RIJEKA – Puno tuge, dosta gorčine i poneka suza u oku samih promatrača, ali i igrača Rijeke, mogla se vidjeti nakon odlučujućeg boja za Rabuzinovo sunce koje će do neke nove prilike grijati grad podno Medvednice. Rijeka i Kvarner znaju njegov sjaj i toplinu, uostalom zadnjeg desetljeća u trofejnijoj eri Damira Miškovića ono je čak četiri puta stizalo u grad koji teče. Momčad s Rujevice bila je majstor natjecanja koje nije samo stvar prestiža. Ili utjehe, kako mu mnogi tepaju.

Riječani su do srijede tri puta u četiri navrata »uzimali mjeru« Zagrepčanima u borbi za Rabuzina, ovog puta sve je poprilično bilo u znaku Modrih. Zasluženo, jer Dinamo je u posljednje vrijeme podigao obrtaje igre i odigrao svoju najbolju utakmicu protiv Rijeke. Iako, Bijeli su bili poduzetnija i opasnija momčad prvih dvadesetak minuta. Bili su bolji u većem dijelu utakmice sezone u borbi za naslov, ali oba puta su bolno prizemljeni. Protiv Dinama u HNL-u se, jednostavno, od dojma ne živi. Sreću i uspjeh donose samo golovi uglavnom napadača. A oni riječki su nekako nestali u posljednje vrijeme.

Statistika je za Bijele u sudaru s najboljom hrvatskom momčadi jasna. I porazna. U šest utakmica doživjeli su četiri poraza, uz dva remija. Za jedan trofej kojem se bilo tako blizu, a tako daleko, jednom se minimalno mora pobijediti Dinamo.

Zamijenjene uloge

Rijeka je puno toga imala ove sezone u svojim rukama i nogama, ali one su na neki način zadrhtale, pa i bile pomalo staklene onda kad je najviše trebalo. Praktički, sve se počelo urušavati krajem prošlog mjeseca, kad je Lokomotiva projurila kraj »riječke postaje« u Kranjčevićevoj. Od tada momčad Željka Sopića doživjela je pet poraza uz jedan kup remi (0:0). Ostavilo bi traga to i kod puno kvalitetnijih momčadi u trenutku kad se fokus prebacio na Kup.

Sopić i igrači unatoč svemu hvalili su ozračje, ali teško je držati momčad konstantno »našpananu« i motiviranu kad u 25 dana nakon svake nove utakmice igrači doma odlaze pognutih glava. Dobro se to vidjelo i u najnovijem ogledu velikog uloga. Nije da Rijekini igrači nisu htjeli, ali Dinamovi su ipak izgledali »nabrijaniji« i željniji uspjeha. Praktički kao da su momčadi zamijenile uloge nakon svega što ih je krasilo ove sezone.

Sergej Jakirović udahnuo je Modrima život, Željko Sopić svoju momčad nije uspio dignuti kad je najviše trebalo. Unatoč svojim znanim motivatorskim vještinama. Istina, u pitanju je i kvaliteta. A Baturina je u ovoj utakmici pokazao raskoš, dragulj hrvatskog nogometa nije slučajno navredniji igrač HNL-a. Još kad se njemu pridoda onaj pravi Petković koji već samom svojom pojavom drži u šahu cijelu riječku obranu, a neki drugi nogomet igra Theophile, uz pravi pristup gostiju, riječke akcije strmoglavo su padale. Sad je bespredmetno govoriti o tome i je li Jakirović »prevario« Sopića s jednim klasičnim igračem više u vezi. I je li trebao braniti Labrović kad je Zlomislić ipak bio najbolji Rijekin igrač…

Vrijeme preispitivanja

Sopić i igrači propustili su veliku priliku i ostali bez trofeja. A odmah potom u takvim situacijama obično se traže krivci. I krenu (ne)utemeljene priče o tome je li Pjaca trebao na klupu na poluvremenu, unatoč tome što ga njegova koljena »slušaju«, do toga hoće li Sopić zadržati i dalje povjerenje predsjednika Damira Miškovića koji je to pitanje nazvao glupim.

Puno je različitih mišljenja i ocjena o (ne)uspješnoj sezoni. Ali dojam je da riječke navijače, pa i igrače, više trenutno »drži« razočaranje. Uostalom, gledatelji su, nakon što su svoje igrače ispratili pljeskom podrške, uoči dodjele trofeja Zagrepčanima napustili stadion. I tom gestom donekle rekli puno toga. Nakon Hajduka, u njihovom dvorištu Rabuzinovo sunce digao je Dinamo. U smiraju obećavajuće sezone dogodio se najgori scenarij za momčad koja je igrala najvećim dijelom atraktivan, napadački nogomet. No, od pohvala se ne živi…

Sljedećih dana i tjedana puno će se stvari preispitivati. Mišković je prije nekoliko dana znakovito istaknuo kako je razočaran glede izgubljenog prvenstva, iako je sezona bila više nego dobra. Rujevicu »drže i peru« pomiješani osjećaji… Ali Rijeka ima dobru perspektivu. Sinergija s navijačima bit će opet riječki forte za europske izazove velikih očekivanja i iskušenja. U domaćim natjecanjima pak ovakve prilike više ne smiju ući u egidu »propuštene«.