Prerani odlazak

Bivši suigrači tuguju za Nikolom Tomcem: “Slučaj Smoje ga je zdrastveno uništio…”

Igor Duvnjak

Taj proces kao da ga je ostario deset godina. Patio je, to je doživio jako emotivno - kaže Marinko Koljanin, nekadašnji suigrač iz Orijenta 1919



RIJEKA  Preminuo je Nikola Tomac, za prijatelje jednostavno Nik. Nogometnom Krimejom, ali i cijelim riječkim nogometom, tužna je vijest prohujala kao nošena burom. Od svojih prvih nogometnih opatijskih dana, kada je pod budnim okom dugogodišnjeg igrača Rijeke i Orijenta te kasnijeg trenera Nikole Papeta Filipovića, u društvu slavnih opatijskih igračkih imena kao što su »Tuna« Novalić i Marok, preko epopeje za pamćenje u Orijentu, sve do direktorskih dana na Kantridi u HNK-u Rijeka Nikola, rođen 29. studenoga 1957. godine, pisao je lijepe stranice riječkog nogometa, koje ostaju u sjećanju zauvijek i ne blijede.


Prestalo je kucati to veliko nogometno srce, stala je radilica koja na terenu nije priznavala niti jednu prepreku, igrač za kojega su slavni kormilari Crvenih kao što su prvo Ive Šangulin, a potom Joško Skoblar pa Ivan Marković, za cjelokupnu vojsku poklonika nogometa uvijek samo Đalma, znali da je Tomac veslač koji neće nikada uvući vesla. Ako su neki igrači u tim momčadima, koje su ostvarile najveće uspjehe u bogatoj ostavštini kluba, nudili poteze koji su poslastice, Tomac je igri Crvenih davao neophodni začin, bio je uvijek dobrodošla »ljuta papričica«. U tim sezonama 1980./1981. sa Skoblarom i 1982./1983. ostvarena su dva plasmana u četvrtfinale Kupa Jugoslavije, popularni »Orijent Express« prolazio je pored uglednih imena elitnog razreda kao što su Osijek, Zagreb, OFK Beograd, Olimpija. Tomac je u te uspjehe ugradio sve što je mogao i znao uz cijenjene suigrače kao što su Majnarić, Mustać, Miočić, Koljanin, Tičić, Milenković, Nikolić, Gračan, Stilinović, Trošelj, Močinić, Marković, Tabar, Lakić, dr. Mraz, Bjelanović, Rupčić, Ćoza, Bosančić, Crnalić, Mladenić, Vukić i drugi.


Doktorat


Inače, član je popularne dugogodišnje istaknute riječke rukometne obitelji, brat Željko je godinama bio zapaženi igrač i trener rukometaša Zameta, sve do preseljenja u Norvešku gdje je već dosta vremena pomoćni trener norveške reprezentacije. Željkova kći Marta je itekako talentirana rukometašica, igrajući za norvešku reprezentaciju već je osvojila svjetsku i europsku titulu.




Nikola je pak uz sport bio i itekako školovan, profesor je strojarstva, doktorirao je u Norveškoj, u Rijeci je po povratku iz Norveške predavao na fakultetu.


– Bio je super inteligentan dečko i odličan igrač – kaže Marinko Koljanin, nekadašnji vrsni golman i Nikolin suigrač, koji sada kao direktor Crvenih s Krimeje nastoji vratiti mu omiljeni klub na staze nekadašnjih velikih uspjeha. Koljanin i Tomac su jedno vrijeme bili i stipendisti Rijeke u drugoj momčadi Bijelih. – Igrali smo zajedno, još smo se povezali i privatno. Nalazili smo se stalno, bilo je to društvo iz Orijenta, Matrljan, strijelac nezaboravnog gola Realu u pobjedi Rijeke na Kantridi, Tičić, ja, Gračan, Stilinović. Nikola je na terenu pokazivao svoj karakter, bio je iskren, otvoren čovjek, uvijek bespoštedan. Takav je bio i u svome privatnome životu. Nik je bio predivna, kvalitetna osoba. U igri je bio pak borac bez straha i mane. Na svakom treningu i na svakoj utakmici Nik je davao cijeloga sebe. Bio je radilica, zavrnuo bi rukave i krenuo u igru. Bilo je tako i s titogradskom Budućnosti u Kupu, po onoj hladnoći. Samo je rekao »ma što nam oni mogu«. Takav je bio i na fakultetu kao profesor, završio je naime Strojarski fakultet, sve uz nogomet. Kakav entuzijazam… Nakon učenja znao bi otići na trčanje oko dva sata noću sam po Zametu, Kantridi. U igri je tako i bio fizički besprijekoran, nakon svega mogu samo kazati, kakva šteta, otišao je prerano…


Veliki čovjek


Nenad Gračan, za čije se lopte bez pretjerivanja moglo kazati kako »imaju oči«, naigrao se s Nikolom, standardni jugoslavenski reprezentativac bio je kasnije trener nesuđenog državnog prvaka Rijeke kada je Tomac bio direktor Bijelih, a vezale su ih doživotno i veze izvan sporta.


– Eh, znate li koliko se poznajemo, još od kada sam bio u Orijentu – kaže Nenad Gračan. Ako je njegov prijatelj Tomac bio neumorna radilica, onda je Neno bio ljubitelj onih koji vole igračke poslastice, nogometni Stradivari, virtuoz. – Dovoljno je i kazati da smo dvostruki kumovi na vjenčanjima, on meni, ja njemu. Što sada kazati, teško mi je, ne mogu to izraziti. Otišao je premlad, a bio mi je zaista veliki prijatelj, bio je veliki čovjek. Takav je da bi za prijatelja dao sve, to mu je bilo nešto od najvažnijih stvari u životu. Na terenu sam ga pak kao suigrač doživljavao kao velikog borca, kao motivatora. Kada bismo svi padali u igri, kada bismo svi u Orijentu počeli nešto kukati, on bi podizao svih svojom borbenošću i uvijek nas je nosio na neki način. Stvarao je tako i ritam utakmice. Bio sam na Krku radi nekih obaveza te se nismo vidjeli proteklih dana, a sada se ovo dogodilo…


Nikola Tomac je bio dio legendarne momčadi Orijenta 1919 iz druge polovice sedamdesetih i s početka 80-tih godina


Kada je riječ o pokojnom Tomcu i Gračanu, protagonisti su crnog 26. svibnja 1999. godine, tužnog dana u riječkoj nogometnoj povijesti, Nikola kao direktor, Neno kao trener. Rijeka je imala sve karte u rukama za osvajanje titule prvaka, bod prednosti ispred Dinama, tadašnje Croatije i utakmicu na krcatoj Kantridi protiv Osijeka. Dvije minute prije kraja Sztipanovics je ubacio, a loptu je u gol skrenuo Admir Hasančić, za erupciju oduševljenja na Kantridi. Slavlje je trajalo samo nekoliko sekundi jer je linijski sudac Zoran Krečak podigao zastavicu i označio zaleđe, kasnije ga je tehnologija demantirala, ali »mlijeko se prolilo«, završilo je 1:1 i ništa od naslova.


– Nikola me je smirivao poslije te utakmice. Tješio nas je, svakako da nam je svima tada bilo teško nakon tog susreta. U tom razdoblju se svakog tjedna slagala križaljka, tko će pobijediti, tko bi mogao ostvariti ovo ili ono. U svim tim razgovorima s njim bilo je uvijek puno pozitive. U svakom smislu, stalno je pričao u tom smjeru. Mislio je da bi pozitivna vijest trebala biti velika, a ne ona crna, što je uobičajeno, da ljudi čitaju ono što je negativnije. Kod njega je uvijek bilo obrnuto – poručio je Nenad Gračan o svom prerano otišlom prijatelju.


 


Slučaj Smoje

Uz Tomčevo se ime vezivala takozvana »afera Smoje«, zbog koje je morao izlaziti pred sud, riječ je o prelasku Darija Smoje u Milan. Tomac je konačno oslobođen svih optužbi, no pravda je zadovoljena poslije dugih šesnaest godina. Ništa od optužbi za kazneno djelo zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju u kontekstu spornog transfera. Drugostupanjskom presudom Županijskoga suda u Rijeci inače bila je odbijena žalba Državnog odvjetništva i potvrđena je oslobađajuća presuda prvoga stupnja. Tomcu, koji je u vrijeme spornog transfera bio direktor Rijeke, stavljalo se na teret što tadašnjih 500 tisuća DEM, nakon što su sjele na račun Rijeke od spomenutog transfera, nije isplatio i transferirao tvrtki Tomarex Sport Trade u vlasništvu menadžera Predraga Naletilića, temeljem sporazuma koji su Rijeka i Naletilićeva tvrtka sklopili mimo službenoga transfera. Tomac je krajem travnja 2010. godine proglašen krivim i osuđen na jednogodišnju kaznu zatvora koja je preinačena u uvjetnu, na rok kušnje od dvije godine, uz povrat spomenutog iznosa. Presuda je ukinuta i Županijski sud je naložio da se Tomcu ponovo sudi zbog povrede zakonitosti procesnih radnji. Na koncu ništa od optužbi, ali Koljanin podsjeća da su one itekako utjecale na Nikolino zdravlje.


– Mislim da ga je više od svega zdravstveno uništio proces u vezi Rijeke i Smoje, gdje se na kraju pokazalo da Tomac nije kriv. To ga je zdravstveno jako uništilo jer je bio emotivan i ispravan. Ne zbog one »o pokojnicima sve najbolje«, Nikola Tomac je bio jako kvalitetna osoba. Taj proces kao da ga je ostario deset godina. Patio je, to je doživio jako emotivno – kaže Koljanin.