Leo Brnić

Povratnik u boćarsku reprezentaciju zabljesnuo na SP-u: "Dobro smo naplatili sve prijašnje lošije godine"

Denis Frančišković

Leo sa suprugom Valentinom te kćerima Nikom i Lanom/Foto D. MICULINIĆ

Leo sa suprugom Valentinom te kćerima Nikom i Lanom/Foto D. MICULINIĆ

Rezultat je zapravo kopija cijelog našeg zajedništa, dobrog štimunga, ali i kvalitete - kaže Brnić



RIJEKA Zavjesa na boćarska događanja svjetske smotre na Podvežici je spuštena, no još uvijek se prebiru svježa sjećanja na najupečatljivi doseg hrvatske reprezentacije koja se kao domaćin promovirala u hit cijelog natjecanja te svojom energijom i uspjesima danima razbijala kišno i tmurno ozračje van boćodroma. U košnici riječkog hrama boćanja Hrvatska je osvojila šest medalja u sedam disciplina, a jedna od najvažnijih njenih karika, kao i nebrojeno puta do sada, bio nitko drugi do Leo Brnić.


Znani Jakovar se nakon devet godina na najbolji način vratio u najbolju vrstu, osvojio zlato u štafeti s Marinom Milićevićem i srebro u brzinskom izbijanju. Ostao je mali žal što pojedinačno nije još malo posjajio svoje odličje, no generalno sve je ispalo za pet. I što se tiče Lea i što se tiče reprezentacije.


– Pošteno smo profeštali uspjeh u Selcu, još uvijek tražim glas. Ostali smo malo duže na večeri, a potom svaki svojim putem – govori Brnić. – Sve je bilo vrhunski. Prvenstvo je bilo jako dobro organizirano, prošao sam i europskih i svjetskih prvenstva i mi smo daleko ispred ostalih. I po samoj organizaciji, radu volontera, publici… Prvenstvo je najuspješnije za Hrvatsku i ne znam kad će se to opet ponoviti. Ovo je bio neki maksimum, već godinama smo bili u vrhu pa smo počeli malo padati, ali sada kao da smo dobro sve naplatili sve prijašnje lošije godine.




Lea dugo nije bilo u izboru najbolje vrste, ali povratak i poziv Markice Dodiga će se pamtiti.


– Cijeli život sam u boćanju i koliko god imam iskustva, bilo je teško vratiti se. Očekivanja su bila velika, brojni su govorili o tom povratku, a domaća publika je zahtjevna. Bilo je pitanja i mogu li ja to, tako da je bilo teže s psihološke strane. Stres je postojao, koliko god znaš da to možeš.


Puno čestitara


Hrvatska se opet dolazala kao velesila u brzinskim disciplinama. Disciplinama koje najviše dižu na noge gledatelje.


– Od 2012. godine smo u vrhu trkačkih disciplina, uz bok Francuzima, a čak su jedno vrijeme i oni nama gledali u leđa. Nekad nedostaje i doza sreće i malo više dobrih utrka kojih Francuzi odrađuju jako puno. S druge strane ja u Italiji imam manje takvih utrka, uvijek se tamo osjećam kao netko koji je došao sa strane, a i forsiraju svoje mlade. A onda se s nedostatkom utrka gubi lakoća izvedbe. Ipak, unatoč svemu bio sam u egalu s njima.


Leo i Marino su svjetska krema boćanja u tandemu. Jedan od najtrofejnijih dvojaca u svijetu, zajedno su osvojili tri naslova svjetskih prvaka u štafetnom izbijanju. I žive jedan blizu drugog, Brnić je iz Jadranova, Milićević iz Gornjeg kraja. Više su od suigrača i prijatelja. Obojica rođeni su veljači 1992. godine.


– Marino i ja smo gotovo smo kao braća, živimo desetak kilometara jedan od drugog. Cijeli život smo skupa, ja sam stariji samo 19 dana. Samo nas zeza malo visina, ha, ha… Generalno zadovoljstvo je veliko iako uvijek težimo još boljem. Naravno, još uvijek vjerujemo da smo mogli i bolje. Puno je bilo čestitara, puno se ljudi javilo što svakako raduje. Tek tada shvatiš da si napravio nešto veliko, za sebe i za ljude koji vole i prate boćanje – dodaje Brnić.


Daleka Italija


Reprezentaciju su premijerno vodili Markica Dodig i Sandro Gulja. Sve je izgledalo dozirano i s pravim profesionalnim pristupom.


– Markica i Sandro su ljudi koje znamo već godinama. A tu je s nama bio i Valter Ivančić, ikona hrvatskog boćanja. Kad smo počinjali, on nam je bio nešto veliko, pravi uzor. Zapravo svi oni. Nije tu bilo nekih nepoznanica, svi se znamo. Istina, mi smo reprezentacija s posebnim štihom, duhom i energijom, živimo kao jedno. Dižemo jedni druge kad nam je teško i ne ide. Ozračje je stvarno među nama vrhunsko.


Premijerne nastupe imali su Mateo Načinović i Joško Buterin. Mateo se okitio zlatom u paru i pojedinčnom klasičnom, Joško u miksu preciznog izbijanja. I oni su Riječani…


– Obojica su bili jako bitne karike. Mateo je tu naš, Joško također vrhunski čovjek i velika podrška svima. Raduje se uspjehu svakoga i kad se sve to posloži, dođe i rezultat. Rezultat je zapravo kopija cijelog našeg zajedništva, dobrog štimunga, ali i kvalitete.


Brnić je počeo ulaziti u desetu godinu igranja u Italiji. Nakon matičnog Svetog Jakova, Rikard Benčića, kasnije Vargona, gdje je stasao u vrhunskog boćara, igrao je za Ivreu, Zrinjevac pa potom za La Perosinu.


Inače radi u Crikvenici, a već petkom poslijepodne putuje na ligaške i europske utakmice matičnog kluba.


– Putovanja su jako daleka i uvijek se osjećaš kao stranac. Moraš imati kvalitetu i biti puno bolji od svih drugih ako želiš opstati. Ostat ću vjerojatno još ovu sezonu, osjećam da sam već pomalo umoran od svega toga. Htio bih neku promjenu. Ujutro, kad se probudim, da idem odmah na utakmicu, a ne da se moram voziti sedam sati prije toga. Praktički ne živiš za sport i rezultate, nego za to što si plaćen – zaključuje Brnić.


Velika obiteljska podrška

Obitelj je posebno velika podrška Brniću. Vidjelo se to i na Podvežici na kojoj je bilo puno emocija, sreće, zanosa, ali i suza.


– Supruga i ja se znamo cijeli život, ona sve razumije glede boćanja i ne moram joj ništa posebno objašnjavati. Stvarno mi je obitelj velika podrška, supruga te kćeri Lana i Nika. Prva su liga i sve mi je puno lakše ostvariti uz njih – kaže Leo.