RIJEKA  Mnogi su igrači iz labinskog bazena ostavili značajan trag u povijesti riječkog prvoligaša (Veselica, Milevoj, Golja, Rabac, Brnjac, Mohorović, Radmanović, Paliska…), igrali velike utakmice, zabijali važne golove i osvajali trofeje, ali baš nitko klupsku povijest Rijeke nije trofejima obilježio na način na koji je to napravio Andrej Prskalo. Danas 33-godišnji vratar »bijelih«, koji je prve nogometne korake, u natjecateljskom smislu, napravio u dresu Rudara iz Labina još 2001. godine, uvjerljivo je najtrofejniji igrač Rijeke jer je s Rabuzinovim suncem u svoju riznicu dodao sedmi riječki trofej.

Prvog Rabuzina je osvojio kao 19-godišnjak u ulozi trećeg vratara Rijeke u neobičnom finalu protiv Varteksa iz 2006. godine, pa se nakon »gira po Kvarneru« i epizoda u dresovima Orijenta, Pomorca i Istre, na inicijativu Ivana Mancea, vratio u Rijeku na početku najtrofejnije ere u klupskoj povijesti. I postao njezin sastavni dio, bilo u ulozi pričuvnog vratara koji je onog prvog, a isticali su to i Ivan Vargić i Simon Sluga, konstantno tjerao da bude bolji, bilo kao jedna od ključnih figura prve momčadi kojoj je dao velik obol u šampionskoj 2017. godini. Trofeji su se tako samo redali, 2014. godine osvojio je Kup i Superkup, 2017. prvenstvo i Kup, pa Rabuzinovo sunce prošle i ove sezone. Za Rijeku je upisao ukupno 99 nastupa u svim natjecanjima (na čak 47 utakmica nije primio pogodak!), a silno se ponosi i nastupom za reprezentaciju Hrvatske.

U riječkoj svlačionici uoči finala na Šubićevcu kružila je priča da će, u slučaju pobjede Rijeke, Prskalo morati naručiti novu vitrinu za sve trofeje koje ima u kolekciji.

– Jesam li naručio novu vitrinu za trofeje? Nisam još, ha, ha. Ali, svi me zezaju zbog toga, a meni je baš lijep osjećaj što smo osvojili još jednog Rabuzina koji će nas idućih dana grijati ispod Učke! – govorio je Prskalo nakon još jednog velikog uspjeha riječkoga prvoligaša.

Puno rada i truda

Ovoga puta nije bio u naslovnoj ulozi kao 2017. godine kada je u Varaždinu tjerao u očaj ofenzivce Dinama, ali svojim karakterom, zalaganjem i iskustvom ima nemjerljivu ulogu u riječkoj svlačionici.

– Uvijek je ljepši osjećaj kada igraš, ali svi mi smo dio momčadi, svi smo na neki način sudjelovali u ovome kroz sezonu i stvarno čestitam suigračima na ovome što smo napravili.

Kada je prije 14 godina osvojio svoj prvi riječki trofej vjerojatno nije ni sanjao do kojih će razina doći njegova riječka priča u kojoj je postao uvjerljivo najtrofejniji igrač kluba.

– Nisam ni sanjao takvo što, ali valjda je dragi Bog htio da bude baš ovako. Uložio sam puno rada i truda, bilo je puno odricanja, boljih i lošijih trenutaka, ali kada pogledam što je bilo stvarno mogu biti zadovoljan. I nadam se da će biti još toga.

Nema sumnje da hoće, Prskalo je mnogo puta rekao da poput oca Mirka namjerava braniti do 50. godine.

– Bilo je puno uspona i padova kroz karijeru, ali uvijek kažem da se trud i pošten rad na kraju isplate. Meni se itekako isplatio, stvarno ne žalim ni za čim, a vjerujem da u meni ima još baruta i da će doći još koji trofej. Prosjek od gotovo jednog trofeja godišnje je nešto čime se svaki klub može ponositi, a kako sam rekao, nadam se da će biti još koji. Rijeka ima dobre temelje za nastaviti ovim putem i siguran sam da će to i napraviti u godinama koje slijede.

Svaki ima težinu

Isticati koji mu je od sedam riječkih najdraži, bilo je suvišno.

– Naslov prvaka i Kup iz 2017. godine imaju posebno mjesto, ne samo kod mene nego kod svakoga iz te generacije. Imao sam važnu ulogu u momčadi i onda sve drugačije doživiš. Ali ni ovi drugi trofeji nisu ništa manje bitni, svaki ima svoju težinu.

Ivor je odradio vrhunsku finalnu utakmicu, držao je momčad kada je najviše trebalo i iskreno mu čestitam na tome – rekao je Prskalo

Kada je riječ o onome do kojeg je put bio najteži, Prskalo se teško odlučuje.

– Ovogodišnji put do Rabuzina bio je jedan od težih, dovoljno je samo pogledati koga smo morali pobijediti na putu do titule, gdje smo susretali Dinamo, Osijek i Lokomotivu. Ali, svaki je na svoj način bio težak, nitko nam ništa nije darovao i kod svakog smo se susretali s određenim izazovima koje smo morali preskočiti.

Ovaj šibenski Rabuzin koji je Rijeka osvojila posebno je vrijedan jer su »bijeli« do njega došli s puno mladih igrača u kadru.

– Prethodnih godina je bila malo drugačija politika kluba, dok sada ovoliki broj mladih igrača sigurno daje na značaju radu svih trenera u klubu, odnosno da šef radi dobro svoj posao. Svaka čast i tim mladim dečkima koji su izdržali taj pritisak, znam da nije lako, ali ovu stepenicu nogometnog odrastanja položili su s visokom ocjenom.

Jedan od tih mladih je i Ivor Pandur, koji je uoči proljetnog dijela sezone zbog Prskalove ozljede stao na gol i više nije ispuštao mjesto među vratnicama.

– Ivor je odradio vrhunsku finalnu utakmicu, držao je momčad kada je najviše trebalo i iskreno mu čestitam na tome. To je samo pokazatelj da vrijedi i da naš trener Gojko Mrčela radi sjajan posao. I on zaslužuje veliku pohvalu u lovu na ovaj trofej, drago mi je što smo mu omogućili satisfakciju da kao rođeni Šibenčanin u svom gradu, na svom stadionu, osvoji trofej i siguran sam da mu je zbog toga srce veliko kao Učka – zaključio je Andrej Prskalo