Naravno da Ante Rebić, Marko Livaja i ostatak društva još uvijek ne mogu stati u istu rečenicu s Prosinečkim, Šukerom, Bobanom, Jarnijem, Štimcem... Ali imaju pravo na snove
»Ovo je podsjetnik na djecu koja su nas nadvisila u svemu. Na djecu koja su znala pobijediti i nisu zaboravila pobjeđivati. Na djecu koja traju više od vremena u kojem su se rodila. Na djecu koja traju šire od neba pod kojim su odrasla. Na djecu koja su nadživjela zemlju za koju su igrala. Na djecu različitih vjera. Na djecu s istim nadimkom: čileanci!«
Drage uspomene
Hrvatska reprezentacija do 20 godina u subotu je kao prvoplasirana u skupini izborila plasman u osminu finala Svjetskoga prvenstva u Turskoj u kojem će u srijedu protiv Čilea tražiti plasman među osam najboljih momčadi na svijetu. Ime protivnika priziva neke drage čileanske uspomene koje ne blijede unatoč činjenici da su »čileanci« odavno u nogometnoj mirovini. Imaju li mladići koje vodi Dinko Jeličić pravo nadati se blistavoj budućnosti koju su mahom dohvatili njihovi slavni prethodnici?
Omladinska svjetska prvenstva igraju se od 1977. godine i redovito su ugošćavala velika nogometna imena poput Diega Armanda Maradone (1979.), Marca Van Bastena, Bebeta (1983.), Tafarela (1985.), Diega Simeonea, Fernanda Couta (1989.), Luisa Figa, Manuela Rui Coste (1991.), Marija Žardela (1993.), Raula, Ivana De La Pene, Fernanda Morientesa, Denilsona (1995.), Nicolasa Anelke, Thierryja Henryja, Michaela Owena, Juana Romana Riquelmea (1997.), Ikera Casillasa, Xavija, Ronaldinha, Diega Forlana (1999.), Arjena Robbena, Kake (2001.), Javiera Masquerana, Carlosa Teveza, Danija Alvesa (2003.), Lionela Messija, Cesca Fabregasa (2005.),Juana Mate, Angela Di Marije, Kuna Aguera (2007.), Joridija Albe (2009.)…
Međutim, nikad iz jedne generacije nije izašlo toliko velikih igrača. Robert Prosinečki, Davor Šuker, Robert Jarni i Predrag Mijatović igrali su u »Real Madridu«, Prosinečki i u »Barceloni«, Zvonimir Boban u »Milanu«, Igor Štimac napravio karijeru igrama u »Cadizu«, »Derby Countyju« i »West Hamu«, Dubravko Pavličić postao legenda »Alicantea«, Branko Brnović dugo igrao u »Espanyolu«, Gordan Petrić napravio uspješnu karijeru u »Glasgow Rangersima«, Branislav Leković branio u »Malagi«…
Nezahvalne usporedbe
Uvijek je nezahvalno uspoređivati generacije i povlačiti paralele između sadašnjosti i ne tako bliske prošlosti i naravno da Ante Rebić, Marko Livaja i ostatak društva još uvijek ne mogu stati u istu rečenicu s Prosinečkim, Šukerom, Bobanom, Jarnijem, Štimcem… Ali imaju pravo na snove. Njih im nitko ne može ukrasti. Šteta je samo što netko u čelništvu Hrvatskoga nogometnoga saveza nije osjetio aktualni trenutak, »namirisao« jednu nadarenu generaciju i poslao u Tursku reprezentaciju u najjačem sastavu s Kovačićem, Halilovićem, Radoševićem…
A ne da na konačnom Jeličićevom popisu najviše igrača bude iz sesvetskoga »Radnika«, uz dužno poštovanje prema drugoligšu iz zagrebačkoga predgrađa. »Čileanci« i jesu postali to što jesu, jer su na pragu dvadesetih godina bili nositelji igre u najjačim klubovima jugoslavenske lige koja je na zalasku osamdesetih itekako nešto značila u europskim okvirima.
