KASTAV Najtrofejnija hrvatska boćarica za mjesec će dana napuniti 48 godina, ali u svojem sportu dominira kao da joj je barem 20 manje. Nives Jelovica nedavno je u francuskom Maconu osvojila četvrto svjetsko zlato, pobijedivši u finalu Francuskinju Annaelle Barazzutti. Prvo joj je to zlato na SP-u nakon 2014. godine, a drugo općenito u disciplini bližanje i izbijanje u krug. Upravo je zbog discipline ova titula svjetske prvakinje za nju posebna.

– Postoji razlog zašto je to tako. Na mojem prvom Svjetskom prvenstvu 2000. godine u Francuskoj osvojila sam zlato u disciplini bližanje i izbijanje u krug, a protivnica u finalu je bila domaća Francuskinja. Jednako kao i sada. Zadnja svjetska smotra na kojoj sam igrala krug je bila 2006., a onda su maknuli disciplinu s repertoara i vratili je tek 2018. kada ju je igrala Carrolina Ban. Od 2018. do ove godine opet nije bilo kruga kao discipline. Zato mi je posebno drago. Obožavam igrati krug – govori Nives Jelovica, od 2013. godine stanovnica Kastva, iako je za »grad na brege« veže i otac.

– Tata mi je Kastavac, mama Grobničanka, a ja sam Sušačanka. Ja sam miks svega, ha, ha – dodaje Jelovica.

Viceprvakinji Barazzutti tek su 22 godine. Jelovica je na natjecanjima fenomen zbog svojih godina i uspjeha.

– Bila sam među starijima na ovom SP-u, ali bilo je i starijih. Svi se čude kada spomenem godine, ali to je samo broj. Boćanje je takav sport da godine nisu toliko bitne. Bitno je biti u formi i imati kvalitetu. Ako si top, igraš do kada hoćeš. Meni su neki rekli da bih se trebala povući jer imam godine. Uvijek ima toga u kuloarima, ali dokazujem svojim medaljama da još uvijek ima snage, želje i motiva u meni.

Bebe

Zanimljivo je da se boćanjem počela baviti dosta kasnije nego što je to slučaj danas. Nives je imala 22 godine kada je ušla u svijet boći, a samo dvije godine poslije (2000.) je prvi put postala svjetska prvakinja.

– Sada djeca krenu u boćanje i sa sedam, osam godina. Počeli smo puno raditi sa školama, imamo demonstracije i zato sve mlađi ulaze u boćanje. Ja sam prvo krenula s odbojkom i gimnastikom pa zato imam dobru bazu što se tiče sporta, motorike, a tu su i geni od roditelja. Bivše društvo me uvelo u boćanje. Onog trenutka kada sam probala, kod Čede Vukelića na Vežici, odmah sam se zaljubila. Kod boćanja ili se odmah zaljubiš ili ne zaljubiš.

Od 1999. godine, kada je prvi put zaigrala za reprezentaciju, pa do danas, imala je dvije pauze. Kćer Klaru rodila je 2013. godina, a Niku četiri godine kasnije. Iako, bile su to kratke pauze. Dok je Nives s Ivom Vlahek i Tadejom Sodec Petrič vikendom igrala za klub u blizini Udina, bebu Klaru su čuvale none i otac Davor.

– Klaru sam rodila u lipnju 2013., a u listopadu iste godine sam igrala za talijanski klub. Tri mjeseca prije nego sam trebala roditi me zvao sin od Dinka Beakovića i pitao hoću li igrati za njih. Rekao je da nema veze što sam trudna. U kolovozu su došle gazde kluba i dogovorili smo se, a u listopadu sam zaigrala. I postali smo prvaci Italije. Kako je to izgledalo? Tako da sam plakala jer nisam mogla ništa, snage nije bilo nigdje. Dijete je malo, mučila sam se bacit boću do ženske zadnje crte… To je bilo plakanje. Trebalo mi je neko vrijeme, mislila sam da se nikada neću vratiti na onu razinu na kojoj sam bila. Ali, od tada sam samo rasla. Stvarno ne znam gdje mi je kraj.

Sutkinja

Nives je zasigurno u tim trenucima bilo lakše što je suprug Davor boćar, kao i gotovo cijela njegova obitelj. Kćeri se još uvijek »lome«, ali uskoro bi se i one mogle vratiti boćama.

– Davorov pokojni tata Zvonko je boćao, pa je onda i on krenuo, dok sam ja »povukla« njegovu sestru. Jedino svekrva nije zaigrala, iako je pratila i muža i sina po boćarijama. Obje kćeri su krenule s boćanjem prije tri godine kada sam ih ja trenirala u Kastvu, ali zbog obveza nisam više mogla. Onda kada sam ja otišla, prestale su i one igrati. Klara je nedavno odlučila da će se sada skroz prebaciti iz odbojke u boće, ali me tražila da s njom treniram. Više bih voljela da kćeri treniraju sport bez pritiska hoće li to biti boćanje ili nešto drugo. A poslije što bude. Hoće li biti uspješno ili ne, to je sasvim nebitno. Mene roditelji nisu silili, dali su mi na izbor i rekli da samo budem u sportu.

Uz ulogu igračice, Nives zadnjih godina ima i onu tajnice Boćarskog saveza PGŽ-a, sutkinje, kao i izbornice ženske juniorske reprezentacije. Iako joj je sve vezano uz boće, sama naglašava kako ona i suprug ne mogu živjeti od boćanja. Štoviše, rijetko tko u Hrvatskoj može.

– Suprug i ja igramo za članarinu, novčanu potporu, a pitali ste me zašto ne igram u Kastvu? Jer sam im preskupa. A ono koliko ja tražim je tri ili četiri puta manje nego koliko vrijedim. U boćanju su muškarci puno cjenjeniji od žena. Žensko boćanje u Hrvatskoj je takvo da plaća samo jedan klub i to je to. Mizerija. Osjeti se jako ta neravnopravnost, ogromna je. Bez obzira što sam najtrofejnija hrvatska boćarica, muškarci su ti koji dominiraju u financijama. Iako, ono što je zanimljivo, sada je veći »boom« djevojčica koje dolaze na treninge, nego dječaka, i to od pandemije pa do danas. Suprug i ja ne živimo od boćanja. Moraš imati i neki staž i razmišljati o budućnosti. S tim novcem, za koji igram, ne možeš živjeti cijelu godinu. Naspram muških koji mogu zaraditi, iako se boćara koji u Hrvatskoj dobivaju dobar novac može nabrojati na prste jedne ruke. Mi smo svi profesionalci, ali zapravo smo amateri.

Vaga

Danas je Nives članica slovenskog kluba Pivka, koji nije daleko od Kastva. No, niti u susjednoj državi situacija s boćanjem nije bolja.

– Pivka me nagovarala tri godine i pristali su na moje uvjete pa sam otišla. Inače je u Sloveniji još gora situacija. Teško će se kod nas promijeniti nešto sa ženskim boćanjem. Jako nas je malo u odnosu na muške, koji imaju tri hrvatske lige i još četiri županijske. A mi žene imamo jednu hrvatsku ligu i ovu našu županijsku. Treninge odrađujem kad stignem, ili s klubom ili individualno jer imam ključ od doma Kastav, što mi je omogućio Grad Kastav, kojemu sam zahvalna. A i u dvoranu na Podvežici, gdje radim, uvijek mogu doći. Dobro nam ide, nadamo se osvojiti ligaško prvenstvo jer im je to jako veliki cilj.

Trenerski posao

Iako je obveze već vuku na sto strana, Nives ima želju uz trenerski posao u juniorskoj reprezentaciji, vratiti se i u klub Kastav.

– Cilj mi je uključiti se kao trenerica, ali moram vidjeti hoću li imati vremena. Moram s upravom kluba i Gradom vidjeti što i kako. Puno je teže biti trenerica. Jednostavnije je igrati, nego sjediti i znojiti ruke. Najrađe bih »ušla« u djevojke i to odigrala.

Prošle je godine, nakon osvojene titule europske prvakinje u krugu, rekla kako bi ovogodišnje Svjetsko prvenstvo za nju moglo biti i zadnje…

– O oproštaju sam još tada razmišljala, ali kada se vratiš sa svjetskom medaljom, i to zlatom, onda svi govore: »Jesi ti normalna, kakav oproštaj?!«. Još je i Nikol Belasić sada trudna, tako da će se ona povući, pa si mislim zašto da se sada oprostim kada još mogu dosta toga dati reprezentaciji. Možemo reći da sam sada malo na vagi. Nisam sto posto odlučila – zaključuje Nives Jelovica.