Penjati je počela prije nepune tri godine, a ovoga je ljeta u Vranjači na Velebitu svladala Happy End, smjer težine 8a. Riječ je o razini koju je prije nje dosegnulo tek nekoliko zadarskih penjača, ali nijedna penjačica.

Maja Perinović, članica Sportskog penjačkog kluba Paklenica i trenerica njegovih najmlađih članova, svoj rezultat ipak ne smatra nedostižnim.

Godine provedene u natjecateljskom biciklizmu naučile su je disciplini i kontinuitetu, dok joj je penjanje pokazalo da fizička snaga nije jedini preduvjet uspjeha. Tehnika, koncentracija, strpljenje i spremnost na ponavljanja često su jednako važni.

Maja Perinovic / Foto: Mate Komina

U penjanje je ušla gotovo slučajno. Susrela je stare poznanike koji su je poveli na stijenu, upoznala zadarsku penjačku ekipu i vrlo brzo se potpuno posvetila novom sportu.

– Čim sam počela, mislim da sam gotovo svaki dan sljedećih mjesec dana odlazila u penjačku dvoranu, prisjeća se Perinović.

Sportska rutina koju nosi još od djetinjstva brzo se prenijela i na novu strast.

– Budući da dolazim iz sportske pozadine, penjanju sam pristupila dosta sustavno, disciplinirano i organizirano. Napravim plan treninga i držim ga se jer mi to dolazi prirodno. Neke si dane motiviraniji, neke manje, ali ja trening svejedno odradim, govori Perinović.

UPORNOST I DISCIPLINA

Posebno ju je privuklo penjanje na prirodnoj stijeni. Posljednjih godinu i pol gotovo nije bilo tjedna u kojem nije otišla penjati na otvorenom, a nisu ih uvijek zaustavljale ni zimske temperature.

– Znali smo doći u Karin, u kanjon rijeke Bijele, i ložiti vatru ispod smjera samo da malo ugrijemo prste pa da možemo nešto penjati. Naravno, to nije pravo penjanje, ali mislim da se sve na kraju zbraja. Penjanje u prirodi jako volim. To mi je poseban oblik isključivanja i relaksacije, ali istodobno i pomicanja vlastitih granica, ističe Perinović.

Smjer Happy End, kaže, potpuno odgovara njegovu karakteru jer najteži dio dolazi upravo na završetku.

– Prvi je dio fizički zahtjevan, ali najteži detalj čeka na samom kraju, kada si već umoran. On je više tehnički nego stvar snage i upravo daje cijelom smjeru težinu, objašnjava Perinović, koja je tako postala prva zadarska penjačica koja je svladala smjer težine 8a. Ipak, od te ocjene ne želi stvarati mit.

– Ne želim nikoga uvrijediti, ali rekla bih da je 8a još uvijek dosta rekreativna razina. Zahtijeva određenu posvećenost, ali daleko je to od pravog profesionalnog penjanja. Nije nemoguće, ističe i dodaje kako je više od same brojke raduje činjenica da je prvi put toliko dugo i uporno radila na jednom penjačkom problemu.

Upravo u brojnim neuspjelim pokušajima vidi jednu od najvećih vrijednosti penjanja.

– Ljudi često kažu da nema ljepote u tome da nešto pokušavaš toliko puta, ali mislim da baš u tome postoji nešto posebno. Mnogo je veći gušt kada na kraju uspiješ jer znaš koliko si se dao. Kada nešto napraviš bez velikog truda, pomisliš da to svatko može. Ovako znaš da si stvarno morao zapeti, jasna je naša sugovornica koja je takav odnos prema treningu izgradila tijekom godina provedenih u biciklizmu, kojim se počela baviti s deset ili jedanaest godina.

Biciklizam joj je dao disciplinu, ali između njega i penjanja vidi veliku razliku. Natjecateljski biciklizam smatra gotovo potpuno fizičkim sportom, dok penjanje podjednako traži vještinu i mentalnu snagu.

U penjanju možeš biti fizički slabiji, a penjati bolje. Važno je kako raspoređuješ težinu, gdje postavljaš noge, kako okrećeš tijelo i izvodiš pokret. Čak i ako fizički nisi najjači, možeš biti najbolji penjač. U biciklizmu moraš biti iznimno fizički spreman. Naravno da postoji taktika, ali bez fizičke spreme nema ničega, jasna je Perinović.

– Još važniju razliku primijetila je čim je počela penjati na prirodnoj stijeni. U penjanju nije pronašla nezdravo rivalstvo, nego zajednicu u kojoj se uspjeh drugoga doživljava kao razlog za zajedničko zadovoljstvo.

– Najljepše mi je to što nema natjecanja s drugim ljudima. Natječeš se sa samim sobom, a svi su jedni drugima podrška. To me fasciniralo već na prvim penjanjima i upravo me zadržalo u ovom sportu. Čak se i na penjačkim natjecanjima navija za svakoga, govori Perinović.

PRECIZNA RUTINA

Penjačku zajednicu čine vrlo različiti ljudi, ali sve ih, kaže, povezuje ista zaokupljenost problemom koji pokušavaju riješiti.

– Probaš neki smjer i on te obuzme. Ne možeš prestati razmišljati o njemu dok ga ne riješiš. Nešto pokušaš, vidiš da ne ide i onda moraš pronaći način na koji će ići. U prirodi si, u društvu, cijeli ti je dan ispunjen. Penjanje je baš zaraza, ističe naša sugovornica koja danas svoje iskustvo prenosi najmlađim članovima kluba.

Ulogu trenerice preuzela je kada dotadašnji trener više nije mogao voditi djecu. Pokazalo se kako podučavanje istodobno mijenja i njezino vlastito penjanje.

– Dok ih promatraš na treningu, moraš razmišljati kako bi sa svojim tijelom trebali doći do određenog mjesta, kako se okrenuti, rasporediti težinu te gdje staviti nogu ili ruku. Tako učiš i za sebe. Razvio mi se potpuno drukčiji način razmišljanja o penjanju i otvorila mi se ogromna paleta pokreta, pojašnjava Perinović. Za vlastiti razvoj zahvalna je i penjačima s kojima je provodila vrijeme na stijeni, od zadarskih i starigradskih kolega do Igora Ćorka, kojega u posljednje vrijeme smatra jednim od svojih najvažnijih mentora. Penjanje s ljudima čija je granica »teškog« znatno viša, kaže, mijenja i percepciju vlastitih mogućnosti.

– U penjanju ti se podigne svijest o tome što je moguće, što je teško, a što nije. Sve postane relativno, govori Perinović kojoj je žao vidjeti sposobne penjače koji sami sebi unaprijed zatvaraju vrata.

– Vidim ljude koji su jaki i sposobni, ali misle da nešto ne mogu. A zapravo sigurno mogu. Treba vjerovati. Ni ja nisam vjerovala da ove sezone mogu ispenjati Happy End, ali ideš i pokušaš. Vidiš ide li, a ako ne ide, i to je informacija. Sigurno će biti smjerova koji će mi dati pljusku i na kojima neću moći ništa, ali to je normalno, poručuje.

Iza spontanosti na stijeni stoji precizna rutina. Penjanje na otvorenom ovisi o vremenu i partnerima pa raspored mora ostati fleksibilan, no Perinović najčešće dva dana tjedno trenira u dvorani, a dva provodi na stijeni. Od proljeća vodi i dnevnik penjanja u koji upisuje planove treninga, smjerove i detalje koje je uočila na stijeni.

– Najvažnije je biti konstantan i iz tjedna u tjedan raditi, naglašava.

PROFESIONALKA U GLAVI

Premda ozbiljno trenira, radi s djecom i penje smjerove koje doseže mali broj zadarskih penjača, sebe ipak ne naziva profesionalnom penjačicom.

– Ja sam profesionalka u glavi, kaže kroz smijeh i dodaje kako je profesionalno penjanje potpuno drugi svijet.

– To su ljudi koji žive od penjanja, koji su od malih nogu u tome i kojima je gotovo sve što rade povezano s penjanjem. Mi ipak imamo i ostatak života, govori Perinović koja je upravo u tome, nakon godina natjecateljskog biciklizma, pronašla ono što joj danas odgovara.

– Dok se baviš biciklizmom na toj razini, cijeli život posvetiš jednoj stvari pa je mnogo veći pritisak na izvedbi. Ako ti ne ide, osjećaš se puno lošije, kao da je to jedino što postoji. Penjanje je iz gušta. Želiš pronaći svoju granicu i pomicati je dok ide, ali ništa se strašno neće dogoditi ako sutra prestaneš penjati ili ispenješ neku šesticu. I dalje ćeš provesti dan na stijeni, družiti se, osiguravati druge i navijati za njih, kao što će oni navijati za tebe, ističe.

Iskustvo i teže ocjene ne znače da strah nestaje. Perinović ga smatra prirodnom i zdravom reakcijom, a paradoksalno je, kaže, što ga je ponekad lakše zaboraviti upravo na najtežim smjerovima.

– Tada se moraš toliko usredotočiti na pokrete i ono što želiš napraviti da prestaneš razmišljati o padu, visini i svemu ostalome. Valjda je sve u tome kamo usmjeriš pažnju, pojašnjava.

Granice su ipak individualne i nitko se, naglašava, ne bi trebao dokazivati drugima.

– Netko se boji manje, netko više. Treba slušati sebe i ne ulaziti u nešto što nam nije ugodno. Ne treba misliti da se ni mi ne bismo trebali bojati samo zato što se netko drugi ne boji. Radi ono u čemu uživaš, a ne nešto samo zato što ti je netko rekao da bi tako trebalo. U penjanju je sve dobro ako je to ono što ti želiš raditi, zaključuje Perinović.