Zagrljaj za oproštaj 

   

    Poslije finalne utakmice u bazenu ste doplivali do Hinića i zagrlili ga? 

    – Hinić je ipak igrač na kraju karijere, završava s reprezentativnim vaterpolom. Kao i Barać, s kojim sam se također zagrlio. Oni odlaze, a ja s igračima imam jedan drugačiji odnos. Nisam ja s njima previše blizak, ali onoga trenutka kada prestanu igrati mogu im postati vrlo blizak prijatelj. Tako se dogodilo s puno igrača s kojima sam se poslije sprijateljio. Dok smo u ovim ulogama svatko zna koji mu je posao, kaže Rudić. 

   

    Trening s Gipsom 

   

    Trenirali ste i s Antom Kostelićem, još jednom trenerskom legendom? 

    – Zvao me je poslije Olimpijskih igara, podsjećao me kako smo »haklali« rukomet kod Rudija Careka na »Mladosti«, zajedno s mojim prijateljem Goranom Gazivodom, Dragnićem… Kostelić mi je rekao da sam već tada razumijevao obranu… Odgovorio sam mu da nisam siguran, ali ako on tako kaže – u redu. 

   

    Pljesak u Lokvama 

       Ratko Rudić proteklog je četvrtka primio Zahvalnicu na Svečanoj sjednici povodom dana Općine i Župe Lokve, a nazočni su ga pozdravili pljeskom, ustavši sa stolica. 

   

 – Volio bih kada bi netko iz ovih krajeva osvojio medalju na Zimskim olimpijskim igrama. Dobro, imamo ovo jezero, ima toliko sportskih aktivnosti kojima se može baviti. Kada sam bio mali kada se održavalo Europsko prvenstvo u orijentacijskom ronjenju… U svakom slučaju, želim vam i uspjeha i zdravlja te da se nađemo iduće godine na istom mjestu – poručio je Rudić nazočnima uz još jednu želju. Da Općina Lokve veću brigu vodi i o njegovom Zelinu Mrzlovodičkom, gdje ima kuću, koji prema popisu iz 2011. godine ima – 16 stanovnika. 

   

    Slučajevi Sukno i Burić 

       U Londonu ste vodili ste dva igrača koji su ostali bez kluba, Sukna i Burića? 

   

– Naš Savez nije reagirao, za razliku od srpskog, koji je za sve igrače iz »Pro Recca« osigurao ugovore u srpskim klubovima preko ministarstva samo da bi bili mirni. Ja sam tu temu načeo s igračima i rekao im da nastoje to staviti sa strane dok ne završe Igre. Nažalost, bilo je za očekivati da će se tako nešto dogoditi jer je veliki broj najkvalitetnijih svjetskih igrača ostao bez ugovora. Mislim da bi tu naš Savez i ministarstvo trebali pomoći. 

    Oko Sukna i njegova prelaska u »Primorje EB« nastao je slučaj? 

    – O tome ne želim razgovarati jer nema nikakve veze s reprezentacijom. Ne želim govoriti o klubovima, to jedna stvar u koju se do sada nisam upuštao niti ću se upuštati. Rado

bih da se izbjegnu svi konflikti i da vrhunski igrači nađu klubove. Ne znam što je s Burićem. Jer ako netko zaslužuje da se o njemu pobrine, onda je to on! Njemu su Talijani nudili dobre financijske uvjete, a to dobro znam. Mogao je igrati za Italiju i sada dobiti 15 puta veću nagradu plus godišnju naknadu. Burić je izgubio veliki novac da bi igrao za Hrvatsku. Sada mu treba pomoći, u što ću se i ja uključiti.

    – Počeo sam onako organizirano igrati u »Jedinstvu« u Zadru, ali poslije godinu dana smo se preselili u Split. I što je zanimljivo, nisam odmah počeo s vaterpolom, već sam radio u Tjelesnom društvu »Partizan«. Tako sam išao na Badiju gdje smo osvojili Europsko prvenstvo s gimnastikom. Poslije toga sam se vratio vaterpolu jer mi je to bila ljubav. Došao sam u »Jadran«, gdje sam se formirao kao igrač.   

Otac vojno lice

U vaterpolo vas je »gurnuo« otac Jakov. Spominje se da je bio vojno lice. Ima li to veze s vašom stegom?

    – Otac me je gurnuo prema vaterpolu, ali bio je atipično vojno lice. Niti se tako ponašao, niti se dugo zadržao u vojsci. Bio je u partizanima, ostao je u vojsci, ali brzo je otišao u mirovinu. 

    Očeva služba jedini je razlog rođenja u Beogradu?

    – Da. Poslije smo došli u Rijeku, bio je personalac ili nešto slično u brodogradilištu »3. maj«, koje je tada, mislim, bilo vojno brodogradilište. Otac je zapravo brodogradilišni radnik iz Splita. Poslije smo se još selili, bio sam u Zadru, Splitu, kasnije sam zbog škole otišao u Zagreb. 

    Živite vaterpolo. Što vas još privlači? 

    – Volim umjetnost, određenu vrstu glazbe. Volim jazz. I čitam jako puno. Kad su natjecanja, obično uzmem krimiće. Skandinavski pisci… Imam i krug prijatelja, obitelj, mjesta gdje se krećem. Imam sasvim lijepo organiziran život. 

    Vaš omiljeni jazz kutak?

    – Slušam internetski radio s milijun stanica. Postoji stanica sa savršenim jazzom. U Zagreb često dolaze jazz glazbenici, kad god je prilika, odem na koncert. Jazz me raduje.

    Kći svira violončelo?

    – Još uvijek živi i svira u Milanu. Bila je u Londonu, došla nas je bodriti. S njom znam otići do Milana, ona dođe do Zagreba. Slušam i nju, ona svira klasičnu, baroknu glazbu. Čak i modernu.   

Slikanje za dušu

    Omiljene tehnike?

    – Počeo sam slikati običnom olovkom, u pastelu, ulju… Ovisi kakav je materijal na raspolaganju. Kad sam bio mlađi, radio sam u jeftinijim tehnikama. Kad smo išli igrati u Sovjetski Savez, gdje je slikarski materijal bio jeftiniji, nabavio bih puno toga i radio. Ali sad sam to već duže vrijeme zanemario. 

    Postoji li nekakva kolekcija omiljenih slikara?

    – Nemam kolekciju, ali imam nekoliko radova vrlo poznatih slikara, Miljenka Stančića, Zlatka Kauzlarića Atača, Vladimira Veličkovića… Moj prvi rođak je slikar, Riječanin Goran Štimac, koji je bio dekan Akademije primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci. Njegovih radova imam najviše, on je moj omiljeni moderni umjetnik. Imam neke preference. Recimo, Nizozemac Hieronymus Bosch, koji je preteča nadrealizma kao što je Salvador Dalí, pa Francis Bacon, Jackson Pollock. To su slikari koje volim. 

    Jeste li uspjeli sada posjetiti neku izložbu u Londonu?

    – Nažalost, nisam. Obilazio sam sve galerije i muzeje dok sam bio igrač. Vrlo bih se dobro pripremio za određene gradove, provjerio što postoji. I sve sam razgledavao. Čak sam, dok sam vodio juniorsku reprezentaciju, s igračima išao na izložbe. Jednom smo tako bili na Dalíjevoj izložbi. S hrvatskom reprezentacijom smo jednom posjetili Guggenheimov muzej u Bilbau, koji je projektirao čuveni arhitekt Frank Gehry. Kad imam prilike, onda odem, povedem čak i igrače. Možda netko zavoli… Sad nije bilo vremena, Olimpijske igre proveo sam na relaciji soba – restoran – bazen – soba. Nije bilo vremena ni za što, a kamoli vidjeti nešto od Londona.    

    Vaterpolo koji je igrala Hrvatska bio je baš kao i vaše slike – nadrealistički?

    – Jest. Ali moje slike nisu nikad pokazane, iako su mi prigodu da ih pokažem nudile neke velike talijanske galerije… Moj je posao vaterpolo, a slikanje je užitak. Slikam jer me raduje, ali mislim da to nije dovoljno vrijedno da bih se s tim predstavio javnosti. Vjerojatno me žele zato što sam uspješan. Te slike imaju vrijednost za mene, možda i ovako imaju vrijednost, ali to meni nije važno. Ne treba mi potvrda za njih, imam potvrdu u poslu koji radim. 

    Najtrenutak u karijeri?

    – Bilo je zaista svega, moja je karijera ogromna. Od 1968. sam stalno na Olimpijskim igrama. Ja sam – povijest Olimpijskih igara! Imao sam slomljenu ruku u Montrealu, 1968. sam bio prijavljen kao plivač, ali bio sam na svim Igrama. Kao igrač sam se dosta angažirao, bio sam znatiželjan, kretao sam se puno, upoznavao sportaše. Svašta sam doživio… 

    Možete li izdvojiti nešto po čemu pamtite neke Olimpijske igre?

    – Igre u Mexico Cityju bile su najotvorenije, najdomaćinskije. München je donio moj prvi pravi nastup. Obilježio ga je upad terorista. Montreal, to su mi bile nekako nedovršene Igre. Moskva je značila moju prvu medalju, ali igrački su mi to bile završne Igre. 

    Krenuo je zlatni niz?

    – Los Angeles je bio prvi veliki, neočekivani uspjeh, osvojio sam prvu trenersku zlatnu medalju, poslije pobjede nad domaćinima Amerikancima u finalu. U Seoul smo stigli kao favoriti. Izgubili smo prvu utakmicu od Amerikanaca, ali uspjeli smo osvojiti zlatnu medalju. Barcelona je krasno iskustvo, s Italijom sam u finalu pobijedio domaćina. Tada je počeo jedan drugi dio u mojoj karijeri. Atlanta je donijela jednu od najspektakularnijih utakmica koju sam ikad vodio, za treće mjesto s Mađarima. Dogodilo se sve što se moglo dogoditi u jednoj utakmici: gubili smo četiri razlike u posljednjoj četvrtini, ali poveli smo s pet golova u nizu. Imali smo medalju u rukama, međutim, vratar nam je uskočio u vodu prije kraja i dosuđen je četverac. Na kraju smo pobijedili u produžetku. Ta bronca s Italijom nije najsjajnija medalja, ali osvojena je u spektakularnoj utakmici. U Sydneyu smo izgubili u četvrtfinalu, a ja sam dao određene izjave u vezi svjetske federacije za što sam kažnjen. To je promijenilo i moju karijeru.   

Najbolnije Igre

Iz Italije ste otišli u SAD?

    – U Americi sam stvorio jednu dobru reprezentaciju, ali u Ateni smo upali u strašno tešku skupinu, u kojoj su bili Srbija, Mađarska, Rusija i Hrvatska. Sve najbolje bilo je u toj skupini, iz koje su došli svi osvajači odličja. Mi smo u toj skupini bili četvrti, mogli smo se boriti samo za sedmo mjesto jer je takav bio sustav natjecanja. No, postavio sam osnovu sustava za američku reprezentaciju, koja je poslije u Pekingu osvojila srebro. 

    … dok je Hrvatska, koju ste preuzeli 2005. godine, ostala bez ičega?

    – To su mi jedne od najbolnijih Olimpijskih igara. Imali smo igru, imali smo rezultat i kvalitetu. No, napravili smo psihološku pogrešku, koja nas je poslije stajala medalje. Teško sam to prebolio, bilo mi je strašno žao jer smo imali sve u svojim rukama. 

    Vratilo se u Londonu?

    – Pobijedili smo s jednom velikom, rijetko viđenom dominacijom na olimpijskim turnirima, barem u vaterpolu. Na neki način, poslije toliko peha dok sam bio igrač, slomljene ruke, navodnoga dopinga, sve je došlo na svoje mjesto. Osvojio sam najdražu medalju! 

    O svemu ovome trebalo bi napisati knjigu?

    – Sada još ne radim na tome, ali ovih godina možda dođe nekakva želja za pisanjem. 

    … o izborničkoj perfekciji u finalima?

    – E, to je zanimljivo. Nikad nisam izgubio finale. Niti jedan! Kad dođem do finala, ja pobjeđujem. Vodio, gubio, gdje god je što bilo, ali finale je bio moj. 

    Tajna pobjedničkog mentaliteta nije samo nešto urođeno? 

    – Ima tu svega pomalo. Neke stvari čovjek mora nositi u sebi, znači da karakterno ima kvalitetu lidera. Mora imati određenu karizmu. Poslije i sam rad, usavršavanje i određeni događaji još više doprinose tome. Mora postojati nešto urođeno, a nešto se treba i zaraditi.   

Držim do morala

Kažu da sadašnjoj generaciji igrača nikad ne spominjete nekadašnje velikane?

    – Ne. Odgojio sam golem broj igrača i trenera, današnjih funkcionara. Imao sam izuzetne igrače, sa svih strana, u Jugoslaviji, Italiji, SAD-u, Hrvatskoj… i bilo bi nepravedno nekoga izdvojiti, kao i miješati generacije. Imao sam fantastične igrače, ali nikad ih ne spominjem sadašnjim reprezentativcima, niti im spominjem što sam ja radio kao igrač. Mislim da za to nema potrebe. Ja sam trener i dobro znam proces trenerskog posla. Tražim da se to napravi na najbolji mogući način da bismo došli do rezultata.   

Ostajem u Hrvatskoj

Kada pogledate unatrag, što osjećate?

    – Postoji veliki osjećaj zadovoljstva. Osjećaj da sam napravio nešto vrlo vrijedno u životu, a određene odluke koje sam donosio da su bile ispravne. Držim do morala i određenih etičkih pravila i smatram da sam cijelo ovo vrijeme zadržao moralni integritet u svakom pogledu. Niti sam padao pod bilo kakve utjecaje bilo koga, niti sam dozvoljavao da netko utječe na moje odluke. Sve ono što sam radio i odluke koje sam donosio, koje su mogle biti neugodne za druge ili za mene, bile su na osnovu mog jasno izraženog opredjeljenja da je to dobro za ekipu. Ne samo rezultati, već i čitav moj rad ima jednu visoku čistoću. I s tim sam zadovoljan jer u tom poslu nije lako izdržati na način na koji sam ja izdržao. Sad je naravno lako, ali kad si mlad trener, brojni su pritisci. Ali nikad to nisam dozvoljavao i uspio sam izdržati, sve prebroditi i doći tu, recimo blizu kraja.    

    Ali to nije kraj? 

    – Tek sam sad u najboljoj formi i najboljim godinama! 

    Jeste li sada bliže odluci što dalje?

    – Imam ugovor do kraja godine. O tome ću poslije odmora. Moram razgovarati s ljudima u Savezu. Treba vidjeti kako ću se osjećati poslije. Dogovorit ćemo se. 

    Postoji financijski izdašna ponuda Brazila?

    – Nemam namjeru ići nigdje van, moja je želja ostati u Hrvatskoj. Mogao bih otići, imam otvorena vrata gdje god poželim. Ali kada sam se vratio iz Amerike, rekao sam da bih želio stvoriti ekipu i biti s njom stalno u vrhu. Mislim da mogu još puno dati, ali kad se sve slegne, moram vidjeti koliko je tu energije, motivacije, i tada ću donijeti odluku. 

    Dvojba je nastaviti raditi s reprezentacijom Hrvatske ili nastaviti se odmarati?

    – Više-manje je tako. 

    Fešta u Zelinu Mrzlovodičkom?

    – Malo smo tamo izolirani, pozvati čitavo selo na slavlje znači napuniti jedan stol. Tamo mi je vrlo ugodno, u miru sam, okružen dragim ljudima. Preko godine sam malo ovdje, ali sredio sam kućicu. Dolazi mi obitelj. Sestra, nećaci, kći, prijatelji… Tu je vrlo lijepo zimi, kad padne snijeg. Tada ima dosta ljudi, već se sada traži smještaj. Tu uživam! 

    Gorski kotar zaslužuje više pažnje?

    – To je pitanje politike. Ne vidim razloga zašto ljudi ne bi živjeli ovdje, a radili u Rijeci. Ove ceste se čiste preko zime, do Trsata se može stići za 20 minuta. Nije to baš tako daleko. U Americi ili Engleskoj ljudi putuju dva sata da bi živjeli ovako, a radili u gradu. Samo je pitanje vremena kada će doći do takve orijentacije. Tu je krasno živjeti.