Privrednik i bivši čelnik Bijelih

Životna ispovijest Ljube Španjola: ‘Da me nisu zaustavili, Kantrida bi bila najljepši stadion na svijetu’

Marko Cvijanović

Foto S. Drechsler

Foto S. Drechsler

Da, mogu reći da su neki moji snovi ostali neostvareni, jer… Silno sam želio da Rijeka dobije stadion kojemu će se diviti cijeli svijet i klub koji će pokoriti nogometnu Europu. Vjerujte da bi Ljubo Španjol u tome uspio da ga neki ljudi nisu zaustavili - ističe Ljubo Španjol



Usporenim, ali istodobno odvažnim koracima uspeo se na centralnu tribinu, sjeo i pogledao stijene preko puta, a onda uzdahnuo i sjetno konstatirao: »Zamisli, sve je nekako prazno i pusto, a nekad je ovdje sve bilo puno života i radosti. I pravih nogometnih utakmica, velikih pobjeda… A danas… Kao da sam došao u dom penzionera kada svi spavaju«. Oči su mu zaiskrile, a drage uspomene počele navirati jedna za drugom.


U tom sjetnom pogledu Ljube Španjola, jednog od najvećih riječkih privrednika svih vremena i jednako tako jednog od najuspješnijih predsjednika Nogometnog kluba Rijeka, krije se jedna velika epizoda kojom je zauvijek zadužio Rijeku i njezine građane. I zato ovo nije još jedno suhoparno štivo koje nekome »krade« stranice, već amarcordovski pogled barba Ljube Španjola na neka romantična vremena riječke privrede i nogometa. S njegove i naše Kantride.


– Moj nogometni put počeo je u Lučkom radniku. Kao zaposlenik Luke, i već zreo radni čovjek, postao sam predsjednik Sportskog društva Lučki radnik koje je imalo nekoliko sportskih sekcija, ali budući da sam imao strašan afinitet prema nogometu, još iz dana kad sam kao dječak na Plinari gledao Hajduka, u meni se rodila ideja osamostaljenja nogometne sekcije. Želio sam stvoriti nogometni klub, ponajviše zbog toga jer u sportskoj arhivi Luke pronašao tragove Nogometnog kluba Magazzini Generali. Čitao sam malo povijest tog kluba i rekao samome sebi: »Zašto Lučki radnik ne bi postao ono što je nekad u Italiji bio Magazzini Generali?«.





​Nezaobilazno je ne prisjetiti se istinskih suradnika koji su me zadužili za cijeli život, to su u prvom redu Adam Sušanj, Davor Sušanj, Zvonko Poščić, Slavko Kus, Stveo Džonlija, Branko Pavelić, Ivica Smolčić i Ivan Jardas, koji je u to vrijeme bio predsjednik Komisije Kvarnerske rivijere kada je ista postigla gotovo najvišu organzacijsku razinu, a uz to približila klub i grad Halubjanu, zvončarima i Kulturnoj kući Ivana Matetića Ronjgova na koju sam iznimno ponosan. Nažalost, svih tih ljudi danas više nema, ispada da sam ostao posljednji Mohikanac.



I odmah sam imao velike ambicije, želio sam od Lučkog radnika stvoriti prvoligaški klub. Pritom nisam govorio na pamet, u tom sam trenutku imao razrađen jasan plan i program kako od regionalnog ligaša stvoriti prvoligaša. I išlo je to jako dobro, s Lučkim radnikom sam za nekoliko godina dogurao da kucamo na vrata Druge lige – zapad. Tko zna što bi s Lučkim radnikom dalje bilo da nisam jedne nedjelje otputovao u Maribor…


Prijelomni trenutak


Dakle, drugoligaška Rijeka igrala je prvenstvenu utakmicu protiv Maribora, a Adam Sušanj me pozvao da odem s njima na to gostovanje. A zašto? U prvom redu zato što nisu imali novaca za to putovanje. Krenuo sam s Rijekom na taj put i gledao utakmicu koja je završila ružnim rezultatom, mislim da je Rijeka izgubila 7:2! Kad sam se poslije utakmice vozio s mojim poslovnim suradnicima, sjećam se da sam im rekao: »Što je ovo? ‘Ajmo radije mi Lučki radnik preseliti na Kantridu i za dvije godine smo u Prvoj ligi!«. Naime, jedan dio rukovodstva Grada Rijeke htio je da napustim Lučki radnik i preuzmem Rijeku koja bila srozana do krajnjih granica, uništena poslije triju uzastopnih posrtaja u kvalifikacijama za Prvu ligu. Na kraju sam pristao, ali uz dogovor da me puste da radim onako kako ja mislim da treba raditi. U Rijeku sam stigao kad je ona bila amaterski klub, potpuno razjedinjena i neorganizirana. Radna zajednica praktično nije postojala, u klubu je radio samo jedan službenik, dakle počeo sam od nule. Imao sam još jedan uvjet koji je tek iz drugog pokušaja bio prihvaćen, želio sam da se sjedište kluba s Korza preseli na Kantridu. Htio sam da se u klubu ponašamo kao privrednici, želio sam od Rijeke napraviti privredno-sportski kolektiv i, shodno tome, smatrao da se sve oko kluba mora zbivati na Kantridi. To je bio prijelomni trenutak u novijoj povijesti kluba. Želio sam da na Kantridi dijelimo i dobro, i zlo.



Ako uspoređujemo riječki nogomet i privredu nekad i sad, neke stvari su nemjerljive. Riječka Luka bila je nositelj trenda, jer je bila naslonjena i na špediciju, i na transport i sve ostalo, a bilo je još puno snažnih organizacija. Rijeka je bila drugi grad po snazi u Hrvatskoj i imali smo velike ambicije. Žao mi je da nismo bolje organizirali življenje u Rijeci, jer… Događaju se čudne stvari, narušava se konfiguracija, urbanizam, ne razvijamo se kako treba. Govorim to i o Rijeci, i o okolici. Viškovo, recimo, doživljava katarzu. Nema gore urbane sredine, nego što je danas Viškovo.


Škurinjska Draga se ne razvija kako treba, Marčeljeva Draga i Kostrena također. Rijeka počinje ličiti ni na što. Žao mi je da neke stvari idu krivim putem, ali to je očito trend današnjeg vremena da se gradi negdje gdje se ne bi trebalo graditi i onda od elitnog naselja, punog zelenila, kao što je Marčeljeva Draga, više ne ostane ništa. Ona sada postaje nalik na Gornju Vežicu koju su nekad kritizirali govoreći joj da je Kineski zid.


Nekad sam imao velike ambicije, u Rijeci sam htio napraviti najviše nebodere u Jugoslaviji, ove u Čandekovoj ulici. Eh, sad, mi smo zaustavljeni u tom projektu, jer su poslije izgradnje stambenog dijela, trebale niknuti i velika kongresna i kino dvorana, veliki poslovni butici, kavana i na vrhu jedan od najkvalitetnijih dječjih vrtića. Međutim, i u tome su nas zaustavili.Što se nogometa tiče, stvari su također nemjerljive. Možda se ja u ovom vremenu ne bih snašao, ali uspoređujemo li konkurenciju… Pa ondašnja Prva jugoslavenska liga bila je među pet najjačih europskih prvenstava. Rekao sam jednom u šali da ću osnovati Nogometni klub Jablanac i za tri godine ući u Prvu hrvatsku ligu. Ja danas zamjeram prvoligašima koji nemaju Udrugu koju smo mi imali u ondašnjoj Jugoslaviji, a kojom sam i ja jedno vrijeme predsjedao. Mi smo tada imali i vlast i novac, jer smo kontrolirali sportsku prognozu i televiziju.

Ja sam tada bio al pari s predsjednikom Saveza Jugoslavije, ako ne i jači, jer smo mi rukovodili cjelokupnim natjecanjem. Pogotovo sam ponosan što sam vukao jake poteze da se skine onaj embargo po kojem igrači nisu smjeli napuštati Jugoslaviju i ostvarivati inozemne transfere prije navršene 28. godine života.



Stadion je bio u vrlo lošem stanju, infrastruktura je bila veliki problem, ali u prvoj fazi smo se odlučili krpanje postojećeg stanja, a u tom je segmentu svoj veliki obol dao neumorni radnik i sportski djelatnik Ivica Smolčić, moja desna ruka za infrastrukturu. Budući da sam već debelo bio u građevinarstvu i počeo širiti svoj holding Adriagradnja, mnoge su se organizacije unutar tog holdinga odlučile za pomoć i nekako je krenulo. Šangulin i Lukarić uveli su Rijeku u Prvu ligu, ali bili smo svjesni da za nešto više u Prvoj ligi moramo napraviti iskorak na svim razinama. Znao sam da dobar klub mora imati dobru Upravu, stručni stožer i infrastrukturu. Bez toga klub ne može funkcionirati, a u tom kontekstu najbitnija su financijska sredstva. Naravno da je klub vreća bez dna, ali kad se dobro radi i kad imaš dobar program, onda nema problema.


Kruna karijere


Naš primarni cilj je bio doprijeti do naših navijača, željeli smo da Riječani shvate da je Rijeka njihov klub, željeli smo se približiti Rijeci i nametnuti se širokoj društvenoj zajednici. Mislim da smo u tom uspjeli, tim više što smo, malo-pomalo, dotjeravali Kantridu.


Jačanjem Adriamonta i Adriagradnje jačala i NK Rijeka. Sve je napravljeno da se formira radna zajednica na razini ozbiljnih prvoligaških klubova u našoj zemlji, ali i Europi. Pritom sam birao samo najbolje ljude, iako se meni i dan danas zamjera da sam angažirao neke vanjske kadrove, poput Ćosića i Farkaša. Međutim, ja sam sve radio s ciljem da Rijeka krajem sedamdesetih godina postane prvak Jugoslavije. To je doista bio moj cilj. Nismo postali prvaci, ali osvojili smo dva Kupa maršala Tita, što je i dan danas ogroman uspjeh. Prvi osvojeni Kup bio je kruna moje sportske karijere, ali nikad neću zaboraviti niti povratak u Prvu ligu četiri godine prije toga, jer to je bio početak svega. Međutim, onaj trenutak kada je naš kapetan Zvjezdan Radin na Marakani podignuo u zrak pobjednički pehar… To je trenutak kada srce samo što mi nije puklo. Sjećam se da je pored mene u tom trenutku sjedio iskusni novinar Zvone Mornar, koji mi je rekao: »Smiri se, Ljubo, jer ćeš ovdje umrijeti. A tek sada moraš živjeti, jer si ostvario ono što ni u snu nisi sanja. Rijeka će igrati Europu!«. E, taj trenutak nikad neću zaboraviti. A doček u Rijeci na povratku… To je nešto što ostaje za cijeli život. Imali smo strašnu generaciju, Avramovića, Hrstića, Cukrova, Desnicu, Kustudića… Stvorili smo reprezentativce, a to tada nije bila mala stvar.


Jedinstven u svijetu


U kontekstu europske Rijeke najozbiljnije sam planirao graditi novi stadion na Kantridi. U redu, možda je taj projekt bio malo megalomanski, jer je bila predivđena gradnja stadiona za 42 tisuće gledatelja, ali Rijeka tada bila grad s 200 tisuća stanovnika i 86 tisuća zaposlenih ljudi. I jako sam želio da taj stadion bude reprezentativan u svakom smislu, želio sam da se jasno vidi vizura stadiona kada brodovi uplovljavaju u Kvarnerski zaljev, da stadion blješti poput zgrade Opere u Sydneyju. Projekt pokojnog gospodina Magaša podrazumijevao je nastavak nasipavanja Kantride, a stijene su trebale ostati otvorene prema moru, bez obzira na buru i jugo, između lučice i dijela stadiona bila je predviđena izgradnja mrtvog kanala u koji bi uplovljavale brodice s navijačima iz Opatije, Lovrana, Ičića, Ike, Omišlja… Unutar stijena poviše stadiona bili su predviđeni boksovi servisa RTV-a da bismo putem televizijskih prijenosa dobili sliku stadiona prema moru, među grotama je trebalo biti i dvanaest loža, od ceste prema lučici planirali smo izgraditi hotel na skalinadama… U svakom slučaju, taj bi stadion bio remek-djelo i jedinstven u svijetu. Sjećam se dana kad je na Kantridi gostovao predsjednik Juventusa, koji mi je prišao i rekao mi: »Čuvajte ovaj stadion, takvoga nema na Mediteranu«.


Nažalost, stadion nikad nije izgrađen. A zašto? Poslije ostvarenja tih velikih uspjeha osvajanjem dvaju Kupova maršala Tita i pogotovo jačanjem hodlinga Adriagradnja, protiv mene je počela politička hajka. Neki su ljudi očito postali previše ljubomorni, nisu nam više dali disati i najprije sam odlučio naš holding preseliti u Lovran, nakon što sam mojim dobrim društveno-privrednim potezima od tadašnje JNA za jeftine novce kupio vojne objekte u Lovranu. Tadašnji predsjednik Izvršnog vijeća Grada Rijeke, kojemu ne želim spominjati ime, rekao je tada da Ljubo Španjol bježi iz Rijeke u Lovran, jer se boji da ga netko proganja zbog svega što je radio u sportu. Ja sam mu odmah na toj sjednici ovako rekao: »Ne bojim se niti malo, jer je Ljubo Španjol sve dao sportu i kulturi i ne traži ništa od toga, a nisam otišao daleko, samo do Lovrana. Tvoj je, međutim, problem što ti vidiš Rijeku samo kao Cittavechiju, a ja cijeli Kvarnerski zaljev kao New York!«. Ja sam doista tako mislio, bio sam uvjeren da će za petnaestak godina sve svijetliti, od Cresa do Učke i da će sve to biti jedna cjelina. Imao sam i ja ponudu da prijeđem u politiku, 1976. godine imao na stolu ponudu od nekih ljudi da napustim privredu i NK Rijeku i postanem predsjednik Izvršnog vijeća Grada Rijeke, ali rekao sam tada Nikoli Pavletiću, kojega sam trebao zamijeniti: »Barba Nikola, sačuvaj Bože! Ja samo mogu poginuti ako to prihvatim, tamo ima neradnika koliko god hoćete, a ja jednostavno nisam takav…«.


Foto Petar Grabovac


Foto Petar Grabovac



Europska Rijeka


Neki ljudi, kojima ne želim spominjati imena, shvatili su da stvaramo jaki građevinski i poslovni kolektiv. Adriagradnja je tada bila toliko narasla da smo se mogli natjecati za na ponude najvećih svjetskih investitora. Mogli smo se bez problema uhvatiti u koštac s ponudama Alžira koji je gradio 15 tisuća stanova, ili s ponudama iz Iraka i Irana.



Igrači su se u Jugoslaviji tukli tko će doći u Rijeku. Danas možemo o tome malo slobodnije govoriti. Imali smo crne fondove, ne krijem to, ali u svemu tome najvažnije je bilo poštenje. Ne kažem da nije bilo zlorabljenja, ali gledali smo da sredstva stignu u ruke igrača. Međutim, ono na čemu sam inzistirao jest stambeno pitanje igrača Rijeke. I mi smo, u suštini, kad smo sklapali ugovore s igračima išli na to da oni u prvom redu dobiju stan. To je bio zakon. Svake godine smo igračima Rijeke podijelili pet ili šest stanova, a naše su firme godišnje u Rijeci gradile oko 1.200 stanova pa to nije bio problem. Dakle, nije bilo igrača koji nije želio doći u Rijeku.



Željeli smo u Lovranu oplemeniti nogometno igralište i izgraditi 24 apartmana, sve s ciljem da u budućnosti dovodimo u Lovran reprezentacije iz afričkih zemalja s kojima smo poslovno surađivali. Željeli smo da te reprezentacije dolaze kod nas na pripreme gdje će ih trenirati najbolji jugoslavenski treneri. Kada sve to govorim, mi ni od koga nismo tražili financijsku pomoć, samo podršku, ništa više. Međutim, umjesto toga, određeni ljudi su nas željeli rušiti. Uostalom, tada je među nekim političarima u gradu vladala parola da treba srušiti sve što počinje slovom A. Dakle, Adriamont, Adriagradnju, Adriagradnjakomerc, Adria Stambenu zadrugu, Adriakop, Adria marine… To su bile sulude stvari. Određeni ljudi koji su zauzeli neke funkcije u gradu odlučili su srušiti holding koji je nudio sve. Znate koliko smo bili dobri da je Rijekagradnja, koja nam je tada bila, ajmo reći, konkurencija, iako mi konkurencije zapravo i nismo imali, pristala postati dio našeg holdinga. Međutim, politika se okrenula protiv nas i jedna lijepa priča nije se ostvarila. Da smo uspjeli u realizaciji Lovrana, uvjeren sam da bi on postao privredno jak poput Opatije.


Holding Adriagradnja u svoj je sastavu imao 24 poduzeća: Adriagradnjakomerc Rijeka, Adriamont Rijeka, Aldo Rismondo Rovinj, Bojoplast Pula, Goranprodukt Čabar, Građevinar Mali Lošinj, Izgradnja Ogulin, Jedinstvo Rab, Metal Opatija, Stakloplastika Rijeka, Rijekakolor Rijeka, Adria stambena zadruga Rijeka, Kvarner Rijeka, Novotehna Karlovac, Pazinka Pazin, Pionir Novo Mesto, Proleter Buje, Progres Krk, Radin Ravna Gora, Vladimir Gortan Pazin, Vladimir Gortan Zagreb, Jože Šuran Poreč, Graditelj Matulji i Adriakop Buzet. U njima je bilo zaposleno dvadesetak tisuća radnika, a sve koje počinju s A bile su osnovane »mojom rukom«.



Kao predsjednik Udruženja Prve savezne lige nas 18 predsjednika klubova našli smo se u Beogradu da bismo potpisali kodeks o ponašanju klubova u odnosu na suce. Po pitanju što im smijemo dati, dakle trebali smo ih primjereno dočekati i omogućiti im uvjete da mirno dođu i odu sa stadiona. Samo to, jer… Nogometni suci su posebna priča. Ja često znam reći da Staljin nije mogao stati na kraj vozačima i konobarima, a mi sucima. Ni dandanas to nitko ne uspijeva. Dakle, taj su Kodeks potpisali ozbiljni ljudi, jer u predsjedništvu Udruženja Prve savezne lige sjedili su ljudi koji bili od visokog položaja. I dobro… Jednoga me dana put vodio od Titograda prema Rijeci i kažem ja svom vozaču Peri da stanemo na ručak u restoran Ante Šporki. I taman parkiramo, a na vrata izlazi vlasnik koji se hvata za glavu i viče: »Ajme, Ljubo Španjol!«.


Kad sam ušao u restoran imao sam što vidjeti: sve vrvi od sudaca Prve savezne lige i njihovih obitelji. Bila su ih devetorica s obiteljima. U tom trenutku vlasnik restorana, sav unezvjeren, zove na telefon predsjednika Hajduka Tita Kirigina i pita ga što da radi. Naravno da je Kirigin stigao za tili čas i lijepo smo prijateljski ručali. Rekao sam mu: »Tito, mi smo naši i nismo djeca. Neću reći ni ‘a’, ali moram ti reći da ću ja, poslije svega što sam vidio ovdje, raditi duplo više. I još nešto, ja imam Trst, suci vole u Trst, a ja ću im otvoriti njegova vrata!«. Nije prošlo puno vremena, a svi suci su se ubijali da bi bili delegirani suditi Rijeci, ha, ha, ha… I danas kada dođem na Rujevicu u šali pitam moga prijatelja i dopredsjednika Rijeke, Deana Šćulca: »Jesmo pokriveni ili nismo, jer neću ni gledati utakmicu?« Ha, ha, ha…


Inače, s Titom Kiriginom sam bio dobar suradnik, ali ujedno i protivnik na nogometnom terenu. Na privrednom ne, jer on je bio direktor Bobisa, a ja generalni direktor Adriamonta i predsjednik holdinga Adriagradnje. Uglavnom Tito Kirigin i Ljubo Španjol su, temeljem jedne ankete, koju je provodio beogradski Sport na razini cijele Jugoslavije, proglašeni najuspješnijim predsjednicima ondašnje Prve savezne lige.



Adrigradnja je tada imala nekoliko kapitalnih programa, između ostalih gradnja Adria marina po cijelom Jadranu, od Rovinja do Bara. U Rovinju smo imali poduzeće Aldo Rismondo koje se bavilo podmorskim radovima, on je trebao biti nositelj tih projekata. Na Rabu smo čak i počeli raditi prvu marinu i pritom angažirali čuvenog francuskog arhitekta Finoa, koji je bio najbolji poznavatelj mediteranskih marina. Došao je i hidroavionom obišao sve otoke, a onda mi rekao da ne smijemo pogriješiti kao Francuzi koji su u Normandiji napravili velik broj marina koje su služile isključivo kao sidrište jahti. Dao nam je do znanja da moramo napraviti marine koje će oživjeti manja mjesta poput Cresa, Lošinja, Raba, Ista, Oliba, Premude… Ta Adria marina je bila preteča ACI marine, jer je na moja vrata počeo kucati Veljko Barbieri, koji je vidio naše programe i bio oduševljen. Poslije, kad je shvatio da nas ruše, mudro je ukrao taj program Adriagradnje, čak je uzeo i tri kamiona dokumentacije iz Lovrana.


Drugi veliki posao trebao nam je donijeti milijarde dolara. Bio je to pravi građevinski posao, vezan uz Kinu. S Kinezima smo napravili ugovor prema kojemu smo iz Mandžurije trebali eksploatirati zeleni i crveni mramor s kojim bismo gradili na arapskom području. U dogovoru s poslovnim partnerima Talijanima trebali smo izgraditi pet tvornica koje bi brusile kamen i izvozili ga u arapske zemlje. Nositelj toga posla trebao je biti Kamej iz Pazina, također članica Adriagradnje. Istodobno, taj je program pokrenuti realizaciju starih plovnih linija i Jugoliniju opet približiti Kini. Toliko je to bio veliki projekt.


Treći program bio je avangarda na području tadašnje Jugoslavije, dvadeset godina prije svih ostalih pokrenuo sam proizvodnju plastičnih vrata i prozora i tu tvornicu izgradili u Ledenicama s ciljem decentralizacije proizvodnje. Adriaplastika je imala program proizvoditi jahte, ono što je Elan već imao. Naš je program podrazumijevao izgradnju brodica i jahti od šest i dvanaest metara, a na Rabu je trebala biti izgrađena mala tvornica koja bi proizvodila brodsku opremu. To su, dakle, bili programi za Bogove.


Inače, zahvaljujući Adriagradnji izgrađena su stambena naselja Drenova, Škurinje, Srdoči, Podmurvice, Marčeljeva draga, Šparići, dio Belvedera, a prvi smo napali i gradnju poslovnih prostora, unutrašnjost interijera… A zamislite ovaj paradoks, izgradili smo dvoranu i stadion u Titogradu, a Kantridu nam nisu dozvolili graditi. Ja sam, inače, još kao zaposlenik Luke, formirao stambeno poduzeće s ciljem što bržeg rješavanja stambenih pitanja. Luka je imala strahovito velike stambene probleme i jedina mogućnost je bila da kroz jedan takav subjekt riješimo 2.300 neriješenih problema, dakle bilo je nezbrinuto desetak tisuća ljudi. To su bili moji prvi doticaji sa stanogradnjom. Poslije sam došao na ideju da Lučko stambeno poduzeće transformiramo u proizvodno-radnu organizaciju pa smo počeli biti proizvođači stambene izgradnje, ne samo na području Rijeke, nego i šire okolice. Adriamont je u tom kontekstu otvorio nove horizonte.


Nažalost, moj je biljeg bio prevelik, NK Rijeka je osvojila dva Kupa, igrala zapaženo u Europi, a Adriagradnja počela nastupati po cijelom svijetu. Nekome je to očito smetalo i počela je hajka na mene i sve ono što ima veze sa mnom. Znate koliko je to daleko otišlo da su sekretari Komiteta zvali jedan dio radne zajednice NK-a Rijeka i sugerirali im da se malo odmorim i više ne budem predsjednik. Zamislite, a Rijeka je tada postala toliko jaka na svim razinama da smo došli na razinu Partizana, Crvene zvezde, Dinama i Hajduka. Mnogi su tada počeli pisati da Rijeka razbija veliku četvorku, što meni nije bio cilj. Jedino što sam želio jest stvoriti europsku Rijeku, imao sam ozbiljnu ambiciju da Rijeka postane, ne samo prvak Jugoslavije, već i prvak Europe! Nije to bilo bez veze razmišljanje, Rijeka je imala kontinuitet, na Kantridu je poslije došao veliki Real kojega smo bez problema pobijedili, ali… Odmah da kažem, da je Ljubo Španjol ostao u klubu, Rijeku u Madridu suci sigurno ne bi onako ružno pokrali.


Bilo pa prošlo


Poslije napuštanja privredne i sportske aktivnosti u ovom kraju, pozvao me najveći privrednik autonomne pokrajine Vojvodine, jer su imali problema s plasmanom zelenih produkata. To je bila Agro Vojvodina, Pinki Palkovljević mi je rekao da ću u mom kraju izgubiti bitku protiv vjetrenjača i da ima prijedlog da pomognem Autonomnoj pokrajini Vojvodini u vidu ostvaranja snažnog predstavništva Agro Vojvodine u Zagrebu i otvorimo na Jadranu nekoliko skladišnih i poslovnih punktova da bi se plasirali ti zeleni produkti.


Foto S. Drechsler


Foto S. Drechsler



Prihvatio sam to, napustio sam Adriagradnju i otišao u Zagreb. Međutim, jednoga dana spušta se kod mene u Lovran helikopter u kojem su svi vodeći ljudi Autonomne pokrajine Vojvodine i dolaze mi i kažu: Ljubo, imamo problem. Pitam: Koji problem? Pa, sve smo dogovorili. Ma, kakva Agro Vojvodina, pšenica i suncobrani, nama Vojvodina ispada iz Prve lige. Ja kažem, to je gotova stvar, ne možete se spasiti, do kraja je još samo sedam kola. Nude mi novce, para koliko hoćeš… Samo da spasim Vojvodinu.


Pitao sam ih da mi daju nekoliko dana da vidim što mogu napraviti, vidio sam raspored s kime igra Vojvodina i stupio u kontakt s predsjednicima tih klubova da vidim što se može napraviti. Međutim, zovem predsjednika Sarajeva i kaže mi taj Popović: »Ljubo, ostavi se »lala«, duguju nam pet bodova… Tebi ćemo dati cijelo Sarajevo, ali nemoj s »lalama«…« I ja dođem do zaključka da se Vojvodina ne može spasiti od ispadanja. Došao sam u Novi Sad i rekao im da mogu imati novaca koliko hoće, ali da spasa nema. Nema šanse. Popadali su na pod od muke. I na kraju, kad su se već pomirili s ispadanjem, rekli su mi da, osim mene, nema u Jugoslaviji čovjeka koji može Vojvodinu vratiti u Prvu ligu. Daju mi sve što hoću, ne mare više za Agro Vojvodinu, ona je tu, kažu, čeka, ali sad je moj primarni zadatak vratiti Vojvodinu u Prvu ligu. Prihvatio sam, napustio sam privredu i profesionalno se uhvatio nogometa. Nisam tražio novac, samo stan blizu stadiona da mogu operativno djelovati, jer Vojvodina je imala infrastrukturu, ali bili su banda. Šef računovodstva na Hvaru leži i sunča se, ha, ha, ha…Imao sam jedan uvjet, želio sam preko Vojvodine postati tadašnji generalni sekretar FSJ-a i taj sporazum je potpisan. Imao sam plan ubaciti se u tijela UEFA-e, jer sam već tada imao odlične odnose s predsjednikom UEFA-e Franchijem. I onda… Napravili su mi zamku, prikrpili su mi da sam htio lažirati utakmicu između Vrbasa i Splita. Vratio sam Vojvodinu u Prvu ligu i poslije dvije sezone postao prvak s Vojvodinom, doveo Mihajlovića i Šestića, ali na putu do generalnog sekretara su me ipak zaustavili, opet zbog nekih zakulisnih igara. Inače, Vojvođani su me obožavali, ali već se se pokalo nazirali problemi u Jugoslaviji. Jedan dan me nazvao Pinki i pozvao k sebi, bilo je to istog dana kad je ubijen načelnik SUP-a Kosova. Rekao mi je: »Ljubo, previše te volimo da bi dopustili da ovdje izgoriš…«. I otišao sam iz Novog Sada avionom da dobijem na vremenu, a tamo mi je ostao moj Peugeot kojeg mi je kasnije u Rijeku dovezao moj referent iz Vojvodine Kosanović. To je to.

Povratak u Rijeku


Bio je jedan pokušaj u Hrvatskoj da se vratim u Rijeku, tadašnji predsjednik Darko Čargonja i Hrvoje Šarinić zvali su me na razgovor i predložili da se priključim u radu kluba. Nisam htio biti predsjednik, ali imao sam jedan uvjet. Htio sam biti poslovni predsjednik s ovlastima. Međutim, poslije dva tjedna Čargonja me zove i kaže mi da imam takvu oporbu i negativne ličnosti koje se boje da svojim radom nametnem klimu rada, a ne klimu laprdanja. I tako je to završila priča o mom povratku na Kantridu.



Rasvjeta je bila bitan faktor, a uveli smo je 1975. godine. Rasvjetni stupovi su najprije bili napravljeni za 700 luxa, ali generalni direktor RTV-a Jugoslavije, Popović, ujedno i predsjednik Košakaškog saveza sugerirao mi je da, ako već gradim reflektore, dodam još 700 luxa. Metal Opatija je u najvećoj mjeri sudjelovao u izgradnji i oni su pušteni u pogon jednog lijepog dana kojega i dan danas pamtim. I znam da smo imali velikih problema, naš Tušek koji je tada rukovodio rasvjetom se grizao od muke jer nikako nismo uspijevali upaliti reflektore. Prvi put, drugi put, treći put… Ništa! Nikako da se upale. I onda… U jedan sat iza ponoći: bum! Kantrida je zasjala punim sjajem, a Tušek počeo plakati od sreće. Istodobno, s obližnjih nebodera se prolomio spontani pljesak oduševljenja. Ma, nije prošlo deset minuta, a na stadionu su se pojavile žene s fritulama, toliko je ljudima bilo drago. A što se tek događalo na moru… Svjetlo je bilo toliko jako da se sva riba sjatila u plićak, valjda tona ribe, do te mjere da su cipli i salpe letjele na rivu, ha, ha, ha…



Što se današnje Rijeke tiče, moramo biti sretni što su se u datom trenutku u Rijeci pojavila tri kralja, Gabriele Volpi, Predrag Sloboda i Damir Mišković, koji su dali ruku gradu i sportu i spasili najbitnije sportske segmente u Rijeci, nogomet i vaterpolo. Što se nogometa tiče, sretna je okolnost što je gospodin Mišković prihvatio izazov, zasukao rukave i uhvatio se posla. Meni je Kantrida draga, ali Rujevicu treba podržati, baš kao i Miškovića. Rijeka je jedna, samo to je bitno. Želim Miškoviću i suradnicima da izdrže, mislim da bi trebali imati bolju podršku, treba staviti glave zajedno. Meni je bilo teško, ali privreda je u Rijeci bila jaka. Što bi danas Mišković dao da ima uza sebe Ljubu Španjola i Adriagradnju? Ništa, radili bismo zajedno, izgradili bismo na Kantridi novi stadion i vratili se podno naših divnih stijena. Kamo sreće da doživim da mi netko vrati nogometnu loptu i Rijeku na Kantridu.


Da, mogu reći da su neki moji snovi ostali neostvareni, jer… Silno sam želio da Rijeka dobije stadion kojemu će se diviti cijeli svijet i klub koji će pokoriti nogometnu Europu. Vjerujte da bi Ljubo Španjol u tome uspio da ga neki ljudi nisu zaustavili. I koliko god mi bilo drago da sam s Vojvodinom postao prvak Jugoslavije, toliko mi je žao da to nisam postao sa svojom Rijekom. Još uvijek se pitam zašto je sve moralo biti onako kako je ispalo. Razgovarao sam o tome puno i s mojim prijateljem Davorom Sušnjem, analizirali smo puno puta i uvijek postavljali ista pitanja: Zašto? Zbog čega? Što smo skrivili da su nas zaustavili? A sve smo radili samo za dobrobit ovoga grada. Zbog čega su nam okrenuli leđa? A nisu nam trebali dati ni dinar, samo nas nisu trebali kočiti. Umjesto toga, o nama su stvarali ružnu sliku. Stvorila se klima kontra Rijeke, Ljube Španjola i Adriagradnje. Sve je krenulo od sekretara Komiteta, ali… Bilo pa prošlo. Ponosan sam na sve što sam ostvario i kao privrednik, i kao sportski djelatnik. A to kako su se ponašali neki moji »prijatelji« najbolje će reći činjenica da je 1982. godine preko saveznih organa stigao prijedlog da mi Općina dodijeli najveće državno priznanje iz oblasti rada, a da je taj isti prijedlog zauvijek ostao zaključan u nečijoj ladici. Nitko od mojih »prijatelja« nije imao petlje reći da je Ljubo Španjol u nečemu najbolji u zemlji. Nema veze, barem sam uvijek ostao svoj, a to nije uvijek lako.