RIJEKA  »Htio sam dovesti Dragana Mancea, razgovarali smo i odbio je. Ispada da Rijeka nije na razini njegovih nogometnih ambicija« – pričao je slavni Joško Skoblar u jednoj od nevezanih ćakula u doba kada su nogometaši Rijeke pod njegovim vodstvom na teške muke stavljali Real, a na nezapamćeno prepunoj Kantridi nisu uspjeli pobijediti Crvenu zvezdu (0:0), da bi postali prvaci bivše države. To nije zadovoljavalo ambicije legendarnog igrača i trenera koji je stalno težio višemu, do danas kroz tolika desetljeća u ušima zvoni njegov zaključak: »Ne možemo dovesti igrača iz takozvane Velike četvorke, osim ako tamo nije otpisan«.

U Hrvatskoj je Velika četvorka prepolovljena na Dinamo i Hajduk, ali kao u nekoj kazališnoj predstavi u kojoj nakon premijere stižu nebrojene reprize, do danas se mijenjaju imena na pozornici, generacije igrača i trenera, ali u Rijeku će iz ovih klubova doći neki igrač samo ako u Zagrebu i Splitu više ne misle da će im biti teže bez njegovih usluga. Stoga u ovakvom odnosu snaga za osvajanje trofeja, u ovom slučaju blistave duple krune, Bijeli moraju napraviti podvig za pamćenje, poput onoga koji su ostvarili trener Radomir Đalović i njegovi momci da bi pred nosom favoritima doveli na Rujevicu titulu državnog prvaka kojoj su pridodali i hrvatski Kup.

Daleka adresa

Ovaj nogometni primjer samo je dio u mozaiku riječkog loptačkog sporta, na slici koja je zapravo »stalni postav« izložbe kojoj svjedoče zaljubljenici u razne klubove grada na Rječini. Nove kockice nadodane su još dok nije bila zaključena sezona vaterpolskih natjecanja, tada je već potvrđeno da Primorjaši i mladi reprezentativci Mauro Ivan Čubranić i Viktor Tončinić odlaze u Mladost. Budući da im je pridodan i nadareni Karlo Babić, priča o neprestalnom trganju raznoraznih riječkih loptačkih sportova, nažalost, dobija dodatnu potvrdu.

Primorje EB je i prošle sezone izgubilo bitna riječka imena, poput Nike Čubranića i Lovre Paparića, uspjelo je nekako stvoriti kompetitivnu momčad za vrlo jaku Premier Regionalnu ligu, nada se da će i sada uspjeti to ponoviti s nekim novim igračima.

Osim u vodi, slična je priča i na suhom, tolikih desetljeća iz Rijeke odlaze veliki rukometni talenti koji sjaje u drugim sredinama, osvajaju medalje, a riječki navijači ih vide uživo samo na jednom od tolikih dočeka kojima u Rijeci desetljećima svjedočimo kada se gradski dečki vrate kući s nekom od medalja sa SP-a, EP-a ili OI-a, ali kao članovi klubova koji su na nekoj dalekoj adresi. Zbog njih ne treba voditi borbe, dovoljan je mig nekog moćnog sa strane i priča je završena.

Magarac i batine

Izuzetak su rukometne ere pokojnih Petra Čarića i Pere Bracanovića kada je Zamet dovodio asove najveće svjetske kvalitete, da ne govorimo o nezaboravnim sezonama »predsjednika svih predsjednika«, Primorjaša Predraga Slobode, kada je sjaj zvijezda na bazenu bio holivudski, u momčadi su bili »osmorica veličanstvenih«, toliko je bilo olimpijskih prvaka.

Nekad bilo, sad se spominjalo, ovo su tek bljeskovi munje usred mraka. Treneri iznova silom prilika uvijek kreću ispočetka, dok navijači slušaju vijesti o odlasku talenata, toliko se sve ponavlja da su svi na ovo navikli kao magarac na batine. To ipak ne znači da magarac ne pati od udaraca koje prima desetljećima.