Marko Šimić azijska je nogometna zvijezda. U prošloj sezoni, s 35 golova u 39 utakmica bio je najbolji strijelac indonezijske lige i jedan od najefikasnijih nogometaša uopće, a navijači u Indoneziji odabrali su ga za najboljeg igrača u ligi.

Valja napomenuti kako su navijači njegove Jakarte među dvadeset najvećih skupina na svijetu.

Trenutno trenira u Beogradu, a s obzirom da je u Europi dosta rijetko, prilika je to da dade intervju za list iz njegova voljenog grada – Rijeke, u kojoj je i započela njegova nogometna karijera.

Vaš je nogometni put bio trnovit. U Hrvatskoj, život su vam obilježile tri sredine – Novi Vinodolski, Rijeka i Zagreb. Kada ste mislili da je sve gotovo, dogodilo se azijsko čudo. Može li se kazati kako ste tamo pronašli sreću?

– U Novom Vinodolskom sam proveo djetinjstvo i za taj me mali grad vežu divne uspomene. Na koncu, sestra Martina tamo se i udala te dobila dvije kćeri. Nedostaju mi. Rijeka je, pak, posebna u mom srcu.

Tamo sam počeo igrati nogomet i jako mi je drago vidjeti da je NK Rijeka postao veliki klub, da ima sjajne rezultate i na to sam izuzetno ponosan. Tamo sam proveo gotovo osam godina. Zagreb je grad mog odrastanja.

Sva tri su mi izuzetno draga. Ovo sam ljeto napokon imao prilike biti na moru malo duže i mogu reći da je ta naša mediteranska klima najljepša na svijetu.

Kao mlad sam krenuo u Rijeci. Bio sam talentiran, prošao sam kvalitetnu nogometnu školu i s 14 su me godina povukli u Zagreb, ponudili mi školovanje i nakon toga sam, kao najbolji junior, otišao u Rusiju i krenuo u profesionalnu karijeru.

Vratio sam se u Dinamo i ozljede su se počele nizati. Nisam imao prave ljude da me vrate u formu, nisam imao pravilno vođenje, radio sam mnogo grešaka i u Europi sigurno nisam napravio ono za što sam bio sposoban i što sam mogao.

Nikada nisam odustajao i od nule sam krenuo ispočetka. Može se kazati kako sam našao sreću na drugom kraju svijeta. Molim Boga da što prije krenemo natrag s utakmicama i da se vratim onome što najviše volim – zabijanju golova. To mi je najveća ljubav i najveći adrenalin.

Spreman za velike stvari

Ovim ste otvorili mnoga pitanja. Krenimo redom. Trenutno se u Indoneziji ne igra nogomet?

– Nažalost, mi smo jedna od rijetkih zemalja u kojoj se trenutno ne igra nogomet. Imam dugogodišnji ugovor i ako se ova situacija produlji, trebalo bi tražiti neko rješenje s klubom u vidu posudbe.

S obzirom na to kako svi znaju za taj ugovor, vjerojatno misle da to nije opcija. Nitko se, zbog toga, ne interesira za mene. Još 15. ožujka 2020. stali smo s utakmicama, počeli smo trenirati 1. rujna jer je u planu bilo da 3. listopada krenemo igrati, da bi nam 1. listopada opet odgodili.

U rujnu smo odigrali nekoliko utakmica. U formi sam, fizički sam se posložio, sve sitne probleme sam sredio, doveo tijelo u balans i osjećam se spreman za puno veće stvari.

Doista planiram tražiti posudbu od kluba jer se predviđa da do lipnja nećemo igrati. Mislim kako je i njima u interesu da igram jer oni mene trebaju najboljeg. Da bih bio najbolji – trebam igrati. Ove godine nam je cilj ponovo biti prvacima.

U Indoneziji ste nacionalna zvijezda. Na Instagramu vas prati više od milijun i dvjesto tisuća ljudi. Kako se nosite s time?

– Činjenica jest da sam ja tamo u najvećem klubu. Po navijačima spada u top dvadeset na svijetu. Došao sam tamo na mala vrata i nakon dvije godina postao drugi najbolji strijelac u povijesti kluba.

Prema Transfermarktu sam prošle godine šest mjeseci bio najbolji strijelac na svijetu. Ispred Haalanda i Lewandowskog. Svojim sam dolaskom pomogao ekipi i pridonio tome da smo 2018. godine osvojili tri trofeja – dva kupa i na kraju, nakon 17 godina, prvenstvo.

Samim time zlatnim sam se slovima upisao u njihovu povijesti jer sam bio i najbolji strijelac, najbolji igrač. Te sam godine sve skupa zabio preko četrdeset golova. Prošle sam godine ponovo bio najbolji strijelac lige.

Jednostavno, to je klub s ogromnim brojem navijača i za njih sam heroj. Cilj mi je u Persiji Jakarta postati legenda. Imamo ih dvije. Njihovi indonezijski igrači koji su cijeli život u klubu – Ismet Sofyan i Bambang Pamungkas. Igrati što dulje, ostaviti veliki trag i ići stopama dvojice spomenutih – to mi je cilj.

Naravno da sam ja njima kao pojava drugačiji, ali tamo je navijački fanatizam u tolikoj mjeri izražen da se cijene isključivo golovi i uspjeh – kao i svugdje. Nama, Europljanima, kao i strancima općenito, puno je teže jer na plećima nosimo puno veću odgovornost i pritisak.

Samo smo tri stranca u ekipi i pred svaku utakmicu imaš ogroman pritisak, individualna kvaliteta itekako dolazi do izražaja. Svaku se utakmicu očekuju golovi. To što sam visok, Europljanin – od toga nema ništa.

To, naravno, doprinosi onom popratnom, marketinškom dijelu, gdje sam kao broj devet njihova ikona. No, kao što rekoh – uvijek se to mora pravdati igrom. Pamti se samo posljednja utakmica.

Sve ili ništa

Prije Indonezije, igrali ste u Vijetnamu i Maleziji. Jesu li vas te dvije zemlje, na svojstven način, pripremile za Persiju?

– Svakako da jesu. U Vijetnam sam išao na rizik, sve ili ništa. Prva avantura. Nakon što sam izgubio četiri najvažnije godine razvoja, jedna od opcija bila mi je Azija. U tom trenutku jednostavno optimalno.

Ohrabrio sam se i otišao. U Vijetnamu sam se već lagano priviknuo na klimu, iako, ispočetka mi je bilo užasno. Nakon toga sam završio u Maleziji gdje sam odigrao dosta dobru sezonu i odakle su krenule ponude – između ostalog i Indonezija.

I odlučio sam se igrati za Persiju Jakarta. Što se tiče navijača – mi smo u tom dijelu svijeta Real Madrid.

Kao što rekoh, puno mi je pomoglo što sam prije toga prošao jednu azijsku školu koja me pripremila za veliku scenu u tom klubu. Došao sam spreman. Zabijao sam golove, oni su me prihvatili, sve me to ponijelo i izvukao sam najbolje od sebe.

Europljani često znaju biti skeptični i puni stereotipa kada je riječ o ostalim »nogometnim kontinentima«.

– Baš sam jedanput s izbornikom Zlatkom Dalićem pričao o tome. On je i sam izjavio kako azijski nogomet za europskim ne zaostaje u velikoj mjeri. Oni imaju svoje kvalitete, a ovdje, u Europi, vladaju neke naše.

Naravno da je to nemoguće sto posto usporediti. Teško je igrati nogomet u Aziji. Oni su agilni, brzi, igraju nogomet tranzicije gdje idu konstantno gore-dolje, nema taktičkog postavljanja igre, već se igra brzi nogomet.

Mislim da mi je Zvone Boban, kada smo pričali, rekao: »Nemoj nikamo ići od tamo, ostani što dulje«. Kada pričamo o indonezijskog ligi – kod nas ljudi o njoj ništa ne znaju i svi je podcjenjuju.

Vjerujem da kad govorim za medije u Hrvatskoj, čitateljima ispadam smiješan. Sve mi je to jasno. Ali govorimo o naciji koja ima tristo milijuna ljudi. Koliko ja ljudi svojom igrom usrećujem.

Nedavno je došao Marko Mota koji je igrao u Juventusu, u Romi, ali ja garantiram da on u svojoj karijeri najviše uživa u Indoneziji. Danas svi imamo iste treninge, istu pripremu. Puno su bolji i uvjeti i treneri u Europi, ali na tih sto metara i devedeset minuta sve je to slično.

Bila je sada mlada indonezijska reprezentacija u Hrvatskoj. Na početku je to bilo loše, gubili su od svih, no čim su se malo aklimatizirali, pobijedili su U-20 i Dinamo, i Hajduk, i Makedoniju, i tako dalje.

To sve govori. Čak mislim da je nedavno i Rijeka uzela jednog mladog igrača iz Indonezije. Sve se mijenja. Svijet je globalno selo. U lipnju se trebalo održati svjetsko prvenstvo do 20 godina u Indoneziji ali, nažalost, i to je nedavno odgođeno.

Klimatski uvjeti

Kako ste se priviknuli na život na drugom kraju svijeta, na klimu?

– Već spomenuta drukčija igra, u kombinaciji s vlagom koja je preko 90 posto i temperaturom preko 35 stupnjeva, doista nije lako. Puno bolje prolaze, na primjer, Afrikanci i Brazilci jer je njima to puno prirodnije no nama.

Jako rijetko će netko iz Europe tamo napraviti ozbiljniji uspjeh. Kako sam tamo već neko vrijeme, priviknuo sam se i na klimu i na njihov način igranja nogometa. Tehnički su jako dobri i naravno, potreban im je dobar trener da ih postavi.

Tu možda zaostaju za Europom. Fizički jesu slabiji nego mi, ali i to se već promijenilo. Imaju i domaće stopere koji su viši od mene. Tu je došlo i puno većih imena od mene, s puno većim karijerama, i nisu uspjeli.

Možda nisu sve dovoljno ozbiljno shvatili. Essien ili Cole, primjerice. Doveli su ih kako bi postali prvaci, a završili su deveti. Takve se stvari događaju. Nakon trnovitog puta našao sam se tamo. Bilo mi je lijepo, bio sam motiviran i hladan i dao sam i više od sto posto. Sve mi se to vratilo.

A kultura, jezik, religija?

– Indonezija je islamska zemlja. Izuzetno poštuju svoju vjeru, ali i tuđe. Ne osjećam se niti najmanje ugroženo ni na koji način. Primjerice, prije treninga, poslije treninga, prije i nakon utakmice molitva je obavezna.

Imaju tu kulturu vjere koja se meni sviđa. Prehrana je drukčija, ali ja imam osigurano sve na što sam navikao te mi je život u potpunosti olakšan. Što se, pak, jezika tiče – jako ga dobro razumijem i u jednoj mjeri ga koristim.

Kad se vratim – krećem s intenzivnijim učenjem zbog planova u budućnosti. Indonezija je divna zemlja i svima koji imaju financijske mogućnosti apsolutno preporučam da je posjete. Ima divnih otoka, fascinantnih mjesta, ružičastih plaža, vulkana, polja riže. Jakarta je megalopolis. Treba uzeti dva tjedna i doći ovdje. Nitko ne bi požalio.

Hoćete li nam otkriti te planove?

– Imam dva ugovora s klubom – nogometni, ali i marketinški. Žele sa mnom raditi franšizu za klub. Stoga i žele da naučim jezik. Govorim engleski i ruski i nadam se da ću kroz godinu dana usavršiti i indonezijski.

Kao tridesetdvogodišnjak potpisao sam ugovor na tri godine, uz dvije godine opcije. Razmišljamo konstantno o zajedničkim suradnjama, primjerice – nogometnim školama, kampovima za djecu.

Mnogo se lijepih stvari dogodilo, to je ogromno tržište. Govorimo o četvrtoj najmnogoljudnijoj zemlji svijeta. Svjetski me brendovi žele za ambasadora u Indoneziji, a i europski klubovi žele napraviti suradnju. Velike su mogućnosti.

Vjera me izvukla

Uvijek ističite kako vašeg uspjeha ne bi bilo da nije bilo vjere?

– Vjera me izvukla na pravi put. Inače bih zasigurno odustao. Uspio sam biti ustrajan kada je bilo najteže i na kraju sam postigao velike stvari, iako sam skoro prestao igrati nogomet. Kada živiš daleko od doma, otići u crkvu, na misu, to je kao da ideš doma. To me ispunjava, kao i ispovijed, to mi je najveća hrana.

Kako izgleda jedan vaš dan?

– U Jakarti – svaki mi je dan jednak. Probudim se, doručkujem, odem u teretanu, bazen, pa na trening. Odradim ga, vratim se doma, pojedem, pogledam Netflix i odem na spavanje. I tako svaki dan.

Spomenuli ste ciljeve. Gdje se vidite nakon igračke karijere i biste li, kada biste mogli birati, išli istim putem ispočetka?

– Definitivno se vidim kako završavam karijeru u klubu u kojem sam sada. S druge strane, planova je za budućnost mnogo, neke sam već spomenuo. Vjerojatno neki u kojem bih dio godine bio vezan za Indoneziju, a dio za Hrvatsku.

Moja mi domovina jako nedostaje i sve ovo što se događalo posljednjih godinu dana je jako stresno. Pogotovo ovaj potres. Nisam mogao do roditelja nekoliko sati i onda mi je sestra uspjela javiti kako je sve u redu.

Tragedija koju su naši ljudi doživjeli je strašna i nadam se kako će se taj dio Hrvatske što prije oporaviti. Čovjek pred takvim događanjima ostane bez riječi.

Bio bih licemjer kad bih se žalio na ovo što imam sad. Bog me blagoslovio. Ali, kad bih nešto mijenjao to bi zasigurno bio taj početak kada sam rano krenuo van. Krenuo bih se razvijati preko hrvatske lige.

To je normalniji i prirodniji put te mladim igračima savjetujem da je uvijek bolje ići postepeno, a ne preskakati stepenice.

U Beogradu sam isključivo zbog treninga

Kojim ste povodom u Beogradu?

– U Beogradu sam isključivo zbog treninga. U Srbiji je situacija trenutno za život jednostavnija no u Hrvatskoj. Otvoreni su restorani, možeš otići u kafić popiti kavu. Bio sam i na Kopaoniku, na snijegu i oduševljen sam. Prekrasno mjesto.

Ovdje imam trenera – Andreju Milutinovića – jednog od najboljih trenera na svijetu. Radio je s Modrićem, Salahom, Buffonom, s pola naše reprezentacije. Vodi i cijelu srpsku nogometnu reprezentaciju.

Zadužen je za oporavak velikog broja jačih nogometaša u svijetu. Ja sam čuo za njega preko Lovrena i Perišića. Kako mi je cilj da što više produljim karijeru, došao sam ovdje jer je on najbolji po tom pitanju.

Baš je i Marko Rog ovdje koji kaže kako je, dok sam ja igrao za mladu reprezentaciju, on u Varaždinu skupljao lopte (smijeh).

Nažalost, imao je tešku povredu i sada je ovdje na rehabilitaciji i uvjeren sam kako će se vratiti bolji nego ikad. Ispred njega je blistava karijera.

Prije nekoliko dana gostovao sam i na srpskoj nacionalnoj televiziji – oni izrazito prate nogomet i izvan Europe.

Hrvatska reprezentacija jedna je od najboljih u svijetu

San je gotovo svakog nogometaša da jedanput zaigra za reprezentaciju. Kako se vi osjećate po tom pitanju?

– Naša je reprezentacija jedna od najboljih u svijetu. Razgovarao sam lani s izbornikom Dalićem. On je bio iskren i kazao kako ga moji navijači konstantno pritišću i šalju poruke. Ali, svjestan sam i ja kako je to gotovo nemoguća misija.

Ima puno naših napadača koji igraju u puno jačim ligama no što je ova u kojoj ja igram. Da se dogodi neka turneja po Aziji, možda bih mogao dobiti neku šansu. Godine idu sve dalje tako da, za očekivati i nije.

No, nikad ne znaš. Ja sam u životu svašta prošao i dogodile su mi se stvari koje nisam mogao niti sanjati. Zaigrati za hrvatsku nogometnu reprezentaciju bilo bi ostvarenje svih snova.

Ono što je smiješno jest da sam već imao ponude da uzmem indonezijsku putovnicu i zaigram za njihovu reprezentaciju. Ali, ne razmišljam još o tome. Samo neka Bog dade zdravlja kako bih što dulje igrao i usrećivao narod u Indoneziji.

Kad vidite ljude u deliriju i suzama na stadionu, njihovu sreću i veselje – to je neopisivo ispunjenje za mene kao nogometaša, ali i kao osobe.