U razdoblju predizbornih kampanja, HNS se još jednom vjerno priklonio vječnoj političkoj opciji. Nije se slučajno dogodilo da istodobno Mamić posjeti prosvjednike u Savskoj i otvoreno ustane protiv ministra branitelja Freda Matića, a Šuker u opširnom priopćenju uđe u verbalni sukob s predsjednikom Ivom Josipovićem
Iza zaključanih vrata premijerovih odaja na Markovu trgu jednoga se popodneva u kolovozu 2008. godine vodio vrlo energični razgovor u kojem su neravnopravno participirali Ivo Sanader, Robert Ježić, Vlatko Marković i Marinko Koljanin. Ne bi se to baš ni moglo nazvati razgovorom, više prijekornim monologom premijera Sanadera koji je uglavnom kudio predsjednika Hrvatskoga nogometnoga saveza, danas pokojnoga Markovića, a zapravo neizravno poveo kampanju udara na krovnu organizaciju hrvatskoga nogometa.
Ježić, kao jedan od odanijih premijerovih ljudi, iza kojega su već bili povijesni uspjesi s HNK »Rijekom«, jamčio je da će Koljanin, kao njegova desna ruka, svojom iznimnom sposobnošću savršeno obnašati ulogu novog glavnog tajnika HNS-a, Sanaderu je pak prepustio izbor novoga predsjednika koji je trebao postati »hajdukovac« Branko Grgić. Hrvatska demokratska zajednica tada je prvi i jedini put okrenula leđa Hrvatskom nogometnom savezu, ali ne zato što je Sanaderu pretjerano bilo stalo do promjena u domeni najvažnije sporedne stvari. On je svoju nogometnu »misiju« ionako ispunio onoga trenutka kad je pripremio teren za »fantomsku« pretvorbu voljenog »Hajduka« što će se dogoditi nekoliko mjeseci kasnije, a kojom će dr. Ivo »dekretom« oprostiti splitskom prvoligašu milijunske dugove i preko noći ga učiniti solventnim sportskim dioničkim društvom. Sanader se na HNS okomio isključivo zbog povrijeđene taštine. Premijer Markoviću nije mogao oprostiti činjenicu da je okaljao svoj međunarodni ugled u Cardiffu, naivno nasjevši na njegova uvjeravanja da Hrvatska i Mađarska sigurno dobivaju organizaciju Europskoga prvenstva 2012. godine. »Pretvorba« HNS-a na kraju se ipak nije dogodila, Marković i društvo iz Rusanove preživjeli su pokušaj izravnoga političkoga utjecaja na hrvatske nogometne tekovine samo zahvaljujući spletu povoljnih okolnosti uslijed činjenice da se Sanader morao uhvatiti u koštac s nekim državnim prioritetima (ubojstva u središtu Zagreba, obračun s podzemljem…)
Autokratska vladavina
Vlatko Marković postao je 1998. godine predsjednik HNS-a prema jasnim napucima tadašnjega državnoga poglavara Franje Tuđmana. U vremenima jednoumlja nije moglo biti drukčije, »doktorovim« željama i(li) naredbama jednostavno je bilo nemoguće proturiječiti. Prvi Markovićev protukandidat (Anđelko Herjavec) neposredno uoči Skupštine naprasno je odustao od kandidature, a drugi (Žarko Tomljanović) zahvaljujući »preciziranoj proceduri« to nije ni uspio postati. Po nalogu Tuđmanova »ministra za nogomet«, Zlatka Canjuge, glasovanje je postalo strogo kontrolirano pa je Marković bez ozbiljnijega otpora osmislio jedinstveni model vladavine po kojemu su članovi njegovoga Izvršnoga odbora, dakle njegovi najbliži suradnici, bili ujedno i članovi Skupštine, koji su svake četiri godine jednoglasno podržavali njegovu novu kandidaturu. Čak i kada je članovima Izvršnoga odbora ukinut privilegij članstva u Skupštini, Marković je mogao biti bezbrižan sve dok su isti imali golem utjecaj na poslušnike u županijskim savezima kao punopravne članove najvećega tijela HNS-a.
Autokratska vladavima pokriće je imala u uspjesima reprezentacije koja samo dvaput nije otišla na veliko natjecanje (2002. i 2010.), solventnom poslovanju HNS-a i međunarodnom ugledu. Budući da SDP-ovu Račanovu Vladu sport uopće nije zanimao, a da HNS nikad nije trebao materijalnu pomoć države, Marković je razdoblje bez potpore svoje političke baze pregrmio potpuno bezbolno i postao komotan do te mjere da je sve češće počinjao spominjati čuvenu poštapalicu da će prvi čovjek hrvatskoga nogometa biti dokle god to bude htio.
Od »razbojnika« do »izbornika«
Markovićeva »beskonačna« vladavina rasla je usporedo s rastom moći »Dinamova« čelnika Zdravka Mamića.
Marković je, zapravo, s godinama postao »doživotni Mamićev predsjednik«, a Rusanovu je, na njegovu žalost, napustio kada je to poželio veliki veliki maksimirski boss, koji mu je bio »gromobran« u kriznim trenucima, štiteći ga od munja (Sanader) i gromova (Štimac). Vlatko je morao znati da će postati Mamićeva »potrošna roba« istoga trenutka kad je s njim potpisao svojevrstan pakt o suradnji. Budući da je Marković očito odbio ispoštovati raniji dogovor i obznaniti mirni odlazak poslije Europskoga prvenstva u Poljskoj i Ukrajini prije dvije godine, Mamić je izgubio strpljenje i proveo prijevremenu smjenu vlasti. Marković jest inauguracijom Davora Šukera postao počasni predsjednik HNS-a, ali to je za njega bio težak udarac. Od kojega se nikad nije oporavio. A morao je otići zbog Mamićevih »uzvišenih ciljeva« uslijed pakta s Igorom Štimcem koji je preko noći od »razbojnika« postao »izbornik« samo zato što je na onoj čuvanoj prosinačkoj Skupštini na izmaku 2010. godine najozbiljnije ugrozio »vjekovni« Mamićev poredak u HNS-u.
Lako je Mamiću bilo s Markovićem. Još uoči Markovićeve »prisilne« abdikacije, na put mu je stao nadobudni ministar znanosti, obrazovanja i sporta, Željko Jovanović, koji je kao jedan od glavnih ciljeva u svom mandatu istaknuo isušivanje hrvatske nogometne močvare. Jovanović je pritom jasno i glasno poručio da će od vodećih ljudi HNS-a nastojati isprovocirati ostavke kao prvi preduvjet spasonosnoga rješenja za hrvatski nogomet, a zapravo se izravno okomio na Zdravka Mamića kao personifikaciju svih zala u hrvatskom nogometu. Marković je kao zadnji bastion Tuđmanove nogometne ostavštine ionako već odavno postao nepodoban u očima nove vlasti.
Tresla se brda…
Željko Jovanović ministar je postao otprilike istodobno kad su uhićeni dugogodišnji sudački mešetari Stjepan Djedović i Željko Širić, koji su optuženi za primanje mita za »pošteno suđenje« nakon što je Širić uhvaćen na djelu dok je od tadašnjega predsjednika »Hajduka«, Hrvoja Maleša, primio mito. Dvije i pol godine kasnije Djedović je priznao djelo, nagodio se i dobio »simboličnih« deset mjeseci zatvora, a Širić nepravomoćno osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od četiri godine i osam godina zabrane sudjelovanja u tijelima HNS-a nakon što odsluži zatvorsku kaznu. Sutkinja Mihaela Grahovac ovim je riječima obrazložila njegovu presudu: »U Širićevo vrijeme u Prvoj HNL nešto se moglo napraviti samo u dogovoru s njim. Ponašao se kao suvereni vladar virtualne nogometne igrice.«
Presuda je izrečena, od prvoga dana nedvojbeno je da je koverta s označenim novčanicama završila u Širićevom džepu nakon što je veliki sudački mecena tadašnjem predsjedniku »Hajduka«, a zapravo USKOK-ovom pouzdaniku, obećao pošteno suđenje. Sve je kristalno jasno. Osim činjenice da su za organizirani kriminal pod okriljem HNS-a osuđeni jedino Širić, Djedović i Neven Šprajcer (dobio je uvjetnu kaznu). Što je sa svima onima koji su trebali ispuniti Širićevo obećanje Malešu? Tresla se brda… Širić je još uvijek na slobodi, s vremena na vrijeme pojavi se na domjencima HNS-a i iz VIP salona i svečanih loža prati nastupe hrvatske reprezentacije, a Hrvoje Maleš u izopačenom hrvatskom društvu, unatoč svojoj čestitosti, još uvijek je cinkaroš kojega i u dvorištu vlastita doma čuvaju policajci.
Šteta je što su Jovanovićevi nadobudni stavovi uvelike nadjačavali konkretne prijedloge i programe, ispostavilo se da su kancerogene metastaze u hrvatskom nogometu za njega ipak bile prekrupan zalogaj i puno kompleksniji problem da bi se rješavao samo nadmenim medijskim volejima. Mamićevi »beckhandi« su bili puno žešći. Jovanović je, zapravo, ostao usamljen u svojim nastojanjima isušivanja močvare, nikad nije postojala politička volja njegovih stranačkih kolega da se uslijed Širićeva pada krene u čistku. Bez obzira na to što je bilo sasvim dovoljno povoda za konačan obračun sa »zločinačkom organizacijom«, korumpiranim sucima i klupskim čelnicima, namještenim utakmicama… Jovanović, gle apsurda, protiv Mamića nije imao izgleda čak niti u sudskoj parnici iako je cijela Hrvatska u eteru »Soundset« radija čula kako mu nogometni moćnik na najgnjusniji i najprimitivniji način prebrojava krvna zrnca!? Toliko o Mamićevoj i Jovanovićevoj moći.
– Tko stoji iza napada na mene? SDP i interesni lobiji koje podržava SDP. A sve je pokrenuo ministar obrazovanja i sporta Željko Jovanović, ridikul koji si je uzeo u zadatak uništiti hrvatski sport. »Hajduk« je pao, a to je bilo i očekivano jer je »Hajduk« oduvijek bio privjesak partije, a Mamić je ostao jedina prepreka SDP-u u preuzimanju kontrole nad hrvatskim sportom – izjavio je Mamić dva mjeseca prije Jovanovićeve naprasne smjene.
Očito je znao kad treba i što reći. Baš kao što je predsjednik HNS-a, Davor Šuker, znao kad i što učiniti kad je Jovanoviću, neposredno uoči odlaska s ministarske funkcije, uskratio rijedak privilegij u rodnom gradu, na njegovoj Kantridi, u svojstvu izaslanika predsjednika Republike Hrvatske, Ive Josipovića, predati nogometašima »Rijeke« pehar za osvojeni Superkup.
Predizborni trik
U razdoblju predizbornih kampanja u punom jeku, HNS se još jednom vjerno priklonio vječnoj političkoj opciji. Nije se slučajno dogodilo da istodobno Mamić posjeti prosvjednike u Savskoj i otvoreno ustane protiv ministra branitelja Freda Matića, a Šuker u opširnom priopćenju uđe u verbalni sukob s predsjednikom Ivom Josipovićem, koji se, gle čuda, odjednom počeo silno zanimati za hrvatski nogomet. Pogotovo nakon što je opipao bilo hrvatske javnosti i solidarizirao se sa »svedalmatinskim ustankom« protiv anomalija u hrvatskom nogometu protekle subote na splitskoj rivi.
– Ovo nije sukob Zagreba i Splita, sjevera i juga, nego je sukob netransparentnog i neprincipijelnog vođenja jedne organizacije s načelima na kojima bi svaka organizacija trebala počivati – na otvorenosti i demokraciji. Onaj tko nema dobro sjećanje ima sada priliku podsjetiti se da sam svojedobno govorio o maloj mafiji u HNS-u. Nogomet kao sport je izgubio svoj smisao ako nema publike na nekim stadionima, a na nekima su samo protesti, česti su ekscesi, poslovanje je netransparentno, a, s druge strane, imamo sjajnu reprezentaciju i odlične uspjehe zbog kojih se svi ponosimo – rekao je Josipović, ali Mamić i njegovi ljudi u HNS-u nemaju razloga za bojazan. Josipovićev nogometni angažman ne treba smatrati novim pokušajem »državnoga udara« na HNS, više kao jeftin predizborni trik. Istoga trenutka kada dobije novi mandat nogomet će za njega postati neshvatljiva trka dvadesetdvojice ljudi za kožnatim mjehurom, iako i sam katkad obuje kopačke. Novi ministar Vedran Mornar ionako nije tip koji će vedriti i oblačiti.
Od sastanka na Markovu trgu s početka ove nogometno-političke priče prošlo je više od šest godina. Vlatko Marković je preminuo, Ivo Sanader u Remetincu služi dugogodišnju zatvorsku kaznu, Robert Ježić, koji ga je otkucao, teško se bolestan liječi u Švicarskoj, a Marinko Koljanin nogometni kruh zarađuje u Omanu, daleko od hrvatskog nogometa o kojemu, kao i uvijek, govori bez dlake na jeziku, ali, kao i uvijek, ne vjeruje da ga itko u izopačenom hrvatskom društvu, od USKOK-a do predsjednika, lijevih i desnih, može izliječiti od boleština i anomalija. Na žalost, u pravu je.
