ćemo. Idemo se prvo odmoriti. Treba vidjeti i s Mađarevićem i ljudima iz Sokola. Ipak su nas oni ugostili – tajnovit je ostao tada Kovtun, a u pozadini je već počela djelovati sportska diplomacija.

Unatoč ratu i puno većim problemima, u Ukrajinskom savezu došlo je do otvorenih sukoba i međusobnih prozivanja. Odnosi su se potpuno poremetili. Zbog takve situacije Irina tamo više nije vidjela svoje mjesto.

Osijek

– Baš zbog tih loših odnosa od nje je i krenula inicijativa za promjenu državljanstva i želja da bi se natjecali za Hrvatsku. Ilija se čak neko vrijeme dvoumio jer se suočio s uvredama na društvenim mrežama, čak i prijetnjama. Nazivali su ga izdajicom pa mu nije bilo lako – pričao je Mađarević.

Onda je još uvijek mladi gimnastičar samo rekao: – Pišite što god hoćete. Cilj mi je biti svjetski, ali i olimpijski prvak. Bit će to za Hrvatsku!

Službeno je pristupio hrvatskoj reprezentaciji 10. srpnja prošle godine. Tada je započela svojevrsna obvezna karantena za gimnastičare koji odluče promijeniti državljanstvo, tijekom koje godinu dana ne smiju nastupati na međunarodnim natjecanjima. Formu je održavao nastupima u europskim klupskim ligama, poput talijanske, francuske ili njemačke Bundeslige. Debitirao je i na Prvenstvu Hrvatske kao član Osijek Žita. Već je tada bilo jasno da će premijeru za Hrvatsku imati na Europskom prvenstvu u Zagrebu. I odmah je u prvoj disciplini za novu zemlju, u kojoj živi već više od četiri godine, osvojio zlato u višeboju.

Danas su i Irina i Stephan Gorbačev članovi osječke, ali i hrvatske ekipe. U tijeku je postupak dobivanja državljanstva i za Irinu, kako bi joj se olakšala putovanja po natjecanjima jer uoči svakog putovanja mora odlaziti u Ukrajinu po vizu. Irinina kći Kira na jesen će postati maturantica Opće gimnazije. Kažu da hrvatski govori tako dobro da kolegice i kolege iz razreda prepisuju od nje kada pišu ispite iz hrvatskog jezika. Svi žive u stanovima, zasad u najmu, u novouređenom naselju Hutlerovi vrtovi. I ne mogu prestati zahvaljivati Marku Pipuniću, koji je u Iliji prepoznao djelomično i svoju životnu priču.

– Koliko nam je važan Ilijin dolazak, toliko nam je važna i njegova trenerica. U našoj dvorani u Sokolu stvorit ćemo nove Ilije, Aurele, Seligmane, Markoviće… – govorio je Marko Pipunić.

I tu dolazimo do možda još veće vrijednosti njihova dolaska u Osijek. Čak možda i veće od medalja koje je Kovtun već osvojio i koje će tek osvojiti za Hrvatsku. Irina Gorbačeva već je selekcionirala i dječake i djevojčice u Osijek Žito, ali i stvorila vlastitu trenersku ekipu od pet mladih trenera, među kojima je i Nazar Vasilkovski, koji je zajedno s Irinom i Ilijom prije četiri godine došao u Osijek. Rezultati su bili vidljivi već na posljednjem Prvenstvu Hrvatske, kada je Osijek Žito u mlađim uzrastima osvojio više od 30 medalja.

U holivudskim bi filmovima napisali: Nastavit će se!