U finalnom susretu Lige prvaka u Londonu su nogometaši minhenskog Bayerna pobijedili Borussiu Dortmund sa 2-1 (0-0) i osvojili svoj peti naslov europskog prvaka. Mario Mandžukić zabio je u 60. minuti i postao prvi hrvatski nogometaš koji je postigao zgoditak u finalu elitnog europskog klupskog nogometnog natjecanja
LONDON Bayern je prvak Europe! Treća je za Bavarce ipak bila sreća. Momčad koja je u protekle četiri godine triput igrala finale Lige prvaka u trećem je pokušaju otišla do kraja. Uz veliki obol hrvatskoga SuperMarija Mandžukića, koji je poslije utakmice ponosno marširao Wembleyjem omotan u hrvatsku trobojnicu. Imao je i zašto. Postao je prvi Hrvat koji je postigao pogodak iz igre u finalu elitnoga europskoga klupskoga nogometnoga natjecanja. Točno u 22 sata i 54 minute po srednjeeuropskom vremenu Mario je sa suigračima visoko u zrak podigao srebrni pehar i zakoračio u nogometnu vječnost. Kapa do poda!
U 89. minuti obrana “Borussije” nije mogla zaustaviti pohod Arjena Robbena koji se kao šilo probio u protivnički šesnaesterac i ostavio Romana Weidenfellera bez izgleda. Lopta je odskakutala u mrežu, na semaforu zasvijetlilo Borussia 1, Bayern 2, a zapadana tribina engleskoga nogometnoga “hrama” proključala do usijanja. Za “žuto-crne” više nije bilo povratka. Nicola Rizzoli je uskoro posljednji put puhnuo u zviždaljku pa je u kolijevci nogometa moglo započeti bavarsko slavlje, što ga je još u 60. minuti nagovijestio Mario Mandžukić.
Ribery je u 60. minuti podvalio loptu za Robbena koji je milimetarski izbjegao zaleđe, povukao loptu još nekoliko metara, a onda proigrao usamljenoga Mandžukića koji je u odlučujućem trenutku sačuvao prisebnost i iz blizine smireno zatresao mrežu, a onda potrčao ususret “Bayernovim” navijačima koji minutama nisu prestajali pjevati istu pjesmu “SuperMario, SuperMario hej, hej…”.
Odjednom je pjesma zamrla. Boateng (68′) je iz čista mira pogriješio, a Dante u sekundi proživio pakao uslijed neobjašnjivog nasrtaja na Reusa, Gündogan je s bijele točke prevario Neuera i finale opet učinio neizvjesnim.
Do poluvremena su najbolji pojedinci bili vratari Manuel Neuer i Roman Weidenfeller, ali omjer izrazitih prilika (2:2) mogao je zavarati s obzirom na činjenicu da je “Borussija” u matne situacije (Blaszczykowski 15′, Lewandowski 35′) dolazila igrom, a Robben (31′, 40′) promašivao nemoguće usliked spleta sretnih okolnosti (Müllerovo proigravanje špicom, Hummelsova kriva procjena). Samo zahvaljujući Mandžukićevom istančanom osjećaju za pogodak (26′) jedina izrađena akcija Bavaraca iz poluprilike se pretvorila u najizgledniju prijetnju, ali se umjesto mrže tresla greda.
Jürgen Klopp u prvom poluvremenu nije uz graničnu liniju igrališta prestajao pljeskati svojim igračima koji su u djelo uspješno sprovodili njegove taktičke zamisli. Budući da su “Borussijini” nogometaši u trkačkom smislu debelo premašili “normu” uobičajenu ovosezonskim nastupima u Ligi prvaka, razdoblja dubokoga kontinuiranoga presinga trajala su predugo da bi se “Bayern” uspio nametnuti igrom koju su uoči finala opjevali nogometni kroničari širom Europe. Budući da je “Bayern” mogao igrati samo bolje, u nastavku su se odnosi snaga na Wembleyju značajno promijenili. Iznimni napadački potencijali Bavaraca morali su, prije ili kasnije, ipak doći do izražaja.
Ono na što Jupp Heynckes, kao nijedan trener na svijetu, nije mogao utjecati su neobjašnjive uzročno-posljedične personalne pogreške tehničke prirode (Boateng, Dante) uoči izjednačujućeg pogotka koji je, uz Weidenfellera, “Borussiju” držao na životu do samoga kraja. Ni Weidenfeller nije svemoguć.
