Posljednjih deset godina dolazio sam u hotel Milenij. Tu mi je bilo ugodno. Ja sam uvijek volio Split, tu nema diskusije, ali u mojim godinama neke druge stvari postaju vrijednost. Možda i zato što sam previše volio Split, došao sam do saznanja da se ne cijene vrijednosti koje bi se trebale cijeniti. Mislim da sam napravio dobar izbor. Split je promijenio krvnu sliku – kaže Pilić
OPATIJA Nikola Pilić, proslavljeni splitski tenisač i jedini izbornik koji je s tri reprezentacije osvojio Davis Cup, skrasio se u Opatiji. Bavarsku prijestolnicu zamijenio je »biserom našega mora«, kako ju je opjevao Ivo Robić. No, nešto se nije promijenilo. I danas, sa 74 godine, Pilić je svakoga dana na teniskom terenu. Četiri sata… I to je puno za igrača kojega nekad niste mogli maknuti s terena. Korak je sporiji, ali figura je ostala ista. Visok i tanak. Jedan od »zgodnih osam«, koji su otvorili vrata profesionalnom tenisu.
– Bio sam 33 godine u Münchenu i došao sam do trenutka kada je trebalo smanjiti gabarite. Sva četiri igrača koje sam vodio u Münchenu došli su ovdje, iznajmili stan i pokušavaju biti profesionalci. Za mene je to jako dobro. Imam fini stan – kaže Nikola Pilić, pojašnjavajući razloge preseljenja u Opatiju zajedno sa suprugom Mijom.
– Predsjednik »Opatije« Gordan Širola moj je dobar poznanik, oba trenera poznavao sam s juniorskih turnira oko Münchena jer u posljednje vrijeme nisam puno putovao. Moja posljednja putovanja bila su s Ernestsom Gulbisom. U Opatiji ću raditi dok mi Bog da snage. Opatija je jedan lijepi gradić. Ako treba, do Münchena je pet sati vožnje. Ovoga tjedna dolazi mi i sin Niko, moći će osjetiti miris mora.
Master coach
Zašto Opatija, a ne Split? Nije u pitanju samo dodatnih 400 kilometara udaljenosti do Münchena?
– U Baden-Badenu sam osvajao turnire u 57. i 58. godini. Tada je moja supruga pitala je li – dosta. Rekao sam da je. Nagradni fond iznosio je sto tisuća dolara, a te turnire mogli su igrati samo oni koji su igrali polufinale Grand Slam turnira. Veteranski turniri su dobra stvar. Prvo, ljudi se bave sportom, imaju želju natjecati se, pobjeđivati. Opatijski turnir ima jednu veliku tradiciju. Igrao sam i ja u Opatiji, ali prije jedno 45 godina. Moram reći i da još uvijek dobro igram… – kaže Pilić.
– Trebalo je proći nekoliko mjeseci. Znao sam samo za nekoliko igrača, za Beckera, Sticha, Gorana, Gulbisa i Đokovića. Novak je imao 14 godina kada je došao Ivanišević kod mene. Zamolio sam ga da igra malo s Noletom. Igrali su 20 minuta, Đoković nije pogriješio. Igrao je kao hipnotiziran. Goran je lani rekao da sam ja rekao da će Đoković biti veliki igrač. Ja se toga ne sjećam, ali vjerojatno sam bio oduševljen kako je igrao na tom treningu. Kod Đokovića je ta letvica odavno visoko podignuta. Ali teško je procijeniti, od posljednjih 20 juniorskih pobjednika Wimbledona deset je nestalo…
– To je jedan od razloga. Drugi razlog je što je Split promijenio krvnu sliku. Imam osjećaj da se ne poštuju vrijednosti koje su se poštovale u moje doba. Nekako mi je udobnije biti u manjem gradiću. Nisam želio ni Split, ni Zagreb, ni Rijeku. Opatija ima lungomare, predivan je gradić. Sve to skupa utjecalo je na odluku o dolasku u Opatiju.
Dolazili ste i ranije u Opatiju, primjerice na dočeke nove godine. Odluka nije bila ishitrena?
– Posljednjih deset godina dolazio sam u hotel Milenij. Tu mi je bilo ugodno. I danas idem subotom i nedjeljom do Milenija. Ja sam uvijek volio Split, tu nema diskusije, ali u mojim godinama neke druge stvari postaju vrijednost. Možda i zato što sam previše volio Split, došao sam do saznanja da se ne cijene vrijednosti koje bi se trebale cijeniti. Mislim da sam napravio dobar izbor.
Iza vas je velika igračka i trenerska karijera?
Dug dan bez tenisa
Radili ste s vrhunskim igračima, od Beckera, Ivaniševića do Đokovića. Neki su došli do vas dok su bili nitko i ništa?
– Đoković i sam kaže gdje je naučio tenis. I Goran je došao sa 16 godina do mene. Michaela Sticha sam od broja 504 doveo do pozicije broj dva na svijetu. Uz malo sreće, mogao je biti i broj jedan. S Beckerom sam bio 11 godina, malo da, malo ne. Goranu sam organizirao odlazak na Australian Open s Brunom Kresojom, kada je Goran stigao do četvrtfinala. Gulbis je bio kod mene od 12. do 19. godine. S Novakom se dalo trenirati, radio je na terenu sve što sam želio. I on je bio taj koji me pozvao u Davis Cup reprezentaciju Srbije kako bih pokazao smjer kojim treba ići.
I danas uživate na terenu?
– Na terenu sam od 10 do 12 te od 14 do 16 sati. Meni je dan bez tenisa dosta dug! Sportaš sam od glave do pete i nisam za ispijanja kava po kafićima. Sada radim s četiri mlada tenisača. Imaju određeni talent i s velikim radom mogli bi nešto postići. Više od toga ne želim, odbio sam jako puno ljudi u posljednjih 15 mjeseci, iako i danas mislim da imam 38 godina. Pa se čudim kada me nešto boli… Zadovoljan sam što i u ovim godinama mogu igrati, radim ono što znam i volim. Samo, nije lako naći »tvrdog« momka, s kvalitetom, od kojeg možeš raditi igrača. A hoće li biti šampion ili šampinjon…
Zahvaljujući vašoj suradnji s TK-om »Opatija« u klubu će niknuti balon?
– Niknut će u listopadu. Ja sam profesionalac, ne mogu čekati da stane kiša. Bit će napravljen tako da i ljeti bude dobro. Balon je nužnost, ne samo za mene, već i za druge trenere. Uprava i predsjednik su jako zadovoljni jer donijet ću im neke stvarčice, jedan pobjednički hod u Davis Cupu. Mislim da sam napravio pravu stvar i toga ću se držati.
Jeste li zatekli neke mlade talente u klubu?
Imamo Ćorića
Što vam se još sviđa u Opatiji, osim lungomarea?
– Opatija ima tradiciju od 175 godina turizma. Opatija je hrvatski Monte Carlo. Ne po financijskoj snazi, već po nekoj tradiciji. Tu imam i nekoliko prijatelja, tri, četiri obitelji s kojima se posjećujemo. U Lovranu je i Pero Skansi.
Aktualni trenutak hrvatskoga tenisa?
– Imamo Marina Čilića, koji mi je drag. Goran Ivanišević kaže da može biti kao Ferrer, ali nije. Ili još nije. Ili kao Del Potro. Za Ljubičića sam rekao da vrijedi od petog do 15. mjesta, a bio je treći. Je li Čilić za prvih pet, veliko je pitanje. Karlović je pri kraju karijere, Dodig pretpostavljam također, ali imamo Bornu Ćorića, nadu koji je pobjedom nad Janowiczem u Davis Cupu poslao signal da može biti dobar. Imamo jako dobre mlade cure, Vekić i Konjuh. Očekivanja su možda i prevelika nakon osvajanja »salatare« 2005. godine. Mi taj Davis Cup nismo iskoristili, pogotovo Goran. Dao bih Goranu u ruke natjecateljski pogon. On je s Čačićem imao problema, a ja s tim apsolutno nisam imao nikakve veze. Bez obzira na Krajana, kojeg izuzetno cijenim, Goranu bi trebalo dati da odlučuje. Ma, u Hrvatskoj se uvijek igrao pristojan tenis. Bilo je boljih i lošijih generacija, ali hvala Bogu, vidio sam mogućnost generacije Ivaniševića, Ljubičića i Ančića, s mojim »know-howom« došli smo na Mount Everest. To mi je bila velika zadovoljština.
