– Ne znam više tko je velik protivnik, svima zabijam, ha, ha… – našalio se Olić dok je u jednoj iličkoj pivnici čašom piva nazdravljao velikoj pobjedi nad Srbijom. U već dobro poznatom društvu, u kojemu je jednako zdušno slavio prve pogotke u »Marsoniji« i ove najvažnije u karijeri. Ola je takav. On i kad mu klikće nacija sjedi s tatom Ivanom, sestrom Dubravkom, »burazima« Marinom i Željkom, Igorom, Žugom, Ćibom, Alenom… I, naravno, Stuburićima. Ovaj put su došla trojica. Stuba 1, Stuba 2 i Stuba 3.

Provjerene informacije kažu da je Ola osigurao ulaznice za barem stotinjak Davoraca.

   – Rekli su mi kad smo se čuli poslije utakmice da me u pivnici čekaju »Tri S«. Rek’o ako ste »četiri S« ja ne dolazim, ha, ha… Ma, neka su moji Davorci uvijek uz mene. Volim ja da mi zajedno slavimo moje golove i pobjede. Neka smo mi svi živi i zdravi, bit će još prilika za slavlje.

Zanetti iz Davora

Prošla su već dva sata iza ponoći kada je Ivica sređivao dojmove još jedne velike pobjede u svojoj karijeri… Nije djelovao umorno, iako je dres uobičajeno natopio znojem.

   – Gol i asistencija protiv Srbije… Nema dalje, ovo je vrh – kaže Ivica. – Zvao me moj »Profa« iz Davora. Ovako mi je rekao: »Ivice, poslije ove utakmice nema potrebe da više igraš. Završi karijeru…«. Onda dobijem drugi poziv iz Davora i kažu mi ovako: »Ti ćeš biti naš Zanetti. Igraj do 45.«. Ne znam više koga da slušam, ha, ha… Mislim se, gdje da prekidam karijeru sada kada mi ide. Polako ljudi, još ćete me gledati. Valjda sam zaslužio.

   Da zaslužio… Hrvatska je u petak napravila velik posao. Pobijedila je Srbiju i praktično osigurala najmanje drugo mjesto u skupini.

   – Velika je ovo pobjeda, iako moramo priznati da smo svi očekivali više od Srbije. Samo… Nemojmo mi zbog toga umanjivati vrijednost naše pobjede. Uostalom, ova srbijanska reprezentacija je izuzetno mlada. Njezino vrijeme tek dolazi. I nije bilo lako igrati kao što se to nekima činilo. Činjenica jest da smo golove postigli kao plod njihovih pogrešaka, ali ovoj pobjedi zaista ne treba gledati kroz zube. Cijela je momčad bila na visini zadatka – kaže Ola, koji je i pogodak i asistenciju na travnjaku proslavio u zagrljajima s Alenom Bokšićem. Zašto baš s njim?

Neuhvatljiv

– Osim što smo zajedno igrali na Svjetskom prvenstvu 2002. godine, Alen i ja smo dosta razgovarali uoči utakmice. Konkretno, u ovom slučaju riječ je o kopačkama. Pokazivao sam mu ih i govorio da nikad u životu nisam imao ružnije, crne s nekom nikakvom zelenom bojom, ubi Bože… Eee, ali u njima sam prije Srbije zabio sve one golove. Ne bih ih mijenjao prije Srbije nizašto na svijetu, ha, ha…

   Olić je i s 34 na leđima neuhvatljiv za mnoge mlađe protivnike koji ga ne mogu uloviti – lasom. U čemu je tajna? Mandžukić kaže u kulenu. Olić ga također obožava…

   – Ajmo sad malo ozbiljno… Zdravo živim i ubijam se od treninga. To je jedini recept. Bez muke nema rezultata. I to nisu samo prazne priče. Štošta sam ja toga prošao u životu da bi danas nas dvojica govorili o velikim utakmicama i golovima.

   Ivica je već navikao na premalo kredita u javnosti, ali i kod izbornika uoči svih značajnih trenutaka u svojoj bogatoj karijeri. Svaki put kad netko počne sporiti o Olićevim mogućnostima, on na terenu svima začepi usta.

Veliki preokret

– Baš tako. Ja sam k’o Fenix, kad me već svi sahrane, ja ponovno uzletim, ha, ha… Tako je bilo uoči Turske, tako je bilo i sad protiv Srbije. Nemam ja što skrivati, mene prije nekoliko tjedana nije bilo nigdje. Ni na mapi. Onda sam zabio jedan pa drugi pogodak i sve se preokrenulo u moju korist. Nije bilo drugog izbora, zabio sam četiri pogotka u pet utakmica, najviše od svih reprezentativnih napadača. Mene su jedino pogoci vratili u život. I uvijek je bilo tako. Nikad ja nisam imao popusta. Sve što sam zaradio, zaradio sam svojom mukom. Nitko mi nikada ništa nije darovao. I to je jedini ispravni put.

   Olić dobro zna da se od stare slave ne živi. U utorak je nova utakmica i nova prilika za dokazivanje. A Wales dovoljno neugodan protivnik da bi put u Swansea netko smatrao izletom.