RIJEKA  Felix, Brito, Piazza, Carlos Alberto, Clodoaldo, Everaldo, Jairzinho, Gerson, Tostao (zvali su ga tada bijelim Peleom), Pele i Rivelinho, to je jedan od najslavnijih sastava u povijesti nogometa, skup brazilskih prvaka svijeta od prije pola vijeka, one 1970. godine na prvenstvu u Meksiku, momčad čiji je zaštitni znak, naravno bio Pele, današnji slavljenik kojemu je sada, kao u refrenu jednog davnog hita »osamdeset godina tek«. Pele je hit koji se ne zaboravlja, spada jednostavno u sportsku klasiku. Poznata je ona da se o ukusima ne isplati raspravljati, ali je činjenica da je za mnoge poznavatelje nogometa kroz tolike godine čovjek, kojem je danas 80 godina, najbolji nogometaš svijeta svih vremena. U taj uski krug najboljih od najboljih u vječitim raspravama loptačkih zaljubljenika spadaju još dvije »desetke«, Diego Maradona i Leo Messi. Peleova virtuoznost u baratanju loptom, primanja na prsa ili njegovi driblinzi, šutevi, tako i oni »škaricama«, prodori, skokovi udarci glavom, dodavanja (u njegovo vrijeme još nije kao danas bio rabljen izraz asistencija), priča su za sebe. Igra je to majstora nad majstorima koju nema smisla opisivati, kao niti recimo izvedbu nekog virtuoza za klavirom, opjevanu ariju »tenora nad tenorima«, djelo umjetnika slikara ili kipara »ala Meštrović«, nastup nekog genijalnog glumca ili pjevača, književno djelo nekog nobelovca. U takvim se dragocjenostima, poslasticama za oči i dušu može samo uživati, tako smo tijekom njegove duge i nezaboravne karijere, u kojoj je zabio više od 1000 golova i tri puta bio prvak svijeta s Brazilom te tri puta klupski prvak svijeta sa Santosom (suigrač mu je bio i Luis Cesar Menotti, izbornik argentinskih svjetskih prvaka 1978. godine), uživali u delicijama iz Peleove »butige«.

Salonska tučnjava

Zvali su ga jednostavno kraljem nogometa, u Brazilu je on bio veliki »O Rei«, nogomet boljeg ambasadora nije mogao imati, isto tako ni slavne »carioce« te sama zemlja Brazil nije mogla imati boljeg promotora. Pele je doslovno bio obožavan na svim meridijanima i paralelama, tako, naravno, i kod nas.

 

Spomen Meksika pak »ima svoje zato«, došao je četiri godine nakon Engleske, u koju su Brazilci doputovali kao svjetski prvaci, a nogometne romantičare su dočekali »na nož«, suci su dozvoljavali pravo pravcato iživljavanje bugarskih, mađarskih i portugalskih braniča na majstorima kao što su Pele ili Garrincha. Ljudi koji su došli igrati nogomet, a upali su u »salonsku tučnjavu«, pobijedili su Bugare 2:0, ali su ih i Mađari i Portugalci svladali 3:1. Brazil je ispao, za ljubitelje lijepog nogometa Svjetsko prvenstvo je bilo osakaćeno.

 

Pele i Brazil vratili su se na pijedestal četiri godine kasnije, pod vodsvom slavnog Marija »Loba« Zagala projurili su do naslova, tu je Pele zatvorio svoj zlatni trokut naslova svjetskog prvaka, demonstrirajući još jednom kolika je snaga i moć njegova talenta, a sve ukomponirano u zbor, koji je pjevao u istom tonu, u klapu majstora u žutom dresu, koja je u finalu pregazila Talijane 4:1. Prvi čin ove Peleove opere na zelenom travnjaku bio je puno ranije, kada je kao klinac od 17 godina zaigrao u Švedskoj 1958. godine u društvu Gilmara, braće Niltona i Djalme Santosa, Orlanda, Belinija, Zita, Didija, Garrinche, Vave i spomenutog Zagala. U finalu je Švedska potopljena 5:2, ekshibicije Pelea i Garrinche su ih promovirale u otkriće turnira. Ovaj drugi je vjerojatno bio najveći talent od brojnih suigrača u dugoj Peleovoj karijeri, njegovi driblinzi su jednostavno bili nerješiva zagonetka za bilo kojeg igrača. Kao dječak je obožavao ptice, jurio šumom za njima, što mu je priskrbilo nadimak Garrincha, u lokalnom narječju naziv za vrapca koji vješto i vragolasto dolazi do hrane, a isto tako je neuhvatljiv u izbjegavanju opasnosti. Taj je nezaboravni tandem svijetu priredio reprizu četiri godine kasnije u Čileu na Svjetskom prvenstvu, koje i u Rijeci i do danas s uzdahom rado spominju. Tada je, naime, te 1962. godine u četvrtfinalu Riječanin Pero Radaković u četvrtfinalu s Njemačkom dao sjajan gol za pobjedu 1:0 i postao je nacionalni heroj. Ta momčad u kojoj je, naravno, igrao i »mister gol« Joško Skoblar te Dražan Jerković (jedan od golgetera prvenstva s 4 pogotka) bila je četvrta, u polufinalu ju je Čehoslovačka svladala 3:1, a inače slavni Pero, za kojega se do danas igra »Memorijal Pere Radakovića«, 1966. godine doživio je infarkt na treningu na Kantridi i preminuo je na putu do bolnice. Brazil, u kojem su još uz Gilmara, dva Santosa, bili i Zito, Mauro, Zozino, Didi, Vava, Amarildo i Zagalo, u finalu je nadmašio Čehoslovačku 3:1.

Turneja Santosa

Za razliku od današnjih vremena, tada su itekako u modi bile prijateljske utakmice i turneje iz Europe u Južnu Ameriku i obrnuto, tako je i taj legendarni Santos dolazio na Stari kontinet u razdoblju od 1957. do 1974. godine. Do danas se pamti dolazak tih slavnih nogometnih »svetaca iz Rija« u ondašnju Jugoslaviju te 1969. godine. Imali smo kasnije diljem zemlje turneju pjevača Zdravka Čolića s »Lokicama« Lokice Stefanović, bili su i na Trsatu. Turneja je bila jako posjećena, a nazvana je »Putujući zemljotres«, ali ondašnji dolazak Santosa kod nas je bio istinski nogometni putujući zemljotres. Igrali su s Dinamom na Maksimiru, bilo je 1:1, a do danas je to rekordan posjet na Dinamovu stadionu s nešto manje od 60.000 gledatelja, uz bok kasnijoj kvalifikacijskoj utakmici za ulazak u Prvu ligu između Zagreba i Osijeka, koja je okončana 2:2, da bi Zagreb postao prvoligaš poslije drame u izvođenju jedanaesteraca. Jugoslavenska turneja Santosa s Peleom u naslovnoj ulozi zaista je bila prijateljska i revijalnog karaktera, sve je okončavano bez pobjednika. U Beogradu je, naime, s Crvenom zvezdom bilo 3:3, a u Kragujevcu s Radničkim 4:4. Nema veze, tko je tada mario za rezultat, Santos je onda u nas bio glavna tema, ljudi su hrlili na tribine, važno im je samo bilo da mogu vidjeti Pelea uživo.

Ovaj se u poznim igračkim godinama otisnuo iz svog Brazila, angažirao ga je njujorški Cosmos, formiravši momčad zvijezda i promovirajući nogomet u SAD-u. Uz Pelea su tu bili Franz Beckenbauer ili Giorgilo Chinaglia, također i slavni »hajdukovac« Ivan Buljan te »zvezdaš« Vladislav Bogičević. Momčad je naišla na dobar odaziv publike, koja je u New Yorku počela upoznavati čari nogometa. Cosmos je angažirao i atraktivno Veležovo desno krilo Jadranka Topića te 1977. godine, ovaj se mogao tako između ostaloga pohvaliti ne samo da je dijelio svlačionicu s Peleom nego da je recimo u autobusu na putovanju na jednu utakmicu pustio našu glazbu i da je taj Mostarac iz ere Envera Marića, Franje Vlasića i Duška Bajevića, Pelea pokušavao naučiti pjevati »Skalinadu« splitske legende Olivera Dragojevića. Sve je to sada daleka prošlost, uspomene koje će mnogi s nostalgijom prebirati s uživanjem se sjećajući malog milijuna epizoda u nogometnoj epopeji Pelea, čovjeka koji je kroz tolike godine milijunima štovatelja loptanja samo dodatno pojačavao osjećaj kako je uistinu nogomet ona »najvažnija sporedna stvar na svijetu«. Svi mu oni zahvaljuju i od srca mu žele sretan ovaj okrugli, 80. rođendan.