RIJEKA Već nas danima budi ugodan cvrkut, tolike se ptičice tako raduju novom danu ne mareći za stalne ljetne sparine. Mijenja se ljetom za ljetom, a pjev je uvijek isti, samo iz drugih grla. Isto je i u tzv. vrhunskom riječkom loptačkom sportu gdje se samo mijenjaju izvođači kada je riječ o ljetnom mercatu, refren je onaj isti kao da »Švabo pjeva tra-la-la…« Ugodnije bi bilo zapjevušiti s jednim i jedinim nezaboravnim romantičarom Đorđem Balaševićem onu njegovu svevremensku poruku: »Princip je isti, sve su ostalo nijanse«. Vječno je aktualnu činjenica na koju je slavni »Panonski mornar« ukazivao prije nekoliko desetljeća.

U nju se kao punjač mobitela u priključak za struju uklapaju i nedavne informacije sa zametskog brijega te one s južne strane, s bazena na Kantridi, iz dvaju tabora koji su tolikih godina jedna od žarišnih mjesta gradskog loptačkog sporta. Konkretno, Zamet je osvježio redove i pomladio ih, angažirao je crnogorskog reprezentativca Petra Radoičića, 19-godišnjeg desnog beka, tamošnjeg juniorskog reprezentativca proglašenog u svojoj državi najboljim mladim igračem Crne Gore za 2024. godinu. Pod luk riječkog bazena stigao je Srđan Baucalo, kapetan valjevskog Valisa, obećanje loptanja u vodi, 22-godišnji bek bio je mladi srpski reprezentativac i osvajač europskog srebra i svjetskog zlata s U-19 reprezentacijom, te svjetskog U-19 srebra.

Braća

Stigla su i dubrovačka braća Vukojević, vratar Antonio i napadač Ivan, svi oni zajedno potvrđuju kako je ozračje pod Učkom vazda puno gostoljubivosti i u njemu se mlađež sa strane brzo osjeća kao doma, vrlo brzo tu stranac prestaje biti stranac. Uz to za kormilima momčadi ili pak na čelu nekog kluba su ljudi koji nešto znače u sportu, recimo Mladen Prskalo u Zametu, a da ne govorimo o vaterpolskom pedigreu kakav ima kormilar Primorjaša Igor Hinić ili čelnik kluba Samir Barać.

Uz sve to razne riječke sportske sredine su s nogama na zemlji, samom činjenicom da klubovi ne boluju od pretjeranih ambicija, bez velikog pritiska tim ptićima rastu krila u Rijeci, koja je bila oduvijek ugodno gnijezdo za njihov rast. Po riječke navijače je, međutim, nikada ugodno suočavanje sa stvarnošću da svi tim momci bez izuzetaka redom, čim im krila dovoljno narastu, polijeću tamo negdje daleko, recimo u Zagreb pa onda čovjek može prokomentirati kako Rijeka brusi talente za metropolu.

Spomenar

Konkretno, s Kantride na Savu otišli su mladi vaterpolski reprezentativci Mauro Ivan Čubranić i Viktor Tončinić, uz njih i velika nada Karlo Babić, u rukometu bi trebao također poseban osvrt na riječke dečke koji pojačavaju vječitog prvaka iz Zagreba, listova ima kao u spomenaru, dosta je stoga spomenuti posljednjeg u toj dugoj koloni, ovogodišnji hrvatski sportski hit, ljevorukog golgetera Filipa Glavaša, svjetskog srebrnjaka.

U Rijeku se vratilo dijete Primorjaša, napadač Marko Radulović, koji je dosta mlad otišao s Kantride i stvarao uspješnu karijeru, njegov put također govori koliki mladi talenti veću sreću traže podalje od rodnog grada. Dogode se istina »ciklički poremećaji«, bilo je tako uvijek rado pamćenih era u Zametu i u Primorju EB, kada se u Rijeku dovodilo gotove proizvode, olimpijske pobjednike, ali prije ili poslije u klubovima je dolazio kraj »godinama debelih krava« u kasi, ispada da nevesele »godine mršavih krava« u Rijeci kao da imaju više dana.

Nepobitna je činjenica da gospodarstvo u gradu nije ni blizu nekadašnje davne moći, ali isto tako, baš kada se novac mora cijediti kao vodu iz kamena, u raznim klubovima bi jako dobro došli entuzijasti ondašnjeg kalibra, koji su za voljeni klub i sport išli glavom kroz zid.