RIJEKA Blaž Slišković, legendarni Baka, nenadmašni nogometni majstor, uklapa se u onu ćakulu dvojice zaljubljenika u nogomet u kojoj onaj mlađi starijem kaže da prestane pričati o onim bivšim asovima i počne govoriti o onim suvremenima, a na što mu ovaj uzvrati: »Ljepše mi je o njima govoriti nego neke sadašnje gledati«. Driblinzi, lažnjaci, tuneli, golovi iz slobodnjaka, čak iz kornera kao Crvenoj zvezdi u finalu Kupa, sve je to bilo obavezno na njegovu repertoaru. Kroz tolika desetljeća i tolike događaje čovjeku zauvijek ostanu upamćene neke epizode, tako je i s onom ugodnom iz osamdesetih godina prošlog stoljeća kada je na terasi Kontinentala sjedio legedarni trener Ivan Đalma Marković, tada trener zapažene momčadi Orijenta, s jednim vojnikom. Pridruživši im se, ispalo je da je riječ upravo o slavnom Blažu, koji po dobrom zanavijek pamti popularnog stručnjaka.

– O Đalmi Markoviću ne treba trošiti suvišne riječi i kao čovjeku i kao treneru. U vrijeme kada je radio kao trener, uveo je dosta novina koje su kasnije neki stručnjaci kopirali. Kao osobu sam ga i cijenio i poštovao, zaista mi je bio draga osoba.

Slišković je tada služio vojni rok na Trsatu i dobivši dozvolu, trenirao je na Krimeji, sve dok je bio igrač Hajduka.

– U Rijeci sam bio godinu dana. Posljednjih mjesec i pol-dva prije izlaska trenirao sa s Orijentom, izašao sam negdje u travnju. Vježbao sam odvojeno, nisam trenirao s igračima Orijenta. Imao sam trenera koji je došao iz Splita., individualno sam radio, u terminima kada Orijent nije imao trening. Tada smo mi koristili travnjak.

U to vrijeme su riječki ljubitelji nogometa ipak vidjeli nešto od Bakine genijalnosti, bilo je to na trsatskom turniru malog nogometa, u ono vrijeme vrlo posjećenoj priredbi kada je u svom stilu, igrajući za ondašnju vojnu ekipu, iz daljine zabio gol. Branio je sadašnji dopredsjednik Orijenta 1919, vrsni vratar Marinko Koljanin.

– Igrali smo na turniru malog nogometa na Trsatu. Imali smo zaista kvalitetnu vojnu ekipu, koja je tada nastupala, organizirao ju je jedan od časnika. Imali smo tu sreću da je bilo i nekoliko nas profesionalnih igrača. Uvijek sam volio igrati mali nogomet.

U njegovoj karijeri ima još imena iz našeg kraja, misli se na Vukašina Višnjevca, koji ga je vodio u prvoj Veležovoj momčadi. Višnjevac je vodio Rovinj u Riječko-pulskoj zoni i dolazio na Omladinsko igralište nadmetati se s Lokomotivom, Lučkim radnikom, Konstruktorom… Kada je Velež čak s 3:0 svladao Zvezdu u Beogradu uz nezaboravnu Sliškovićevu igru, Višnjevac je na TV-u izjavio da je Blaž veći talenat od Petrovića Pižona, famozne »pete Zvezdine zvezde«, izjava je odjeknula bombastično. Nije bila pucanj u prazno, Slišković je bio veliko obećanje još kada je kao klinac kročio u tada veliku momčad mostarskih Rođenih.

– Višnjevac je jedan od trenera koji je imao najviše povjerenja u mene u tim ranim, mladenačkim godinama. Dao mi je ogromnu priliku i samopouzdanje vjerujući u mene, u moj rad, moj talent i moju kvalitetu. Sigurno da mi je puno značilo u karijeri to samopouzdanje u tih nekoliko godina koliko me je vodio. Svakako je za jednog mladog nogometaša, kakav sam bio, bilo važno da ima podršku u treneru poput Višnjevca, koji je imao kvalitetu i znanje i ogromne ljudske kvalitete. Jedan je od trenera koji mi je ostao u naljepšem sjećanju.

Ancelotti

Osim na domaćoj, Blažov je talent sjao i na međunarodnoj sceni, zabljesnuo je Talijane koji su dobro upamtili njegov nadomak Baka u sudaru olimpijskih reprezentacija u kvalifikacijama za Olimpijske igre u Moskvi 1980. godine. Azelio Vicini je došao u Mostar s ekipom u kojoj su bila i braća Franco i Giuseppe Baresi, sadašnji Realov trener Carlo Ancelotti, a Jugoslavija je slavila 5:2 uz dva Blažova gola pod Bijelim brijegom.

– To je bila jedna od najkvalitetnijih utakmica koje je u to vrijeme odigrala olimpijska reprezentacija, dobili smo Talijane u Mostaru. Veoma važna nam je bila ta pobjeda jer smo s njom otišli na Olimpijske igre u Moskvi. Boro Primorac je dao dva gola, ja sam odigrao fantastičnu utakmicu, s dva gola sam pridonio pobjedi. Za mene je pred svojom, mostarskom publikom, bilo od velikog značaja odigrati jednu tako dobru utakmicu protiv tako jake reprezentacije kakva je bila talijanska.

Primorac je bio samo jedna karika u višegodišnjem lancu velikih mostarskih nogometnih imena, od »BMV«-a (Bajević – Marić – Vladić), Hadžiabdića, Topića, Vukoje, Sliškovića, Tucea, Kajtaza, Karabega, godinama kao da je Neretva izbacivala na obalu klasne nogometaše. Velež je dugo bio rasadnik vrsnih igrača.

– Mislim da je razlog u organizacijski dobro ustrojenom sistemu u to vrijeme u Veležu, pogotovo u omladinskoj školi. Imali smo zaista kvalitetne trenere od kojih ste mogli mnogo naučiti od najnižih uzrasta pa dalje. Šef te poznate Veležove škole je bio rahmetli Leo Hrvić, bivši igrač koji je ogroman broj puta igrao za Velež, klupska legenda. Tu je onda bio i Đeno Čemalović, poslije i rahmetli Salem Halilhodžić, bivši napadač, stariji brat Vahida Halilhodžića. Presudan je bio taj kvalitret trenera u omladinskoj školi, prenosili su znanje na nas. Selekcija je bila velika, svake godine smo imali organiziran veliki turnir u Mostaru gdje bi po raznim ekipama nastupalo i do pet stotina klinaca. U takvoj bazi od 500-600 djece možete naći one za Velež, tako se i biralo igrače koji će kasnije doći u klub i nastaviti karijeru.

Slišković je postao jedno od najvećih pojačanja u bogatoj Hajdukovoj povijesti, itekako je opravdao očekivanja svojim silaskom iz Mostara u Split, dovoljno se sjetiti eliminiranja tada velikog Torina s Juniorom i Schachnerom dok je krcati Poljud vrio uz temperamentne TV komentare doajena Mladena Delića i Borisa Mutića. Uostalom, ta sjajna momčad Bilih je u sezoni 1983./84. bila u polufinalu Kupa UEFA, ispala je od Tottenhama s ukupnih 2:2 i pravila gola u gostima.

Blaž Slišković

– U Splitu je bila jedna zaista prekrasna atmosfera, dogodilo se da imate četiri-pet utakmica u sezoni gdje je stadion pun i nošeni tolikim brojem navijača ne možete podbaciti, ne možete nego dati sve najbolje od sebe. Pokazali smo karakter, davali smo svoj maksimum. Ta generacija s dva Vujovića, Gudeljom, Čelićem, Pudarom, Rožićem, Asanovićem, Vulićem, Cukrovom i drugima, da ih ne nabrajam, nažalost nije napravila nešto više u domaćoj ligi. U Europi pak nismo napravili nešto više od krajnjeg dometa, koji je bio polufinale Kupa UEFA. Tu smo nesretno i nezasluženo ispali od Tottenhama, a u dvije utakmice smo bili mnogo kvalitetnija ekipa.

Hajduku na spomenutoj domaćoj sceni nije bilo lako u vrlo jakoj konkurenciji. Dovoljno je spomenuti da su recimo Sliškoviću i Hajdukovcima došli Modri Ćire Blaževića i one 1982. godine pobijedili s momčadi u kojoj su bili jedan Zajec, Kranjčar, Deverić, Mlinarić, Cerin, Bručić, Mustedanagić…

– Dinamo je u to vrijeme imao veoma kvalitetnu ekipu. Bila je tu Crvena zvezda, Partizan i drugi. Mislim da se početkom tih osamdesetih igrao najkvalitetniji nogomet u bivšoj Jugoslaviji. Naravno, bilo je teško osvojiti prvenstvo, a tu su bile ambicije i samog kluba i nas igrača, no nažalost nismo osvojili niti jednu tu titulu.

Nezaboravna Pescara

Uz splitsku ostaje upamćena i njegova inozemna stranica. Išao je u Marseillle, ali je otišao nakon jedne sezone, nije igrao zbog pravila o dvama strancima, no svejedno je ostavio takav dojam da je Zinedine Zidane govorio kako mu je Slišković idol. Ovaj je otišao u Serie A, tada nogometni NBA, gdje su igrali najbolji igrači svijeta, od Zica, Falcaoa, Maradone, Gullita, Van Bastena… Slišković je sjao u Pescari pod vodstvom trenera Giovanija Galleonea, grad na Jadranu živio je za nogomet.

– Ta epizoda u Italiji je zaista nezaboravna, velika je stvar bila igrati u Serie A, pogotovo u to vrijeme kada nije bilo prostora za više nego dva stranca. U to vrijeme su najkvalitetniji igrači svijeta igrali u Italiji počevši od Maradone, Platinija, Carece, Zica, Socratesa, Juniora, Casagrandea, koji je tada bio reprezentativac Brazila, a igrao je za jednu Cesenu. Tu su još Bertoni, Nijemci Völler, Briegel, koji je bio u Veroni, Velšanin Ian Rush, Danci dva Laudrupa i Elkjaer, ma ne možete ih ni nabrojati. Sve to uz tadašnje talijanske zvijezde. Malo je tko tada mogao razmišljati da igrač s ovih prostora zaigra u Serie A. Imao sam veliku čast i sreću igrati godinu dana u Italiji, u biti dvije jer sam se kasnije vratio, nakon 1986./87. došao sam u Pescaru 1991. na 1992. godinu. Igrati u Italiji je zaista nešto fenomenalno, nedoživljivo. Imao sam rijetku sreću i čast biti jedan od sudionika Serie A.

Talijanska liga je sada miljama ispod nekadašnje kvalitete, kao što Azzurri nemaju asova kao nekada. S druge strane se hrvatska može dičiti svojim zvijezdama koje su sjale na svjetskim prvenstvima. U tri desetljeća bila je druga i treća na svijetu, što ondašnja Jugoslavija, mnogo veća, nikada nije ostvarila.

– Za jednu tako mladu državu i s tolikim brojem talentiranih igrača i s uspjesima koje je Hrvatska napravila, to je zaista jedan fenomen. To pokazuje samo da Hrvatska ne samo u nogometu, nego i u svim ostalim sportovima ima izvanserijske talente. Naravno, nogomet je najpraćenija, naljepša, uostalom najvažnija sporedna stvar na svijetu. Tu se pokazalo da Hrvatska zaista nema problema s mlađim naraštajima, svake godine dolaze novi, talentirani igrači koji nadopunjavaju sastave. Ne treba zaboraviti niti rezultate mlađih selekcija, U 19 i U 21, ekipa koje su zbilja kvaklitetne, to sve govori da će Hrvatska i u narednih deset-dvadeset godina u Europi predstavljati nešto značajno.
Hrvatska nogometna javnost broji već dane do Svjetskog prvenstva, apetiti brojnih navijača su poslovično veliki.

– Apetiti su uvijek veliki. Na Svjetsko prvenstvo u Rusiju se išlo s ne tako velikim apetitima. Ali, potajno se nadalo da Hrvatska može doći do samog finala. Pitanje je tko je to očekivao, ali dogodilo se. U Katar treba ići s primirenim ambicijama, ne javno ih ispoljavati kroz medije. Treba biti s dvije noge na zemlji, a mislim da Zlatko Dalić i njegova ekipa to mogu tako napraviti. Očekujem da ćemo ići na SP svjesni svojih kvaliteta, ali bez ambicija koje bi se kasnije mogle obiti o glavu. Vjerujem da će i u Kataru Hrvatska napraviti jedan kvalitetan rezultat.
Dirigent ovog hrvatskog nogometnog orkestra je virtuoz Luka Modrić, Realov as kojem se divi cijeli nogometni svijet.

– Luka Modrić je fenomen. U tim godinama igrati za najtofejniji europski i svjetski klub kao što je Real Madrid, a igrati na tako visokoj razini ipak je to fenomenalno. Malo je igrača u godinama koje ima Luka da daju takvu kvalitetu i maksimum na terenu, da su standardni i da su najkvalitetniji u svom klubu. Bez nekog pretjerivanja, to je zaista jedan ljudski i nogometni fenomen, koji može biti samo primjer svim nogometašima i ostalim sportašima kako se pristupa nogometu i na koji način se može doći do uspjeha.

U očekivanja sportskog događaja godine u Kataru, naši navijači imaju itekako zanimljivu zabavu prateći HT Prvu ligu. Borba za naslov prvaka, nikada tako zanimljiva, bliži se točki ključanja dok se Dinamo, Rijeka, Hajduk i Osijek grčevito otimaju za itekako prestižnu titulu hrvatskog prvaka.

– Odavno nije bilo ovako interesantno, ovo sada je najzanimljivije, između ostalog jer se Hajduk nakon toliko godina uključio u borbu za titulu s Rijekom i Osijekom, koji su prošle sezone bili donekle konkurentni Dinamu. Hajduk je sada konkurentan, on ima momčad s kojom može računati i da može osvojiti prvenstvo Hrvatske. Igraju dosta kvalitetno, pritom su neke nesretne utakmice poremetile donekle tu dobru atmosferu koja je bila stvorena dolaskom novog trenera i poslije sedam-osam pobjeda u nizu. Tada su se dogodili neki kiksevi, koji su po mom mišljenju, nepredviđeni i koji se nisu smjeli dogoditi. Ali mislim da će prvenstvo do samog kraja biti neizvjesno. Zaista mi je drago da u Hrvatskoj nakon toliko godina imamo ne samo Dinamo, nego i ostala tri kluba koja su konkurentna za prvo mjesto.