RIJEKA Nikad širi roster i nikad više rotacija. Igračkih pozicija i sustava. Polazne su dvije premise ovosezonskog slaganja momčadi Rijeke u hodu na tri kolosijeka nakon kojih je možda najbolji zaključak dao sam trener Goran Tomić. Nakon ispadanja od PAOK-a iz Europe šibenski stručnjak znakovito je ustvrdio:

– Počinje standardizacija sastava, imamo dosta igrača i svatko će se morati izboriti za sebe u zaoštrenoj konkurenciji!
Tomić je jasno dao do znanja što misli i što smjera. I što je na koncu i očekivano. Rijeka je posljednje desetljeće najveće uspjehe ostvarivala na valu sastava koje su manje-više svi znali »napamet«, uz još pet, šest igrača koji su iskakali iz pričuve. Taj trend bitno je poremećen posljednjih sezona, a posebno ove u kojoj je na Rujevici došlo mnoštvo novih igrača, a neki su povučeni i s posudbe.

Odgovorni s Rujevice svjesno su išli na bitno proširivanje rostera računajući da će se domoći skupina Konferencijske lige što je bio jedan od vitalnih klupskih ciljeva. Uostalom kao i svake sezone. No, na putu se ispriječio PAOK kao prevelika prepreka i odjednom se stvorio evidentan višak igrača. Tomić se našao u situaciji koja se obično naziva »slatkim brigama«, no i one znaju biti poprilično teške, kako navodi sam trener, nije lako uvijek odlučiti kome dati prednost.

Dosadašnji tijek prvenstva, dobrim dijelom sa »šarenim« sastavima, pokazao je i »šarenu« igru Rijekine momčadi. Odlična i zapažena izdanja protiv Dinama i Hajduka i mučenje s Dragovoljcem, Šibenikom, Slaven Belupom… Liga je dobila dodatno na kvaliteti i samim tim Tomić bi u drugoj četvrtini prvenstva, odnosno do kraja godine, trebao imati puno standardniji sastav u borbi za visoke ciljeve pa i sam napad na vrh. Dinamo je teško skinuti s trona posljednjih godina, ali ovo je možda prigoda da mu se Bijeli približe i u jačoj konkurenciji s Hajdukom i Osijekom možda dodatno poljuljaju njegovu poziciju nedodirljivosti

Napad zasjenio obranu

Stabilnost momčadi jesenski je prioritet jer Rijeka u ovom trenutku ima sve ostalo, atmosferu, dobre rezultate, navijače i ono ništa manje važno – dobar raspored. Do kraja godine čeka je još 11 utakmica, zanimljivo sedam domaćih i četiri u gostima. I tu bi možda mogao biti negdje i ključ zadržavanja visoke startne pozicije za proljeće.

Nakon Istre 1961, Bijeli igraju dvije domaće utakmice, s Lokomotivom i Dinamom, a na kraju prvog dijela njih čak tri u nizu (Hrv. Dragovoljac, Gorica, Istra 1961). Na Rujevicu uz Dinamo dolaze Hajduk i Osijek, a uz uzvrat s Lokosima momčad mora još na gostovanja kod Šibenika i Slaven Belupa.

Što je otvaranje sezone pokazalo na planu igračkog kadra i igre u HNL-u i Europi? Prije svega da Bijeli imaju velik napadački potencijal i ranjivu obranu, ali bilo je povremeno i obratnih trenutaka. Na otvaranju sezone Rijeka nije primila gol (Gorica, Istra 1961, Gzira) i dobro je djelovala u defenzivnom bloku, nakon čega je uslijedila golijada u Maksimiru okončana remijem. Poslije toga napadači su zasjenili braniče.

Promjena je bilo puno, počevši od vratarske pozicije gdje je prve tri utakmice, domaće i europske, prigodu dobio Labrović. Prskalo se pokazao kao standarna vrijednost, a Zlomislić uskočio u dvjema utakmicama (Šibenik, Gorica).

Tomečak konstanta

U zadnjoj liniji početnu standarnost uhvatili su Galović i Escoval koji su skupili i gotovo cijelu minutažu u Europi, no u posljednje vrijeme tu je ulogu preuzeo Krešić na mjestu središnjeg stopera i svojevrsnog zapovjednika obrane. Tomečak je postao nezamijenjiv na desnom boku i sakupio ukupno najvišu minutažu u 15 utakmica (1.318 minuta), dok je donekle stabilnost lijevog boka držao Vukčević uz Smolčića.

U veznoj liniji bilo je također puno rotacija, ali tu je »primat« preuzeo Pavičić, treći igrač po ukupnoj minutaži (1.125) koji je nastupio i svim utakmicama, u Europi sa svih 540 minuta. U posljednje vrijeme momčad je uz Pavičića u vezi igrala uglavnom s Gnezdom Čerinom i Selahijem. Napadački dio dobio je naupečetljivije obrise s najboljim strijelcem (7) Drmićem, Abassom i Ampemom, drugim igračem po minutaži (1.196). U posljednje vrijeme više prilika dobivaju Vučkić i Obregon, dok su neki igrači poprilično »nestali«. Odnosi se to prije svega na Mudražiju, koji je sakupio tek 121 minutu, a da europske travnjake uopće nije osjetio. Zanimljivo, Europu nisu igrali uz njega niti Velkovski i Merkulov koji je odigrao 76 minuta protiv Šibenika.

Mladi? U početku puno više šanse na oba kolosijeka, u posljednjim utakmicama na kapaljku. Lepinjica je igrao puno više u Europi nego HNL-u (224/179), za razliku od Libera (175/290), Bušnje (95/109), Galešića (14/110), Vuka (23/57) i Brauta (7/53), dok je Smolčić podijelio minutažu (270/270). Tko zna, možda u situaciji čekanja na neke igrače (Merkulov, Obregon, Stanić…) riječka mladost dobije nešto više šanse. Ukoliko Rijeka vrati početnu stabilnost obrane i zadrži najbolju napadačku učinkovitost, Tomićeva momčad može se upustiti u ravnopravnu borbu za naslov. Veća standardizacija sastava možda je najvažniji preduvjet!