RIJEKA Svaki grad nikada ne zaboravlja na zgode iz svog starog središta, vrijedi to i za Rijeku. Ljubav prema tom epicentru riječkog života oživio je neumorni entuzijast Alesio Komar, koji je dao sve od sebe u organizaciji trećeg Memorijala Marin Tabar, evovciranje uspomena na najveću nogometnu legendu ovog starog riječkog kvarta, momka čije su se produkcije u tandemu s bratom Milom u pričama prenosile s koljena na koljeno.

Sjećajući se epizoda svoje mladosti, tolikim poznatim nazočnima pogled je instiktivno letio k atraktivnom muralu, k fotografiji starogradskog reprezentativca Mladena Mladenovića, koji je kao dijete zaigrao u najslavijoj ekipi u povijesti tada iznimno popularnog riječkog malog nogometa, kao i brojnim slavnim prvoligaškim igračima koji su razglašavali ime Rijeke na elitnom zagrebačkom turniru »Kutija šibica« i diljem Hrvatske.

Marinov brat Mile, supruga Silvana, sin Marko i kći Iva, koja se uz tatu naigrala nogometa da bi postala najbolja rukometašica Zameta, uživali su u svibanskom danu. Vjekoslav Miletić, Nikica Milenković i Mladen Mladenović samo su neka od istrgnutih latica iz buketa poznatih koji su došli oživjeti uspomene na voljenog Marina, gostiju je bilo čak i iz Senja.

Marinovi suigrači, Miro Brnelić, Žuža, Brala »Kupus«, »Bugar«, Vittori i toliki junaci starogradskih kala i kaleta, kvarta koji je imao srce i dušu, radosno su prepričavali bezbrojne događaje. Sanjina Ugarkovića i njegovu Rijeku su pozdravili burnim pljeskom, nadajući se titulu hrvatskog prvaka u futsalu. Nije ovakav događaj mogao zaobići Mladena Hodaka, koji je ustrojio Stari grad, bio je predsjednik kluba.

Sejo Gugić i brat mu Huska uljepšali su ionako ugodnu atmosferu u kojoj su zagrljaji, dosjetke i zdravice samo vrvili. Naravno, pjevanje gradske neslužbene himne »Najdraža Rijeko« u izvedbi Voljena Grba i Olivere Baljak svima je uljepšalo dan.

– Dijete sam Starog grada – zadovoljno je napomenula Olivera Baljak, tolike godine prva dama riječkog glumišta. – Rasla sam u ovim ulicama. Uvijek s ponosom kažem da sam cura iz Starog grada. neki dečki su se uvijek tukli s onima s tržnice, s onima s Konta ili sa Zameta, ali mi cure iz Starog grada smo bile zaštićene, nije nas se smjelo dirati. Mogla sam proći i u«kaubojskim« danima, u bilo koje doba dana grada i noći.

Mladen Hodak je imao viziju, uz skup talentirane djeci i stvorio je klub.

– Nogomet se u Starom gradu počeo razvijati još 1960. godine – podsjetio je Hodak, dijete ovog dijela Rijeke. – Generacija s braćom Tabar je igrala najljepši nogomet. Bili su najatraktivniji, a Marin je jedan od rijetkih virtuoza nogometa, imao je talent i urođeni osjećaj za loptu. On je za nas vječan, znak jednakosti između njega i malog nogometa. Sad se igra s loptom koja se lijepi za loptu, onda je bilo i »krumpira«, a igralo se i po kiši, na asfaltu. Znalo se igrati i između dva kamena, nismo imali stativa pa bi utakmoice bile prekinute zbog svađe je li bio gol ili ne.