Pitanje pristupa

Puljani su otkrili tajnu uspjeha u sudaru s bijelima: “Ušli smo »nabrijani« u utakmicu, za razliku od Riječana”

Roberto Car

Antonio Ivančić/D. MEMEDOVIĆ

Antonio Ivančić/D. MEMEDOVIĆ

Proslavili smo odmah nakon susreta s Demonima. Popeli smo se na sjevernu tribinu i slavili zajedno s njima koji su bili ispod - rekao je jedan od junaka polufinalnog ogleda, dvostruki asistent Antonio Ivančić



 PULA »Noći istarske« odzvanjale su još dugo nakon polufinalnog susreta Kupa Hrvatske na »Drosini«. Nogometaši Istre 1961 su nakon 3:2 pobjede protiv »dragih susjeda preko Učke« vrijedne prolaska u drugo finale kluba u povijesti, ostali slaviti s navijačima. Imalo se i što slaviti nakon onakve utakmice. Posebno onih 45 minuta koji će se dugo pamtiti, zaključenih s nestvarnih 3:0.


– Proslavili smo odmah nakon susreta s Demonima. Popeli smo se na sjevernu tribinu i slavili zajedno s njima koji su bili ispod. Bilo je pjesme, veselja, čak i poneka baklja. Top proslava. Potom je dio igrača i navijača otišao na Portaratu, ali tamo su se kratko zadržali zbog epidemioloških mjera – rekao je jedan od junaka polufinalnog ogleda s Rijekom, dvostruki asistent Antonio Ivančić.


Zapravo, Ivančić je bio upitan za nastup do posljednjeg trenutka.




– Prije utakmice s Hajdukom sam osjetio bol u kvadricepsu, ali nisam stao, već sam nastavio trenirati. Međutim, u petak me baš »presjeklo« i tek sam onda krenuo s terapijom. Preskočio sam ogled s Hajdukom da bi odradio terapiju i bio spreman za kup susret s Rijekom. Tek sam u utorak odradio prvi trening. Ispostavilo se da imam rupturu od 8 milimetara, ali inzistirao sam da igram i liječnička služba mi je na kraju ipak dala »zeleno svijetlo«.


Bio je to puno pogodak.


– Ušli smo »nabrijani« u utakmicu, za razliku od Riječana, i odigrali najbolje poluvrijeme otkako sam u klubu. Bili smo okomiti, ubojiti i mogli smo postići još koji gol do odmora. Puno više smo htjeli od njih proći u finale i to se vidjelo na travnjaku. Zapravo, takvi trebamo uvijek biti kad igramo na našem stadionu.


U nastavku su Riječani krenuli »na silu« i uz dva spretno-sretna gola, jer Drmićev udarac je Tomašević skrenuo dovoljno da prevari Lučića, a onakav jedanaesterac ne bi dosudio ni trener Tomić, »zakuhali« susret.


– Nismo slavili na odmoru, dogovor je bio da idemo bez straha u nastavak. Žao mi je što su Riječani zabili dva gola jer ih po igri nisu zaslužili. Još su ih postigli baš u pravo vrijeme za mogući preokret. Želio sam i nadao se da ćemo mirnije odraditi završnicu, ali nema boljeg osjećaja nego kad je sudac odsvirao kraj.


Prolazom u finale ova je generacija već ušla u povijesne knjige pulskog nogometa, a daleko od toga da je rekla zadnju riječ. Uostalom, valja još osigurati i prvoligaški ostanak.


– Sad ovaj veliki uspjeh treba iskoristiti za predstojeće prvenstvene susrete, počevši od nedjeljnog gostovanja kod Dinama. Vjerujem da će nas ova pobjeda ponovo podići i da ćemo priuštiti još slavlja našim navijačima. Baš mi je krivo što nije bilo gledatelja na tribinama. Siguran sam da bi stadion bio dobro ispunjen i bila bi dobra atmosfera. No, dobro je i ovako, okrenuli smo sve na pozitivu, ispisali povijest i razveselili navijače koji najviše vole baš pobjede nad Rijekom. Sve je ispalo savršeno, da smo sami pisali scenarij, ne bismo ga bolje napisali – zaključio je presretni Ivančić.