RIJEKA Kraj 2023. Sandro Vrancich pamtit će po posebnoj nagradi Hrvatskog biciklističkog saveza za 50 godina rada u ovom sportu na dva kotača. Sve je krenulo prije više od pola stoljeća, kada je s 14 godina Vrancich sjeo na trkaći bicikl.

– U svibnju 1973. počeo sam kao vozač, junior, što si u to vrijeme bio do 18. godine. Vozio sam četiri godine kao junior, jer tada nije bilo kategorije kadeta, a nekoliko mjeseci kao senior. Klub nije imao novaca i ta seniorska ekipa se odmah rasformirala. Nekoliko mjeseci kasnije ponudili su mi mjesto trenera u klubu – kaže Sandro Vrancich.

U mirovini je od lipnja prošle godine. Mnogi ga pamte kao vlasnika »Sprinta«, trgovine i servisa bicikala na Školjiću, a kasnije bicikala i skutera na Turniću.

– Sada se bavim uzgojem kanarinaca, član sam riječkog »Češljugara«. Počeo sam se baviti i pčelama. Tu su i unuci pa imam što raditi…

Biciklizam ostaje Vrancicheva »slabost«.

– Pet godina bio sam natjecatelj, kasnije sam bio trener, tajnik, dopredsjednik, direktor pa ponovo trener u klubu… Nekad je bilo lakše baviti se biciklizmom jer nije bilo toliko prometa. Išlo se prema Brseču i Vozilićima ili na drugu stranu prema Novom Vinodolskom. Kada kreneš prema Klani, odmah si na brdima, da ne govorimo o Delnicama. Danas ima puno prometa, tu je i turistička sezona. Ima problema, ali mislim da je u ovih 50 godina Rijeka, s usponima i padovima, jedan od najboljih klubova u Hrvatskoj. Izašlo je iz kluba nekoliko pravih biciklista, Vladimir Miholjević, braća Robert i Emanuel Kišerlovski, koji su završili u profesionalnom svijetu. Tu su i drugi državni prvaci, recimo Hrvoje Miholjević, Vladimirov brat, koji je pobijedio i u nekoliko međunarodnih utrka, vozeći kasnije za Loboriku. Nemojmo zaboraviti Tomislava Dančulovića, za nas je kratko vozio i Josip Rumac, treći na Svjetskom juniorskom prvenstvu u Nizozemskoj 2012. godine. Fran Miholjević je počeo kod nas. Fran je vrhunski vozač, pogotovo u kronometru i zaista je šteta što nije mogao nastupiti u kronometru na Europskom prvenstvu zbog koronavirusa. Mislim da bi Fran mogao nadmašiti i oca Vladimira. Ima sve predispozicije.

Visoki troškovi

I danas ima nekoliko nadarenih mladih vozača. No, uz sve te uspjehe, Rijeka ne može napraviti veći korak naprijed.

– Ne možemo naprijed, u gradu gdje je sve podređeno loptačkim sportovima. Uvijek kažem da smo se mi igrali sportom s obzirom na to koliko novca zahtijeva bavljenje biciklizmom, to je nemoguće prikazati. Samo jedan natjecateljski bicikl je 2.500 eura, plus rezervni dijelovi koji se lome ili mijenjaju tri, četiri puta godišnje, lanci, sajle, zupčanici, gume koje se troše. To su ogromna sredstva. Sama oprema košta, majice, jakne, hlače, kacige… Kada se uđe u seniorski projekt, to su ogromni novci. Mi bismo uvijek odradili sve do seniorkog staža, pokušali smo i nekoliko puta i sa seniorskom ekipom, imali smo je i s Vladimirom Miholjevićem, Brunom Radotićem, Danijelom Kvasinom, bratom Matije Kvasine, ali nismo dugo izdržali.

S nagradom je mogao podvući crtu na pola stoljeća djelovanja.

– Ponosan sam na nagradu, itekako. Stigla je od krovne institucije, Hrvatskog biciklističkog saveza. Mi smo živjeli iz dana u dan, nismo mogli napraviti velike planove za budućnost jer sve je i uvijek ovisilo o novcima. Mogli smo financirati mlade vozače, ali tko je želio više, odlazio bi u Sloveniju ili dalje. Organizirali smo svake godine dvije tradicionalne utrke, Trofej Učka i Memorijal Zambelli, pa utrke prvenstva Hrvatske, za početnike, prvenstvo grada… Bez obzira na pomanjkanje sredstava, svake smo godine odrađivali kompletan program. Osim domaćih, bilo je utrka u inozemstvu, desetak u Italiji i petnaestak u Sloveniji.

I sada stasa jedna darovita generacija u klubu. Loris Mokrovčak najbolji je vozač, a Lan Mari drugi u Cetovnom kupu Hrvatske u kategoriji U-13, Maris Scariot je prvi, a Fran Pečnjak drugi u kategoriji kadeta, u kojoj je zapažen i Leon Lukić, dok je Jan Tisaj najbolji vozač u kategoriji juniora.

– Ne mogu biti ponosniji. Pobijedili smo na svim državnim prvenstvima u konkurenciji U-13, kadeta i juniora. Okupili smo gotovo sve najbolje juniore, dva kadeta, koji su prepoznali Rijeku gdje će napredovati, ići na prave utrke u inozemstvo, gdje starta 200 vozača. Slavili smo u ciklokrosu, cestovnom prvenstvu, kronometru, kriteriju, na pisti… Tisaj je bio najbolji junior sezone i prelazi u seniore. Pronašao je novu momčad, Meblo Jogi iz Slovenije.

Olimpijska sezona

Biciklizam je izdržao sve loše trenutke, skandale s dopingom, oduzimanja sedam titula pobjednika Tour de Francea Lanceu Armstrongu… Slovenci Tadej Pogačar i Primož Roglić, koji je prešao u novu momčad Bora-Hansgrohe, uz Danca Jonasa Vingegaarda, dvostrukog pobjednika Tour de Francea, najavljuju sjajnu i vrlo zanimljivu olimpijsku sezonu.

– Cestovni biciklizam je u jednom stalnom usponu. Na to su utjecala i otvorena vrata za rekreativce, za masovnost. I kod nas ima toga, ali u Sloveniji i Italiji svakog je vikenda neko natjecanje za rekreativce. Talijani i Slovenci su puno investirali u staze, cestovne i za MTB. Istra je kod nas jedina koja ima štih za turizam i propagiraju turističke staze. Sve je više biciklista na cesti i to je budućnost turizma.

Mirovina i nagrada Saveza ne znači da je vrijeme i za mirovinu kada je u pitanju klub.

– Zamolili su me da ostanem u klubu. Mislim da je dosta poslije 50 godina, mladi moraju preuzeti sve u svoje ruke. Sve će se znati za nekoliko mjeseci. Izabran je novi predsjednik, poduzetnik Milivoj Miljković, koji je vozio baš s Vladimirom Miholjevićem u klubu. Ponudili smo mjesto i Miholjeviću, ali on je prezauzet i s ekipom Bahrein Victorious, ali i CRO Raceom, fantastičnom utrkom.

Kada HBS nije stao na Miholjevićevu stranu kada je direktor utrke ostao bez Toura of Croatia i krenuo praktički od nule s CRO Raceom, učinio je to Vrancich.

– Nakon dugog niza godina, nakon što sam bio juniorski izbornik, dopredsjednik HBS-a i član Izvršnog odbora, zbog tog slučaja s Tourom od Croatia podnio sam ostavku. Nisam mogao prihvatiti stav tadašnjeg IO-a, koji je ustvari stao protiv Miholjevića. Na čelu je i dalje isti čovjek, ali nikad nije priznata pogreška. Ja sam tvrdio samo jedno: Ako je torta dobra i ukusna, nemojmo mijenjati kuhara…