Damir Matovinović/Foto V. KARUZA
On je bio pedijatar, mislim da mu je bilo drago kad sam mu rekao da sam i ja liječnik, nasmijao se od srca. Na žalost, umro je dosta mlad - prisjetio se Matovinović
povezane vijesti
- Ugledni riječki djelitelj pravde o kobnom udarcu s kreča: ‘Jedanaesterac za Argentinu nije postojao’
- Dr. Matovinović viškovskim osnovcima pričao o knjigama, čudesnom Brazilu iz ’82. i čuvenom Sócratesu
- Damir Matovinović, ugledni riječki nogometni sudac o “slučaju Bebek”: “Snimka mu se nije smjela dogoditi”
RIJEKA U broju od 24. lipnja 1982. godine španjolskog dnevnika El Mundo na jednoj od sportskih stranica posvećenoj Mundijalu stajao je naslov: 4-0. Brasil, un circo. Brazilski cirkus. U pozitivnom smislu, naravno. A prije glavnog teksta, u odjeljku koji sportski novinari u žargonu nazivaju »glavom«, uz osnovne fakte utakmice između Brazila i Novog Zelanda u okviru trećeg kola skupine 6 Svjetskog prvenstva u Španjolskoj, stoje brojčana i opisna ocjena glavnog suca koju potpisuje ugledni španjolski sportski novinar Julian Ruiz. Dakle, arbitro: Damir Matovinović (2). »El yugoslavo no tuvo ningun problema, ya que fue un partido de cara a la galeria. Estuvo bienauxiliado por el holandes Corver y el israeli Klein«. Ili u slobodnom prijevodu osnovne misli: sudac nije imao problema… Tridesetosam godina poslije stranica je malo požutjela, ali sjećanja Damira Matovinovića na vrhunac njegove sudačke karijere i dalje su kristalno jasna.
– Maksimalna ocjena bila je trojka, a ja sam dobio dvojku, kao i Zico koji je dao dva gola, ha, ha, ha… – kaže dugogodišnji ugledni riječki ortoped, nogometni sudac i sudački ekspert, koji je za svoju izvedbu na stadionu Benito Villamarin dobio ocjenu jednaku onoj najboljih aktera na terenu, slavnih brazilskih nogometaša Zica, Falcaa i Leandra. Taj vječni »seviljski brevijar« uglednog riječkog ortopeda i nogometnog suca, profesora doktora Damira Matovinovića, povod je njegovoj sportskoj »ispovijedi«:
Igrače Novog Zelanda čuješ kako trče, a Brazilce ne, oni su trčali poput srna, više su lebdjeli, nego bili na zemlji – rekao je poznati riječki umirovljeni sudac
– Sjetim se često te utakmice, kako ne, što sam stariji sve sam zadovoljniji kada razmišljam o tim vremenima, jer… Trčao sam u društvu tih čuvenih brazilskih nogometaša, bio sam među njima na igralištu. I još nešto, igrače Novog Zelanda čuješ kako trče, a Brazilce ne, oni su trčali poput srna, više su lebdjeli, nego bili na zemlji. Utakmica svjetskog prvenstva je bitna, ali vrhunac je da sam bio u društvu Brazilaca, da smo međusobno izmijenili nekoliko riječi, rukovali se… A kažu da je to bila jedna od najboljih brazilskih reprezentacija svih vremena sa Zicom, Socratesom, Falcaom, Ederom, Cerezom… Da, i onda taj čuveni susret dvojice liječnika na centru, doktora Socratesa i doktora Matovinovića. Predstavili smo se jedan drugome: »Dr. Socrates! Dr. Matovinović!«. On je bio pedijatar, mislim da mu je bilo drago kad sam mu rekao da sam i ja liječnik, nasmijao se od srca. Na žalost, umro je dosta mlad. Sve u svemu, bio je to vrhunac moje sportske, sudačke karijere. Svjetsko prvenstvo to svakako jest, a kada na svjetskom prvenstvu sudiš Brazilu… Što možeš više od toga?
Liječnici nogometašiNe, moji kolege liječnici nikad nisu bili ljubomorni što sam poznati nogometni sudac. Uostalom, među liječnicima je uvijek bilo puno sportaša, imali smo i svoju nogometnu momčad. Godinama smo igrali, sudjelovali na svjetskim i europskim prvenstvima liječnika nogometaša. U samim počecima moje sudačke karijere ne znam što bi bilo da mi šef nije bio profesor Mihelić, jedan od začetnika ortopedske klinike u Lovranu, ali i jedan od prvih prvih hrvatskih sportskih poslijeratnih liječnika u Hrvatskoj. Puno mi je izlazio u susret, koristio sam slobodne dane, godišnji odmor… Danas bi to vjerojatno bilo nemoguće, danas je, općenito, drukčiji život. A tada… Za mene su pričali, kad su me primali kao mladog liječnika u Lovran, da se najprije moram dokazati na nogometnom terenu, ha, ha, ha… Njegovali smo tu našu liječničku ekipu, igrali smo svugdje, po Istri, u Zagrebu, Slavonskom Brodu, bila su to lijepa vremena. S vremenom je to nestalo, društvo se počelo osipati, dolazili su mlađi koji nisu imali afiniteta za sport. |
Jožin poziv
Utakmica sama po sebi nije bila teška za suditi, bila je dosta velika razlika u kvaliteti između Brazilaca i Novozelanđana, nije bilo ni najmanjih problema. Brazilci su me poslije utakmice tapšali, možda i zato što su njihovi novinari moje ime Damir uspoređivali s imenom jednog od najvećih brazilskih golgetera svih vremena, Ademira. Lako su mogli izgovoriti moje ime, ha, ha, ha… A atmosfera na tribinama… Fantazija! Samba, muzika, super doživljaj. Znam da je tijekom cijele utakmice nad terenom kružio lijepi papirnati zmaj i u jednom trenutku se spustio do kornera. Normalno, morao sam prekinuti utakmicu. Nekoliko brazilskih igrača i ja potrčali smo prema zmaju da ga premjestimo van terena i kad smo došli na par metara… Zmaj se dig’o i opet poletio, a na tribinama urnebes, ha, ha, ha…
Nakon skoro godinu dana moj prijatelj Joža Matković zove me jednog jutra iz Vulkana i kaže mi: Gledam vijesti na RAI-u, sudit ćeš na Svjetskom prvenstvu! Eto, tako sam saznao – prisjetio se Matovinović
Eh sad, kako sam uopće završio na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj 1982. godine? Godinu dana prije u Meksiku sam na turniru mladih reprezentacija sudio kao predstavnik Jugoslavije. Za mladu reprezentaciju tada su igrali Vulić, Deverić, Đurovski…, a svaka je momčad imala suca iz svoje zemlje. Bilo je to svojevrsno svjetsko juniorsko prvenstvo na kojem su igrali Brazil, Urugvaj, Meksiko, Čehoslovačka, SAD… Osam momčadi. Turnir se igrao na velebnom stadionu Azteca, sjećam se da je vrijeme bilo očajno tih dana, velike kiše, poplave… Znam da smo se presvlačili na stolicama, jer su svlačionice bile poplavljene. Bio je to u svakom slučaju lijep doživljaj. Turnir je nosio ime Joaoa Avelangea, tadašnjeg predsjednika FIFA-e, koji je gledao turnir u društvu kreme meksičkog i španjolskog nogometa. Naime, u okviru, a poslije odigravanja tog turnira bila je odigrana i prijateljska utakmica A reprezentacija Meksika i Španjolske koja je već bila svojevrsna priprema tih momčadi za nastup na Svjetskom prvenstvu godinu dana poslije. Valjda je netko ocijenio da sam dobro sudio na turniru pa su, od svih sudaca, baš meni dodijelili suditi tu utakmicu između Meksika i Španjolske. Za mene je to bila velika čast, odsudio sam dobro i očito je to netko zapamtio… Kolege meksički suci su mi već tada govorili da sam jedan od kandidata da sudim na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj, ali nisam vjerovao da će se to dogoditi. Međutim… Ipak se dogodilo!
Slaven Bilić i Damir Matovinović/I. TOMIĆ
Nakon skoro godinu dana moj prijatelj Joža Matković zove me jednog jutra iz Vulkana i kaže mi: Gledam vijesti na RAI-u, sudit ćeš na Svjetskom prvenstvu! Eto, tako sam saznao. Bio sam iznenađen, ali presretan! Sve u svemu, znam da ta vijest nije baš najbolje sjela nogometnim čelnicima bivše države, oni su imali neke svoje kandidate, ha, ha, ha… U Španjolskoj sam još na dvije utakmice bio pomoćni sudac i na jednoj četvrti sudac, onoj između Argentine i Mađarske. Tada je bio običaj da svaki sudac sudi po jednu utakmicu, osim onih najboljih Brazilaca i Španjolaca, koji su sudili po dvije. Gledao sam, naravno, i nastupe jugoslavenske reprezentacije koja je bila oštećena u utakmici protiv domaćina Španjolaca. To je bilo očito, svi su priznali da smo dobili gol iz jedanaesterca koji nije postojao, jer se prekršaj dogodio debelo van šesnaesterca. Događa se, takav je život nas sudaca. Devedeset posto utakmice sudiš dobro, a onih deset posto… Pogreške se jednostavno katkad moraju dogoditi.
Očevim stopama
Hrvatski suci na SP-uTri su hrvatska nogometna suca sudila na svjetskim prvenstvima. Najprije legendarni Leo Lemešić, prije drugog svjetskog rata reprezentativni napadač Hajduka, poslije član ondašnjih selektorskih komisija u godinama kada je Jugoslavija osvajala olimpijsko srebro u Tampereu 1952. godine i igrala na Svjetskom prvenstvu u Bernu 1954. godine. Lemešić je na Svjetskom prvenstvu 1958. godine sudio utakmicu faze po skupinama između Meksika i Walesa (1:1). Varaždinac Branko Tešanić na Svjetskom prvenstvu 1962. godine sudio je utakmicu faze po skupinama između Španjolske i Meksika (1:0), a tradiciju je na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj 1982. nastavio Damir Matovinović odsudivši već spomenuti dvoboj Brazila i Novog Zelanda (4:0). |
Ljubav prema suđenju usadio mi je otac Izidor, koji je, što ću ja saznati puno godina poslije, bio prvi Riječanin koji je polagao ispit za nogometnog suca 1955. godine u novoosnovanoj riječkoj sudačkoj organizaciji. A zanimljivo, on neko vrijeme nije ni znao da sam otišao u suce. U početku se nije slagao s tim da budem sudac, iako… Poslije mu je bilo drago. Znao je kakav je život nogometnog suca, znao je da te kritiziraju iako si u pravu, ali takav je život, takvi su ljudi… Tko je bio bolji? Nikad nismo o tome razgovarali, ni o mojim pogreškama, ni o dobrom suđenju. Iako, negdje je jednom rekao da sam ja bolji sudac, a da je on bio bolji nogometaš. Vjerojatno je to baš tako i bilo, ha, ha, ha… Inače, ja sam nogometnu loptu počeo nabijati kao mulac ispred ondašnje kasarne na Trsatu, ispred sadašnjeg kampusa. Joža Matković, Davor Vukić i ja. Na cesti. Tada smo mogli igrati, jer je veliki Fiatov autobus prolazio onuda tek svaka dva sata. Počeo sam igrati u Orijentu s 15 godina, poslije sam nastavio u Vulkanu, igrao u Rijeci, u Brnčićevoj generaciji, pa u Lokomotivi… Međutim, kad sam upisao studij medicine, Boris Polić me odveo na tečaj nogometnih sudaca i tako je krenulo… Sve spontano, nikad nisam razmišljao da ću biti nogometni sudac, ali… Vidio sam da ne mogu biti redovni student i aktivno igrati nogomet, a kad sam već polozio ispit, odlučio sam biti sudac. Savezni sudac postao sam nakon šest godina, nije to kao danas kada se savezni sudac postaje za dvije godine, a to ne valja. Kao sudac se moraš kaliti.
Damir Matovinović za sudačkih dana
Damir Matovinović još uvijek održava kondiciju/V. KARUZA
Jesam, jednom sam dobio negativnu ocjenu, jedinicu. Bio sam pomoćni sudac na utakmici između Crvene zvezde i Borca iz Banja Luke, nisam mahao ofsajd iz kojeg je pao gol, a kontrolor je bio priznati makedonski sudac i izvanredan čovjek Kosovski. Dogodilo se, vjerojatno sam zaspao na trenutak. Generalno gledajući, nisam dobivao loše kritike, jedino mi je Ivica Osim poslije jedne utakmice rekao da bi mi bilo bolje da nosim bijelu kutu, nego da sudim, ha, ha, ha… Ne, nije bilo puno pritisaka, više sam pritisaka imao u Hrvatskoj kada sam određivao suce u Prvoj HNL. Zbog pritisaka sam i napustio sudačku organizaciju i maknuo se zauvijek. Neki ljudi nisu bili zadovoljni sa mnom i mojim radom, određivanjem sudaca, valjda zato što im nikad nisam htio unaprijed reći koji će suci suditi određene utakmice. Ocijenili su moj rad slabim, Udruga prvoligaša nije bila zadovoljna mojim radom i politikom koju sam vodio. I onda sam ja rekao: Hvala i doviđenja! Situacija je danas drukčija, vidim to po nekim sucima koji su drukčije sudili nekad i sad, promijenili su način suđenja.
Trčanjem do zdravlja
Istina, ima razdoblja kada hrvatski suci dosta griješe, onda to prođe pa se održavaju sudački seminari, dolaze stranci koji održavaju predavanja i onda misliš da će doći bolje vrijeme kad ono… Oni opet griješe. I onda se pitaš zašto je to tako, a ja ću reći zašto. Nema čvrste ruke u sudačkoj organizaciji koja bi uskladila sve to, jer… Najgore je kad su svi prijatelji, a suci to ne smiju biti. Oni moraju imati kodeks ponašanja i njega se pridržavati. Evo, sad su kaznili Pajača, iako… On je za mene jako dobar sudac, a opet, dogodilo mu se to što se dogodilo u polufinalu Kupa između Rijeke i Osijeka. Trebao je na početku utakmice isključiti igrača Osijeka, on je to podsvjesno znao pa mu je popustila koncentracija i upadao je iz greške u grešku. A sudac mora ostati hladan, iako to nije uvijek jednostavno. Postoje pritisci i tko to ne može izdržati bolje je da ne sudi. Međutim, netko iz raznoraznih razloga voli suditi i fućka u zviždaljku bez obzira, baš ga briga. Ja nisam bio takav, nikad me nitko nije zvao i nudio nešto, a klubovi su uvijek voljeli kada bih im sudio u gostima, jer su znali da ću suditi časno i pravedno. Sjećam se jednog derbija u Zenici između Čelika i Sarajeva i sudim jedanaesterac za Čelik, a Sarajlije odmah dignu buru. E, ali onda pred kraj utakmice dosudim i jedanaesterac za Sarajevo i odmah sam najbolji, ha, ha, ha… Sudac, hoćeš, nećeš, mora imati karakter, jer obitelji igrača obiju momčadi žive od toga. I sad bi sudac zbog osobne koristi morao suditi u nečiju korist i na nečiju štetu… Ne ide jel’ tako? To je katastrofa. A ja sam bio pravedan.
Bilo je dobrih sudaca, Zoran Petrović jedan od njih, bez obzira što ge Riječani ne pamte po dobrom zbog suđenja u finalu Kupa protiv Hajduka . tvrdi Matovinović
U moje vrijeme jako mi se sviđalo kako sudi Mađar Palotai, a kod nas… Bilo je dobrih sudaca, Zoran Petrović jedan od njih, bez obzira što ge Riječani ne pamte po dobrom zbog suđenja u finalu Kupa protiv Hajduka. Maksimović je bio super sudac, a poznat je po nekim eskapadama. Mogao sam suditi do 48. godine, takvo je bilo pravilo, dakle mogao sam suditi do 1988., ali završio sam karijeru dvije godine ranije. Dvaput su me slali u Titovu Mitrovicu, već su počele političke igre, sve mi je govorilo da se ostavim toga. Nikad nisam dobio plaketu i zahvalnicu, bilo je puno onih koji su čekali da preuzmu moje mjesto. Iako… Kad napravim rezime, bilo je dobro. U mom slučaju znao sam što ću raditi kada prestanem, a to je bitno. I znao sam da imam sigurno utočište u obitelji koja mi je uvijek bila na prvom mjestu.
Sportski geniČesto sam s unucima u Zagrebu. Jedan unuk brani u Maksimiru, Vid ima 17 godina, visok je i obećava, Jantoljak o njemu ima jako visoko mišljenje. Ivor ima 14 godina i također igra nogomet, ali više je naučni tip. Obožavam unučad, druga unuka koju nisam prethodno spomenuto, četrnaestogodišnja Kaja, plesačica je, rekli su mi da pleše jazz dance, da se to tako kaže. Nećak Domagoj je bio krenuo mojim stopama i ostvario zavidnu sudačku karijeru, sad je glavni za VAR u Hrvatskoj, trudi se, vrlo je predan svoj poslu koji obavlja jako dobro. Kad već spominjemo, VAR je pozitivna stvar, ali moramo priznati i da ima određenih nedostataka. Sve, naravno, ovisi o ljudima. Netko će djelovati brzo, netko je usporen, nesiguran pa pet puta gleda istu situaciju i do konačne odluke prođu tri minute, a to ne valja. Dakle, nije ni VAR savršen, malo se izgubila draž, ali nogomet je pravedniji. Pa… Uzmimo samo u obzir koliko je bilo puno pogrešaka na velikim utakmicama na najvišoj razini, a kojih ne bi bilo da je tada postojao VAR. |
Kako održavam kondiciju u mojim godinama? Kao prvo, sretan sam da sam zdrav, iako sam svojedobno, u vojsci, prebolio opasnu virusnu upalu pluća, a svojedobno i operirao prostatu. Međutim, u biti sam zdrav, baš kao i moja obitelj, a to je najvažnije. E, a s obzirom da sam cijeli život u medicini, znao sam što znači vježbanje i trčanje. Uostalom, sebe sam uvijek smatrao ozbiljnim sucem pa sam puno trenirao i jako puno trčao. Sjećam se da sam u jednom razdoblju tržao zajedno s Kustudićem koji se oporavljao od loma noge, to je bilo baš pred Svjetsko prvenstvo u Španjolskoj. Dolazili bismo predvečer na Kantridu trčati, kiša lije, atletska staza pod vodom, a mi skačemo preko ograde i trčimo, a mokri do kože, ha, ha, ha… Kad sam prestao suditi, nastavio sam trčati, jer… Puno je aktivnih sportaša stradalo, jer su naglo prestali biti aktivni pa su se srce i cjeli ljudski organizam počeli drukčije ponašati. Ja sam otišao u drugu krajnost, više sam trčao kad sam prestao suditi, nego prije. Što je najvažnije, tu je naviku stekla i moja supruga Mirjana, ali i moja kćer Iva koja trči maratone i polumaratone. Danas trči i moja unuka Jana, kada to vidim puno mi je srce. Prije deset godina me uhvatila kičma pa sam prestao trčati, ali onda sam nabavio tri stroja koja se zovu »total crunch«, neštio slični biciklima s volanom, ali bez kotača. Na tim strojevima provodim tri ili četiri puta tjedno po pola sata. Nije toliko teško, koliko dosadno, ali ustrajan sam. I nastojim jako puno hodati. Uglavnom, ne dam se…
