Idem na operaciju. Ništa strašno, tim više jer nakon pregleda moje koljeno, a ono mi je boljka još iz mladosti, ide u ruke i pod skalpel jednom od najvećih stručnjaka koje Hrvatska ima u toj domeni, mojem dragom prijatelju Borisu Nemecu, osobi koja je itekako zaslužna za velike uspjehe koje je postigla hrvatska nogometna reprezentacija. Imati na klupi takvog »igrača« kao što je to dr. Nemec, znači ne morati brinuti za zdravlje onih koji su na terenu provodili moje zamisli.

Zanimljivo, operacija baš na 25. svibnja, Titov rođendan?!

Sine, ti to nisi još čuo? Operacija ide na Titin rođendan kako bih dogodine mogao trčati – štafetu!

Trener svih trenera, jedna od najvećih sportskih figura koje je Hrvatska ikad imala, brončani s prvenstva svijeta u Francuskoj, Miroslav Ćiro Blažević. Neponovljivi i neuništivi – šeret. Da, baš tako, jer Ćiro je sve što se pod tim pojmom pojašnjava: veliki lukavac, ali i neuništivi šaljivdžija! Zapravo, bilo bi i više nego korektno da se u pojmovnik hrvatskog jezika uvede termin koji bi povezivao njegov nadimak i jednu specifičnu vrst talenta za animaciju i okupljanje masa, kao i spremnost da se duhovitošću prevlada svaku životnu situaciju. Jer koliko god bio sve – i uspješan, i popularan, i bogat, Ćiro je do svega toga stigao vlastitim talentom i radom, i da – baš je i šeretski dosegnuo globalnu popularnost.

– Milijun sam puta ponovio: da je čitav niz danas velikih trenerskih imena iz bogatih država Europe, a tu uvijek apostrofiram Fabia Capella, moralo krenuti iz Travnika u svijet, oni se ne bi maknuli dalje od Turbeta, lijepog mjesta u podnožju Vlašića, udaljenog nekih pet-šest kilometara od mog rodnog grada. Meni je put od Travnika do francuske bronce bio nevjerojatno dinamičan i naporan, u odnosu na bogate zapadnjake ja sam morao pobijediti mnogo toga, od siromaštva nadalje, ali takvi smo ti mi Hrvati – iako nam je u startu pozicija inferiorna, na kraju budemo superiorni!

Preselio se u Kraljevicu

S obzirom da je odlučio, dijelom potaknut i karantenom postavljenom zbog epidemije koronavirusa, preseliti se u Kraljevicu gdje ima kuću, naš nas je Ćiro čekao – a gdje drugdje nego u Sidru, restoranu Žarka Žeželića koga nitko pod tim nazivom ne percipira kao – Prdelu u Črišnjevi. A kad se s Ćirom razgovara, koliko god da se sve vrti oko nogometa, uvijek ima i velika raskoš spremnosti reakcije na aktualne teme.

Konkretno, uz referiranje na 30 godina od »Maksimirskih nemira« koji su pokazali kako je »car gol«, odnosno Jugoslavija već rastavljena na svoje nekadašnje republike sastavnice, pa sve do po svakog iskrenog navijača frustrirajuću postkoronarnu činjenicu da se nogometaši istina vraćaju na teren, ali ne i navijači na tribine. Dakako, bilo je u tom višesatnom druženju, prekidanom neprestanim dolaskom vlasnika brodica kojih u lučici Črišnjeva ima na desetke, kako bi pozdravili jednog i jedinog, vječnog Ćiru, od svega pomalo, pa i glazbe. Ali opet najviše od svega – zanimljivih informacija istinski duhovitog Ćire.

– Sjećam se, kako ne, velikih nemira koji su se zbili prije točno trideset godina, na Dan državne sigurnosti u Maksimiru. Bila je to kulminacija krajnje ispolitiziranosti sporta koja se nevjerojatno moćno ogledala upravo na jugoslavenskim nogometnim stadionima osamdesetih godina, sjeća se Ćiro Blažević.

Maksimirska ludnica

Kako se i ne bi sjećao, kad je upravo on jedan od najvažnijih protagonista razdoblja političke nestabilnosti na stadionima koje je kulminiralo Maksimirom, 13. svibnja 1990. Nakon dobre sezone na kormilu Rijeke 1980./1981. u kojoj je Milan Radović s 26 postignutih golova postao najboljim strijelcem jugoslavenske lige, Ćiro odlazi u Maksimir. I odmah stvara »ludnicu«, stadion je na svakoj utakmici prepun. A legenda uz klupu, čovjek fascinantne socijalne inteligencije, osoba koja je stvorila istinske temelje hrvatskog PR-a, nosi – bijeli šal. Odjevni element koji će se čitavo desetljeće provlačiti kao svojevrsni simbol otpora, želje za demokratskim promjenama. Unatoč nevjerojatnoj popularnosti, zaljubljenosti navijača Dinama u svog Ćiru, on odlazi put Švicarske gdje s Grasshopperom postaje prvak te zemlje.

Foto Damir Škomrlj

– Prvak si, a u Zürichu me nitko ne prepoznaje! Išao sam nakon osvajanja titule namjerno centrom grada, pa prema željezničkoj stanici i – ništa. S obzirom na moje poznate motivatorske sklonosti, kao i evidentnu tugu zbog izostanka popularnosti u Švicarskoj, jedne mi večeri u posjet stižu Albanci s Kosova kojih je u Švicarskoj oduvijek bio nemali broj. Ne pitaju za cijenu, samo žele da im Ćiro dođe na kormilo Prištine, kluba koji nije najbolje stajao u jugoslavenskoj prvoj ligi, sjeća se Ćiro kojeg je prigodom dolaska u glavni grad Kosova, iako su bila dva sata ujutro, dočekalo 1500 navijača. I svi su oko vrata imali – bijeli šal. Da, i u Prištini su bile nevjerojatne scene. Na stadionu je uvijek bilo više ljudi od njegovog kapaciteta, oko 30 tisuća, jednako ih je toliko osluškivalo što se unutra događa i oko stadiona. Ljubav koju sam u Prištini doživio teško se može opisati, a gdje se god i danas pojavim, a da tamo rade Albanci, oduševljenju nema kraja, sjeća se Ćiro svoje epizode na Kosovu.

Skoro – ministar

I tako uvijek – Ćiro i politika. Postao je skoro i ministrom športa u jednoj od hrvatskih vlada, ali se unatoč ponudi ispričao jer – nogomet je njegov život. Ćiro je jedan od glavnih »krivaca« što je kult nogometne reprezentacije jedna od najvažnijih hrvatskih karakteristika, ali da ne bira ni mjesto ni vrijeme u kojem će s nogometom ispreplesti politiku, pokazao je i period koji je proveo u Teheranu kao selektor nogometne reprezentacije Irana, početkom tisućljeća gdje je – opet obožavan. I tako gdje god stigne, bilo o kojem se dijelu svijeta radi.

– Politika vam oduvijek voli nogomet jer on je sport koji podržavaju mase. Uostalom, s pravom se može smatrati kako je upravo 13. svibnja u Maksimiru značio da Jugoslaviji spasa nema, da se definitivno raspala. Meni je to bilo jasno i prije, na čelu Dinama kad smo prvih dana svibnja 1982. godine, skoro nakon četvrt stoljeća posta, postali prvacima Jugoslavije, istaknuo je Ćiro o svojoj ulozi u vezi s politikom i nogometom, temi koju je opet potaknula 30. obljetnica maskimirskog sukoba navijača Dinama i milicije.

Pa smo se vratili u vrijeme današnje. Krenula je prva velika liga »petice«, njemačka Bundesliga. Potpuno groteskno: igrači su se nakon postignutog pogotka grlili kao da nikad korone nije ni bilo, pa bi otrčali do dijelova stadiona i klanjali se ispred praznih tribina!

Miroslav Blažević / Foto Damir Škomrlj

– Samo je jedna istina: navijači su sastavni dio nogometne igre. Bez njih utakmice nemaju smisla. Pa nije li jedna od najvećih kazni koje može dobiti neki klub ili reprezentacija igranje pred – praznim tribinama. Ne, ovo nema nikakvog smisla. Igra se naravno nogomet i zbog novca, i to ne baš malog, ali moralo se ipak pronaći neki kompromis, pričekati, učiniti nešto da se i navijačima makar u manjem broju omogući povratak na stadione. Bojim se da ovako nogomet gubi svoj smisao i svoju draž, pojašnjava svoje viđenje nogometne igre Ćiro Blažević koji je kao trenr proputovao Europu i svijet. I što je najnevjerojatnije, a spomenuli smo to i u prethodnom dijelu teksta, bez obzira na čitav niz socijalnih, vjerskih ili zemljopisnih odrednica, bez obzira što su razlike između Kine, Irana ili Švicarske ekstremne, a sve su to države u kojima je Ćiro postizao velike uspjehe, na tribinama je jezik uvijek – univerzalan.

Ali jezik nije ni najmanje univerzalan kad se spomene jedna druga svetinja Miroslava Ćire Blaževića. Ne, nećemo tu sad razglabati o Zdravku Mamiću – iako je 85-godišnji Ćiro atipično za svoju otvorenu i veselu osobnost, naglasio nevjerojatno sjetno: »Mamiću, Ćiro ti je napravio mladost sretnom, a ti njemu starost nesretnom« – nego od drugom dijamantu prečesto tamnog sjaja – Davoru Šukeru. Podatak da su navijači u velikoj anketi Glasa Slavonije izabrali najbolju momčad Osijeka svih vremena u kojoj nije bilo mjesta za najboljeg strijelca svjetskog nogometnog prvenstva 1998. godine, izazvao je poprilično čuđenja. Očigledno, navijači su Šukeru poslali brutalnu poruku: možeš biti obožavan gdje se god pojaviš, ali nas si iznevjerio.

DAVOR SUKER, MIROSLAV CIRO BLAZEVIC FOTO IVICA TOMIC

– Očajna, jako loša i jako ružna poruka! Nazvao bih je autogolom. Ispričat ću vam jednu epizodu koja mi se dogodila nakon Francuske. Otputovao sam u Koreju, u Seoul. Tamo me dočekala delegacija njihovih nogometnih funkcionera, a da bi sve bilo prilagođeno gostu, kako se to i inače čini na Dalekom istoku, u zračnoj luci su me dočekala i djeca u hrvatskim dresovima. Ma srce ko kuća. A kad su se okrenuli, na svakom je dresu iza stajalo – Šuker. Što želim reći, Šuker je jedan od najvećih nogometaša koje je imao ne samo Osijek, kojeg je imao svijet. Ne uvrstiti ga u najbolju momčad je uvreda. Moralo bi se cijeniti što je on učinilo na travnjaku. Danas kao nogometni djelatnik? Daleko od toga da je jedan od najboljih, ali daleko i od toga da je najgori. Ne, nisu mu to smijeli učiniti, potpuno se očinski osvrnuo Ćiro na gorku pilulu koju je Šuker morao popiti prvih dana svibnja, kad su se pojavili rezultati ankete.

Priča o Kvarneru

A onda, kako to samo Ćiro zna, zaokret od 180 stupnjeva. Priča o Kvarneru.

– Ma tko da bude tužan kad može živjeti na najljepšem kutku svijeta, na Kvarneru. Nigdje nema takve ljepote, nigdje! Pitao me prijatelj Mesud Bečić – gdje da u Hrvatskoj gradim, u Zagrebu ili negdje na moru. Moj je odgovor bio samo jedan – na Kvarneru, od njega boljega nema! Čitav sam život povezan s ovim krajem. Najprije prije nekih šezdeset godina kao igrač, pa kao trener, da bih 1982. godine u Kraljevici izgradio i svoju kuću. Pa ne gradiš kuću tamo gdje ti nije lijepo. I kad još k tome imaš i novca, naglašava Ćiro.

Pa nam otvara i pitanja o – novcu. Je li, dakle, Dinamo šampion sagradio kuću na Oštru?

Foto Damir Škomrlj

– Ma kakvi, nije Dinamo imao tih para. To ti je Švicarska izgradila. Pa ne mogu treneri u Hrvatskoj imati takva primanja. Jedini kojem je to uspjelo bio je nedavno Bjelica. Ali što, što na kraju? Uzeo milijune, dobar je rezultat napravio, ali je baš on krivac najveći što Dinamo nije dobio Šahtar i ušao u proljeće Lige prvaka. Pa ne možeš sebe držati milijunskim trenerom, a da ti nije jasno kako se utakmica igra dok sudac ne kaže da je gotovo. Ne možeš skakati kao navijač kraj svoje trenerske klupe jer misliš da si pobijedio. A još se igra. Ma ne! Znaš što sam ja znao raditi kad bi bilo napeto kao što je to bilo u tom maskimirskom finišu protiv Ukrajinaca? Otišao bih do pomoćnog suca i na njemu razumljivom jeziku izrekao neke prijetnje koje bi značile da mora zaustaviti igru i sankcionirat’ me. Ali dok to oni učine, padne ritam igre, popusti pritisak i ti – dobivaš utakmicu. Bjelica to nije znao. Jer da je znao, ne bi se ponašao k’o navijač. A dok to ne znaš – ne vrijediš milijune, zaključio je Ćiro naše druženje. Pa je Prdela uzeo gitaru i krenuo s pjesmom. Ćiro ga je s distance pratio. Onako, skoro ispod glasa.

Ima situacija kad i trener svih trenera može utihnuti. Još kratko druženje i pozdrav. Ćiro i njegov moćni, rasni kupe. Otišao je iz Črišnjeve, praćen pogledima skoro pa divljenja vlasnika brodica od kojih su neki obavljali pripreme za njihovo vraćanje u more. Kako i ne bi, kad je odjurio poput mladića. Mladolik, okretan, jasnih misli – živ poput srebra, kako bi to rekle poslovice. Kategorija »pučkih mudrosti« također jako draga u Ćirinom neuništivom vokabularu.

Velika ljubav

Ono čega se također sa zadovoljstvom sjećam je jedna od mojih zadnjih političko-sportskih uloga. Iako tako nije bilo predviđeno protokolom, na Rujevici, na kvalifikacijskoj utakmici Hrvatske i Slovačke bio sam zamoljen, jer je to predsjednica željela, da sjednem u najsvečaniju ložu pored moje drage Kolinde, jedne od najboljih političkih figura koje je Hrvatska ikad imala. Možda nacija sada tako i ne misli, ali vrijeme koje prolazi i opet će pokazati kako je Ćiro bio u pravu. Jako cijenim rad bivše predsjednice jer je ona jako puno učinila na kvalitetnoj promociji Hrvatske.

Foto Luka Stanzl/PIXSELL

Kako ju je samo Putin gledao – danas možda i najmoćniji državnik svijeta, a sve kamere usmjerene prema hrvatskoj predsjednici. Pa njezini nastupi u javnosti, savršena komunikacija na stranim jezicima. Ali tako ti je to u Hrvatskoj, tek kad se makneš, shvate što su imali.

U Alješinoj režiji

Ma pusti ti priču! Znam i ja da su svi razglabali o tome tko je vođa francuskih vatrenih. Pa je tako glavni baja bio Šuker koji je puštao Severinu i »Djevojku sa sela«, pa je to bio Boban koji ima jasno izraženu crtu da u svemu što čini mora biti apsolutno najbolji, ima dakle tu lidersku crtu.

Pa je glavni bio Štimac jer i njegov je karakter sličan. Pa i ja sam tako mislio, i meni je trebalo dugo da shvatim tko, onako pomalo iz sjene, vuče neke jako važne konce, tko je ta karika koja pozadinskim radom ističe sve ove koje smo spomenuli. Da, dugo mi je trebalo, a onda sam shvatio – Asanović! Aljoša je, sine, vukao ključne poteze u svlačionici. Nije bio toliko eksponiran, ali on je bio faktor prevage kod pojedinih ključnih momenata, zaključuje Ćiro.

Proslavio Vittel

Odabir Vittela, mjesta na istoku Francuske za sjedište hrvatske nogometne reprezentacije, pokazao se jako zanimljivim u više smjerova. Riječ je o gradiću s nekih pet tisuća stanovnika, ali i mjestu gdje izvire i puni se jedna od najpoznatijih mineralnih voda u Francuskoj. Uz Perrier, koji je simbol i istoznačnica za »mineralnu vodu«, te Evian, Vittel je bio jedan od najpoznatijih. A s uspjehom Vatrenih, ta se voda dodatno vinula u sam vrh, postala je još traženijom.

Blazevic Miroslav Ciro Svjetsko nogometno prvenstvo u Francuskoj 1998.

– Kako i ne bi! Nakon što smo izbacili u Lyonu Nijemce, svjetski su mediji »poludjeli« za nama. Mala i nedovoljno poznata Hrvatska postajala je veliki sportski brend. Svi su jurili u Vittel, tako da smo i njima stvarali enormnu, indirektnu reklamu, mada bilo je tu i tragikomičnih situacija, sjeća se Ćiro.

Kakva tragika kod tolikog uspjeha?

– Najavili ti se Englezi. BBC. Šalju svog novinara koji dobro govori francuski. Jer i Ćiro govori francuski, ne engleski. Rasvjeta, moji igrači kao dekoracija, sve je dakle spremno, pale se kamere, kreće novinar: Dakle, gospodine Iviću… Ne mogu vjerovati, mislim neka je šala, on je mene zamijenio s Ivićem, mene koji vodim Hrvatsku na krov svijeta! Poludio sam, dugo su me smirivali i nagovarali da se vratim u razgovor. Da, recite nam gospodine Iviću!!!!