Cilj je otići do kraja u svakom natjecanju. Imamo potencijal za to. Želimo poslije toliko godina donijeti u Rijeku naslov prvaka. Zbog toga sam i doveden – kaže Obradović
RIJEKA » U njegovu »curriculumu« je olimpijsko zlato (London 2012.), tri svjetske bronce i europsko zlato (Zagreb 2010.), srebro i dvije bronce u Svjetskoj ligi, mediteransko zlato iz Mersina. To su samo uspjesi ostvareni u reprezentaciji… Paulo Obradović, 27-godišnji napadač »Primorja Erste banke«, jedan od londonskih junaka, doveden je na Kantridu kako bi se konačno osvojio prvi hrvatski naslov prvaka. I prvi poslije jedinog naslova prvaka, što datira iz 1938. godine…
– Ima tih medalja i uspjeha, ne znam ni sam koliko, što s reprezentacijom, što klupskih. Moram priznati da sam mogao samo sanjati to što sam osvojio u svijetu vaterpola. Napravio sam strašno puno. Zadovoljan sam, ali to mi je još samo jedan podstrek za treniranje, za ići naprijed, još više napredovati i osvajati još više ako se može.
Olimpijsko zlato je kruna karijere? – To je bio san. San svih nas. Normalno, nadao sam se nekoj medalji na Olimpijskim igrama, stvarno smo imali kvalitetu i kontinuitet osvajanja medalja. Očekivali smo medalju i to nam je bio cilj. Na kraju smo osvojili zlato, ali ni dandanas nismo svjesni što smo napravili. To je najvrijednija medalja koja postoji u sportu. Tek na Stradunu, koji je bio prepun na dočeku, tada sam vidio što sam napravio. Poslije finala bio sam prazan, nisam ni imao osjećaj da smo osvojili zlato. Tako je kada puno toga i osvojiš, nemaš taj osjećaj. Ali neopisiv je osjećaj biti na vrhu. Biti najbolji!
Zdravlje? Na Olimpijskim igrama nastupili ste ozlijeđeni, prošle sezone imali ste problema s koljenom?
– Ozlijedio sam se prije priprema za London, vukao sam to kroz pripreme i više puta želio sam odustati. No, u pitanju su bile Igre… Nisam mogao ni šutirati. Kada sam došao u London, rekao sam »ma neka puca po šavovima, neka ispada rame, dat ću sve od sebe«. Ispalo je kako je ispalo. Ali to rame osjećam i danas i to je onaj grubi dio sporta. Ne bih želio da ispadne plakanje, ali u posljednje vrijeme nemam sreće, stalno me nešto muči. Najprije rame, pa koljeno, šaka, prsti… Ali uvijek dajem sve od sebe – kaže Obradović.
Koliko je zasluga Ratka Rudića za taj kontinuitet medalja i olimpijskim zlatom? – Ogromna je njegova zasluga. Moram priznati da su HVS-u imali dosta stpljenja, Rudić nije krenuo odmah s uspjesima. Sva sreća da su ga zadržali! Londonsko zlato je bila kruna na kraju. Rudić je prije svega strašan psiholog i to je ono što je najbitnije u ovom sportu. On daje mirnoću, u važnim trenucima preuzima odgovornost i u tome je fenomenalan. To je njegova najveća vrlina.
Pet igrača Primorja Erste banke ima to olimpijsko zlato, u svojim redovima imate dva svjetska prvaka, braću Varga. Vašu snagu osjetila je »Budva«, zabili ste 17 golova zaredom i omate osam pobjeda u osam utakmica u Jadranskoj ligi? – Ova utakmica nije nikakvo mjerilo, znamo svi koliko vrijedimo i što želimo. Cilj je otići do kraja u svakom natjecanju. Imamo potencijal za to. Želimo poslije toliko godina donijeti u Rijeku naslov prvaka. Zbog toga sam i doveden. A ovu je utakmicu teško je opisati.
Jeste li se dogovorili da ne primite gol do kraja utakmice budući da niste primili pogodak 29 minuta. – Pa jesmo. Postojao je neki dogovor… U principu, uvijek želimo primiti što manje golova, dok u napadu uvijek imamo neko rješenje. U ovoj utakmice se pobjednik znao unaprijed, samo to u bazenu treba pokazati. U ovakvim se utakmicama najvažnije motivirati i paziti da ne dođe do ozljede.
Kritičar
Što se dogodilo u Barceloni? Svaka momčad ima pravo na slab dan, ali poklopilo se da vi niste poentirali, Sukno…? – Dogodilo se to nama i protiv »Szolnokija«. Baš se poklopilo da Sandro i ja ne zabijemo. Ja sam inače prema sebi najkritičniji, najrealniji, sam sebe najviše grizem. Teško je to opisati, baš tako, svako ima pravo na slab dan, ali najvažnije se iz toga podići. Sve je to normalno u sportu, nema razloga za nervozu. Sigurno je da je poraz bio neočekivan, ali već smo protiv »Szolnikija« pokazali da nismo pravi, a sada nam se to obilo o glavu. Ali nema straha, idemo dalje, stanje nije alarmantno. Mislim da ćemo ići sigurno ići naprijed. A ta »Barceloneta« je možda stala u sjenu »Juga«, »Pro Recca« i »Primorja EB«, ali oni uopće nemaju lošu momčad. Netko će tamo još slomiti zube. Ali trebali smo pobijediti jer smo kvalitetniji.
Mjesto rođenja je Dubrovnik, ali samo zbog rodilišta. Petnaest kilometara južnije je vaš Cavtat, koji je dao vaterpolske velikane poput Gorana i Sandra Sukna, Mare Balića, Elvisa Fatovića, Mihe Boškovića, Luke Vezilića…?
– Stvarno je to mjesto dalo toliko olimpijskih medalja. U tom malom mjestu djeca najprije krenu s vaterpolom. Imaju dobre uvjete, kupanje, lopta, zezancija i uvijek iz toga izađe dobar, kvalitetan igrač. Ja sam počeo kao mali, u četvrtom ili petom razredu. Počeo sam plivati, to najprije dolje moraš naučiti. Plivao sam ja, ali želio sam nešto zanimljivije. Budući da volim loptu, okrenuo sam se vaterpolu i još se nisam zaustavio…
»Pro Recco« je već u prednosti s obzirom na bodove osvojene u Egeru u skupini u kojoj »Barceloneta« i još dvije od pet momčadi idu na »Final six«? – Svaku utakmicu treba gledati za sebe, bit će tu još iznenađenja jer svi su suparnici dobri. Bit će tu svega, dobro će se zakuhati, ali vjerujem da ćemo mi biti ti koji ćemo ići dalje.
Možda je razlog slabijim europskim nastupima činjenica da prošle sezone niste igrali Ligu prvaka? – Sigurno da je to jedan razlog više. Realno, prošle sezone imali smo jake utakmice samo »Jugom« i »Mladosti« od koje smo bili kvalitetniji. Možda bi bilo bolje da smo imali više jakih utakmica, nekoliko težih završnica. S druge strane, to je dvosjekli mač radi umora.
Jug CO
Idući europski suparnik je vaša bivša momčad »Jug CO«? – Naigrao sam se već protiv »Juga« dok sam prije bio u »Šibeniku«, u »Gusaru«, pa prošle sezone s »Primorjem EB«. Navikao sam već. Možda je jedino problem što su to moji prijatelji. Dobud mi je jedan od najvećih prijatelja, Bušlji sam vjenčani kum, Pavo Marković je samnom cijeli život, Janović mi je odličan prijatelj… Ali mi je na tih sat vremena »ugasimo«, zaboravimo na to. Mi smo sportaši, navikli smo se na te stvari.
Drugo, možemo pričati štogod hoćemo, ali »Jug« igra bolje ove sezone nego prošle, kada su bili pod velikim pritiskom. Sada možda nemaju tu širinu, ali prva sedmorka je vrlo kvalitetna. Bit će »čupavo«, ali mislim da mi moramo razmišljati samo o sebi, to je cijela priča. Treba se fizički i taktički što bolje pripremiti, biti koncentriran i mislim da onda nemamo straha protiv nikoga.
U Rijeci ste petnaestak mjeseci? – Nedostaju mi Cavtat, ali prije svega ljudi. Ja sam društven čovjek, pronašao sam i tu prijatelje, a imao sam ih i prije dolaska. Uvijek nađem neke svoje ljude, ja sam takav, društven čovjek. Svaki dan sam na Korzu. Restorane mijenjam, ali volim popiti kavu u »Pommeryju«, tamo znamo poći jer imamo dobre prijatelje, kao i u »Phanas«.
Znači, Rijeka živi? – Iz mojih iskustava mogu reći da je društveni život Rijeke dobar, ljudi su normalni i otvoreni. Prate sport i podržavaju ovaj projekt, što mi je drago. Ja sam zadovoljan.
Zašto vam je nadimak Medo? – Kao mali bio sam buckast. Za svoju generaciju sam bio velik pa sam sve maltretirao. Tako sam dobio nadimak koji je ostao i danas. I više me ljudi zna kao Medu prije nego kao Paula. Pa dobro, meni je to simpatično.
Dino Dvornik
Od glazbe volite sve, od jazza do narodnjaka? – Stvarno, sve slušam. Volim svaku vrstu glazbe. No, najviše volim slušati Dina Dvornika, njega sam obožavao, pa Michaela Jacksona… Nema ograničenja, mogu sve poslušati, od klapske pjesme nadalje. Ne znam kako bi bez muzike.
Malo brade je dio imidža? – Ne znam što bih rekao, možda sam malo i lijen. Volim imati malo brade. Sada sam i kosu pustio, ali morat ću se ošišati, ha, ha… Volim se sportski odjenuti, ponekad stavim i odijelo. Volim se lijepo odjenuti, međutim, ponekad sam lijen za te stvari.
Na kapici je broj deset. U nogometu to je poseban broj? – I u vaterpolu nešto znači, ali sada se dogodlilo slučajno. Samir Barać je prestao igrati, a mene je Radu zamolio da mu dam kapicu s brojem dva, koju sam nosio prošle sezone. Dao sam Raduu kapicu, ali morat će platiti tri, četiri večere. I to ga čeka… Deset volim, blizu je broja 12, koji također volim, ali nosi ga Garcia. Njima to više znači pa sam im prepustio izbor. No, broj deset ima svoju vrijednost.
I bez broja, može vas se u bazenu prepoznati po kapici koja je na pola glave? – Možda glumim nekog frajera… Ma čupaju me, igram centra, desno, lijevo, ne znam ni ja gdje igram, dosta sam u kontaktu, dosta dobijam po glavi pa kapica ostane tako stajati na glavi.
Dubrovkinja Frenči uz djecu s kojom radi pokušava i vas odgojiti? – U vezi smo četiri i pol godine. Ozbiljna veza…
