Bez obzira na to što se nad izborničkom avanturom Igora Štimca nadvilo previše upitnika i što više nikoga ne može uvjeriti da zna kako Hrvatsku odvesti u Brazil, nema smisla postavljati još i pitanje njegove smjene. Sada je kasno. Hrvatska je platila danak jednom izvitoperenom paktu (Mamić – Šuker – Štimac) i, kao posljedicu istoga, Štimčevim trenerskim improvizacijama
RIJEKA » Ravnodušnost ubija. Jer… Nema više ni gorčine, ni razočaranja, ni strepnji. Samo ravna crta. Na žalost. Hrvatska nogometna reprezentacija poražena je od Belgije (1:2) u pretposljednjoj utakmici tekućega kvalifikacijskoga ciklusa za Svjetsko prvenstvo iduće godine u Brazilu, poslije koje nitko hrvatskom izborniku Igoru Štimcu nije postavio logično pitanje: Razmišljate li o ostavci? Znate zašto? Zato što nema smisla. A i tko da ga smijeni? Oni (Mamić, Šuker) koji su ga jednoglasno podržali zbog kojekakvih zajedničkih interesa i »uzvišenih« ciljeva? Zar da sami sebi presuđuju? Naravno da ne. Svi oni radije traže krivce u »zatrovanom« medijskom vrtlogu koji vuče prema dnu teško stečene tekovine hrvatskoga nogometa. Mo’š mislit’. Nisu, gospodo, krivi novinari.
Jasna poruka
Igor Štimac nije se poslije poraza od Belgije morao suočiti s pitanjem o ostavci zato što je postao prvi hrvatski izbornik koji je u istom kvalifikacijskom ciklusu upisao dva domaća poraza, nije niti zato što je u istoj koži bio njegov prethodnik Slaven Bilić prije dvije godine na kraju kvalifikacija za EURO 2012, niti zato što su promrzli i pokisli gledatelji na maksimirskim tribinama prvi put jasno i glasno poručili: »Štimac, odlazi!«, nego zbog činjenice da pored njega prolazi već treća natjecateljska utakmica bez valjane trenerske reakcije. Hrvatska je jednako očajno izgledala u razdobljima jalove inicijative tijekom sramotnoga maksimirskoga poraza od Škotske (0:1), u remiju protiv Srbije (1:1) u Beogradu tjekom kojega je jednom zapucala u okvir protivničkih vrata i kad se propisno obrukala protiv Belgije (1:2) protekloga petka. Tko bi trebao biti odgovoran?
Hrvatska će na gostovanje u Škotsku putovati bez ozlijeđenog Rakitića i trojice igrača koji su prepušteni mladoj U-21 reprezentaciji, Matea Kovačića, Šime Vrsaljka i Igora Bubnjića, koji će pomoći svojim vršnjacima u sutrašnjoj kvalifikacijskoj utakmici protiv Švicarske. Štimac je zato brojčano ojačao kadar naknadim pozivima Arijanu Ademiju i Mariju Maloči.
Previše upitnika
Dakle: 1. Ako se već, u nedostatku drugih rješenja, priklonio sustavu igre s trojicom igrača u zadnjoj liniji (Vida, Ćorluka, Lovren), zašto su bočni stoperi (Vida, Lovren) u fazi obrane stajali toliko široko? 2. Što je uoči drugoga belgijskoga pogotka Lovren radio u protivničkom šesnestercu i zašto je za Lukakuom kaskao Kovačić? 3. Zašto su Rakitić i Modrić, dvojica igrača u najboljoj klupskoj formi, izgledali tako nemoćno i bezidejno? 4. Zašto je utakmicu koju je morala pobijediti, Hrvatska počela samo s jednim napadačem? 5. Zašto na kraju kvalifikacijskoga ciklusa nema standardnu momčad, prepoznatljiv stil igre i uhodani sustav? 6. Zašto kapetana Darija Srne u takom važnom radoblju reprezentacije četiri dana nema u krugu momčadi? 7. Čemu eksperimentalni i ekshibicijski pristupi utakmicama od iznimnoga rezultatskoga značaja? 8. Kome izbornik prkosi? 9. Može li jamčiti plasman Hrvatske na SP i na čemu temelji optimizam? 10. Smatra li se, i u kojoj mjeri, odgovornim za stanje u momčadi uoči izlučnih utakmica za odlazak u Brazil?
Bez obzira na to što se nad izborničkom avanturom Igora Štimca nadvilo previše upitnika i što više nikoga ne može uvjeriti da zna kako Hrvatsku odvesti u Brazil, zaista nema smisla postavljati još i pitanje njegove smjene. Sada je kasno. Hrvatska je, to je sasvim nedvojbeno, platila danak izvitoperenom paktu (Mamić – Šuker – Štimac) s početka priče i, kao posljedicu istoga, Štimčevim trenerskim improvizacijama. O odlasku na Svjetsko prvenstvo u dodatnim će kvalifikacijama ionako odlučivati igrači, a ne izbornik. Igore, ostani!
