RIJEKA  Rijeka četiri, Hajduk tri boda. Učinak je jadranskih rivala nakon dva proljetna kola nakon kojih je sasvim naglašeno riječko buđenje i splitska pospanost. Obje momčadi imaju prije svega nove trenere, reakcija na Rujevici po tom pitanju bila je puno brža, ona na Poljudu možda i malo zakašnjela, ali Hajduk i njegovi navijači dobili su ono što su dugo željeli. Bijeli pod vodstvom Sergeja Jakirovića, istina uz dosta sreće, ostvarili su planirano, oni Ivana Leke doživjeli su popriličan podbačaj i bolno prizemljenje u Puli. I pravo je pitanje što donosi nedjelja i 96. izdanje Jadranskog derbija u HNL-u. No, ono što je već naoko jasno Rijeka je u bitnoj psihološkoj prednosti, Hajduku niti bod ne bi značio puno u utrci za Dinamom koju mnogi smatraju unaprijed izgubljenom.

Iako Riječane posljednje dvije godine ide lošije nego Splićane nakon desetljeća dominacije, Jadranski derbi nije izgubio svoju draž, jednako kao i onaj između Dinama i Hajduka. Svojevrsni je to klasik hrvatskog nogometa, pa i u aktualnoj situaciji. Rijeka se evidentno diže, Hajduk je ranjiv. Na Rujevici vlada poprilični, ali umjereni optimizam, na Poljudu nužan oprez i naglašena budnost. Rijeka nije više ista momčad kao jesenas, a Hajduk se još uvijek traži s novim trenerom koji je promijenio i sustav igre.

Što su pokazali Rijeka i Hajduk u prva dva kola? Riječani su puno bolje posloženi, discipliniranija momčad s Dilaverom u obrani i ne iskaču previše iz taktičkih zamisli. Ranije bi se momčad »raspadala« i prestala trčati nakon 60. minute, što pod Jakirovićem nije slučaj. Spremnici Bijelih dobro su napunjeni, a dojam je da ima još prostora u kondicijskom smislu. Novi trener posebnu pozornost polaže na obranu, ali ga zanima i podizanje ritma igre u pojedinim segmentima utakmice.

Dvije slike

Protiv Osijeka (1:1) Rijeka je odigrala loše prvo i jako dobro drugo poluvrijeme u zimskim uvjetima. Činilo se da u nastavku može čak i do pobjede. Na Šubićevcu je viđena druga slika, Rijeka koja ima posjed gotovo 80 posto, ali u 90 minuta igre s igračem više nije znala probiti niski protivnički blok. Hajduk se također mučio sa Šibenčanima na domaćem travnjaku, koji su i poveli, ali ga je preokretom u završnici spasio Livaja. Bili su na Drosini doživjeli potpuni »raspad sistema« iako su dobro otvorili utakmicu, a poništena su im u kratkom razdoblju i dva pogotka, što je sigurno utjecalo na momčad.

Rijekinu stabilnost jamči obrana, puno je više problema u vezi, dok vrh napada dobro predvodi Frigan, dvostruki strijelac ove godine. Hajduk je počeo igrati u sistemu 3-5-2 i vidljivi su veći problemi u formaciji, koja traži više trke i ponavljanja.

(Ne)standardnost

Uz to Rijekin sastav je praktički potpuno standardiziran. Grgić i povratnik nakon žutih kartona Vukčević zaduženi su za bokove, Selahi i Hodža karika je dvojice zadnjih veznih igrača, a za krila su zaduženi Ampem i Marin s Jankovićem u središnjici, povučenim iza najisturenijeg Frigana. Hajdukovu zadnju liniju činili su Awaziem (Simić), Borevković kao središnji stoper i Prpić. Melnjak je zadužen za lijevi bok, dok se promjena dogodila na desnom splitskom boku (Mikanović – Sahiti). U vezi su igrali Kalik, Grgić i Slovenac Mlakar, za kojeg bi se prije očekivalo da će se priključiti Livaji u napadačkom tandemu. No, tu je ulogu preuzeo Krovinović, izraziti klasnični vezni igrač. Koliko to nije štimalo u Puli bilo je i jasno kad se Leko prekasno odlučio za četiri igrača u zadnjoj liniji (Melnjak, Prpić, Borevković, Mikanović). I otvoreno je pitanje hoće li u nedjelju pribjeći tom provjerenijem sustavu. Od Jakirovića je teško očekivati da će mijenjati sistem igre.

Načini igre poprilično sugeriraju da će igra vezne linije biti ključna za obje momčadi u najnovijem Jadranskom derbiju. Naravno, uvijek takvu utakmicu može odlučiti raspoloženi pojedinac ili neki detalj. No, ono što je za Jakirovića najvažnije je buđenje i pravi gard veze koja na Šubićevcu nije bila na visini. Prije svega više se očekuje od Jankovića kao ofenzivca-kreatora. Otvorena je i mogućnost da možda od prve minute zaigra Banda umjesto Hodže, u tandemu sa Selahijem, čime bi riječka veza još više dobila na tranziciji i bržim rješenjima u koprodukciji sa sve boljim Ampemom (desno) i Marinom (lijevo). Tu bi mogao biti i ključ uspjeha Bijelih uz kompaktnost i agresiju koje se podrazumijevaju od prve minute. Leko po tom pitanju sastavljanja srca momčadi ima sada puno veće brige…