RIJEKA – Kao što su u riječku luku desetljećima pristajali brodovi s tolikih meridijana i paralela, isto tako u grad pod Učkom dolazili su i dolaze brojni ljudi koji su se godinama spominjali s dužnim poštovanjem. Među njih svakako spadaju riječki gosti, svojevremeno dugogodišnji standardni igrači beogradskog Partizana, kluba toliko spominjane Velike četvorke, napadač Miodrag Živaljević (rođen 1951.) i srednji branič Refik Kozić (rođen 1950.).

Domaćin ovim vrlo vitalnim sedamdesetogodišnjacima bio je dugogodišnje znano riječko nogometno ime Milan Rimac, čovjek kojega sa znanim Partizanovcima prijateljstvo veže skoro pola stoljeća. U ugodnom ambijentu konobe Fiume uz šalu i smijeh s brojnim drugim prijateljima obnavljane su lijepe uspomene, nikada zaboravljeni doživljaji, sve u dokaz tvrdnji kako sport veže ljude nevidljivim, ali i neraskidivim vezama.

– Miki je ovdje u Rijeci služio vojni rok, od tada datira naše prijateljstvo, od 1975. godine. Životne su nas okolnosti potom razdvojile. Karijera ga je vodila na sve strane, od Njemačke i Francuske sve do SAD-a – kaže Milan Rimac o Miodragu Živaljeviću, svojevremeno zapaženom igraču raznih ovdašnjih klubova u Rijeci i okolici. – Sada se, srećom, naše prijateljstvo obnovilo isto kao i s Refikom, koji je još uvijek u SAD-u, uglavnom ovo je sretna prilika da smo se spontano i prijateljski sreli poslije tolikih godina. S Refikom je veza nas, navijača Rijeke i onaj gol u finalu Kupa za Partizan, srećom nije bio dovoljan, pobijedili smo.

Vasovićeva veza

Refika Kozića, drugoligaškog igrača Istre uz kuma mu Radomira Spasića i prijatelje, pamte oni najstariji simpatizeri najslavnijeg istarskog kluba. U to doba uočio ga je slavni Velibor Vasović, legendarni srednji branič Partizana i potom kapetan Ajaxa, koji je s Kopljanicima dizao pehar pobjednika Kupa prvaka. Kao strateg Partizana doveo ga je među Crno-bijele iz čijih redova je Refik pošao preko Atlantika, igrajući za Tampa Bay i njujorški Cosmos, ostao je živjeti na Floridi.

– U Pulu dođem svake godine, dođem u Rijeku i zbog mog prijatelja Bogdana Turudije koji živi na Kantridi. Tu je, naravno, i Milan Krlja Radović. Ima tu puno prijatelja, nekih još uvijek i iz dječačkih dana – kaže Refik, koji je vidio slučaja, u bogatoj karijeri bio je i strijelac za Partizan u finalu Kupa 1979. baš Rijeci, srećom, po Bijele nedovoljno. – Kada je riječ o nogometu, još iz pionirskih i juniorskih dana, kada smo igrali protiv Rijeke, sjećam se koliko je ona bila dominantna u usporedbi s Istrom. Uvijek mi je drago doći ovdje, odigrati poneku utakmicu, vidjeti svoje prijatelje. Svaki puta kada dođem, to je jedan ugodan doživljaj.

Posebna vrsta

Mnogi ljudi vezani uz nogomet rado pamte Živaljevića, krilo Partizana, vrsnog driblera, brzanca s lažnjacima i dobrim udarcem, koji je vojni rok služio na Trsatu, uz ostalo su se razni među njima naigrali s njim i malog nogometa.

– Duga je to veza s Rijekom, one 1975./76. sam godinu dana bio vojnik na Trsatu, trenirao sam s Orijentom, gdje su bili moji prijatelj Danilo Đaković i Rimac. Iz onih se dana itekako sjećam komandanta kasarne, koji mi je dao dozvolu da mogu izaći kada hoću i trenirati. To je Branko Latinović iz Bosanskog Petrovca – ne zaboravlja riječke dane Živaljević, koji je potom nakon Njemačke i Francuske karijeru nastavio u SAD-u. – Nažalost, kada sam potpisao ugovor u Nürnbergu, došao sam ga posjetiti iduće godine, ali on je umro. Inače, poslije vojske sam htio igrati vani, slavni Perica Radenković mi je našao Nürnberg, taj Perica je moj drugi tata. Nikada ga ne mogu zaboraviti. Sada sam ovdje, Rijeka je u srcu, a i cijela Istra. Supruga Jadranka i ja smo prije četiri, pet godina s Refikom bili tu kod njegovog kuma Spasića. Supruga je Zemunka, Beograđanka, ali kao da je rođena na moru. Inače, Refik i ja smo kao dva brata, sjećam se one 1972. godine kada ga je Vasović doveo u Partizan. To su neka prijateljstva koja se ne mogu izbrisati nikada, dok smo živi. Takav je sport. Mi sportaši smo kao i političari, posebna vrsta.