Francuski povjesničar nogometa

Paul Dietschy: Skoblar nije cijenjen samo kao nogometaš, on je simbol vremena

Tihomir Ponoš

Foto D. Kovačević

Foto D. Kovačević

Tri utakmice Dietschy posebno ističe zbog važnosti koje su imale u francuskom nogometu. Prva je utakmica Hajduka i St. Etiennea u Kupu prvaka, potom »Platinijevo remek-djelo«, utakmica protiv Jugoslavije na Euru 1984. godine, te »Thuramovo čudo«, polufinale Francuske i Hrvatske na SP-u 1998. godine



Josip Skoblar jedna je od dvije legende Olympique Marseillea (druga je Jean-Pierre Papin) koji je u Marseilleu postao i simbol vremena. Tako šest sezona nogometaša kojega su u Francuskoj prozvali »Dalmatinski orao« ocjenjuje francuski povjesničar nogometa Paul Deitschy, koji je u sklopu Rendez-Vous festivala održao predavanje »Francuski nogomet i njegove veze s Hrvatskom«. Skoblar je u šest sezona u Olympiqueu zabio 151 gol. U sezoni 1970/71. zabio je 44 gola što je i danas rekord francuskih prvenstava, a u toj sezoni je osvojio i europsku zlatnu kopačku. Još je dva puta bio najbolji strijelac lige. Dietschy navodi da je Skoblar došao u Marseille u vrijeme duboke krize francuskog nogometa, a otišao na početku novog vala francuskog nogometa.


– Možda je zaslužio igrati i u većem klubu nego što je tada bio Olympique Marseille – smatra Dietschy. – No, Skoblar nije bio cijenjen samo zbog svoje nogometne kvalitete. On je postao i simbol vremena, a to je vrijeme kada se o Marseilleu snimaju filmovi poput »Francuske veze«, a bio je na glasu i zbog svog temperamenta. I danas se pamti što je učinio u četvrtfinalnoj utakmici francuskog kupa 1973. godine protiv Olympique Lyona. Čuvao ga je mladi Raymond Domenech koji je, mladosti unatoč, već stekao nadimak »mesar s Gerlanda«. U skladu sa svojim nadimkom igrao je i protiv Skoblara, tukao ga, provocirao, a onda ga je u 43. minuti utakmice Skoblar nokautirao tako da se o tom nokautu i danas povremeno priča u francuskim nogometnim krugovima. 


Tri utakmice


Dietschy je ukratko elaborirao povijest nogometnih odnosa Francuske i Jugoslavije, odnosno Hrvatske. Prije Drugog svjetskog rata niti jedna od njih nije smatrana velikom nogometnom nacijom. Nakon Drugog svjetskog rata, u razdoblju do 1968. godine Jugoslavija je bila »crna mačka« za Francusku. U 13 utakmica pobijedila je sedam puta, a francuska reprezentacija samo dva puta. Francuska se zbog Jugoslavije nije uspijevala kvalificirati na svjetska i europska prvenstva, na svjetskim prvenstvima gubila je utakmice, a ni to što je upravo Francuska eliminirala Jugoslaviju u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo nije bilo utješno zbog slabog nastupa tricolora u Engleskoj.




Tri je utakmice Dietschy posebno istaknuo zbog važnosti koje su imale u francuskom nogometu. Prva je susret, dvomeč Hajduka i St. Etiennea u Kupu prvaka u sezoni 1974/1975. Hajduk je tada bio, tvrdi Dietschy, jedan od vodećih europskih klubova. Dva su se prvaka susrela u osmini finala. Hajduk je u prvoj utakmici pobijedio 4:1, u  drugoj nakon produžetaka i poraza 5:1 ispao iz daljnjeg natjecanja.


– To je bila utakmica od goleme važnosti za St. Etienne, za njega utemeljujuća utakmica.  Godinu dana nakon toga igrali su finale Kupa prvaka – kazao je Dietschy, inače profesor suvremene povijesti na sveučilištu Franche-Comte. 


Druga je ona koju Francuzi zovu »Platinijevo remek-djelo«, utakmica protiv Jugoslavije na Euru 1984. Francuska je pobijedila 3:2, a Platini je prvi gol zabio lijevom nogom, drugi glavom, treći iz slobodnog udarca. Treća je »Thuramovo čudo« i polufinalna utakmica Francuske i Hrvatske na Svjetskom prvenstvu 1998. godine.


– Kada je Hrvatska povela pomislio sam »gotovo je«. Sada će nam sakriti loptu, znam koliko su to dobri i tehnički potkovani igrači. Znamo kako je završilo, Thuram nikada prije i nikada poslije nije zabio za reprezentaciju – prisjećao se francuski povjesničar. – Ipak, na kraju prvenstva dvije su nacije bile sretne: francuska zbog osvojenog naslova, a hrvatska zbog trećeg mjesta.


Tomislav Ivić


U kratkom pregledu gotovo 90 godina nogometne povijesti istaknuo je, osim Skoblara, nekoliko igrača i trenera. Sedamdesetih i ranih osamdesetih tri su igrača snažno utjecala na nogomet u Francuskoj. Golman Ivan Ćurković svojim je odnosom prema poslu pojačao radne i profesionalne navike. Ivan Šurjak odigrao je u PSG-u samo jednu sezonu, ali je zapamćen kao artist. Safet Sušić legenda je PSG i Dietschy ga smatra nogometašem iz Jugoslavije koji je najsnažnije utjecao na nogomet u njegovoj domovini.


– U vrijeme kada je Sušić igrao u PSG-u nogomet je bio mnogo više na televiziji nego kad je igrao Skoblar, a za razliku od Skoblara došao je u mladi klub, s tada skromnom tradicijom pa mu je na neki način bilo lakše postići takav utjecaj – objasnio je Dietschy.


Još je tri osobe istaknuo kao one koji su donijeli itekakvu dodanu vrijednost. Trener Tomislav Ivić u dvije je sezone koliko je trenirao PSG donio radne navike, odnos prema poslu i profesionalnost kakva je do tada bila nepoznata.


Slabije veze


– Klub je tada bio u krizi, a Ivić je uspio osvojiti drugo mjesto u prvenstvu. Morao je otići jer je njegov stil bio predefenzivan za Pariz. Znate, u Parizu se uvijek mora točiti šampanjac – rekao je Dietschy. Istaknuo je još dva igrača koji su u Francusku došli iz Hajduka. Alen Bokšić bio je fizički snažan igrač, vrlo brz, prvi strijelac lige u sezoni u kojoj je s Olympique Marseillesom osvojio naslov prvaka Europe. Aljoša Asanović igrač je po Dietschyjevom ukusu, »malo spor, ali vrlo elegantan. sjajan tehničar, odličan dodavač i izvođač slobodnih udaraca. Ostavio je dubok trag u Metzu i Montpellieru«.


Razgovarati o hrvatsko-francuskim nogometnim usporednicama nemoguće je a da se ne spomene Miroslav Ćiro Blažević. Istaknuo je njegov smisao za komunikaciju, što je posebno došlo do izražaja za vrijeme Svjetskog prvenstva 1998. godine. Prisjetio se i njegove trenerske epizode u Nantesu, koja za njega bila »težak posao«. »Došao je u klub velike tradicije i nije bio toliko uspješan«. Hrvatski su treneri, pak, bili cijenjeni u Francuskoj. Osim Ivića i Blaževića, zapamćen je i Vlatko Marković, koji je u dva navrata trenirao Nicu. Oni su, tvrdi Dietschy, donosili radne navike i višu razinu profesionalnih zahtjeva .


– Bili su važni zbog radne discipline i navika. Francuski nogometaši bili su na glasu kao lijeni, a onda im je došao Ivić – kazao je Dietschy. Taj autor više knjiga povijesti nogometa, uz ostalo i »Političke povijesti svjetskih nogometnih prvenstava« zaključio je da su posljenjih godina te duboke veze nešto slabije. Posljednjih godina u francuskoj ligi igrali su Dejan Lovren, a sada je na golu Monaca Danijel Subašić, a razlog za to je to što je francuska liga financijski manje atraktivna nego neke druge europske lige.